Mnogi zaboravljaju da je njihov početak prije 40 godina bio prilično težak, komercijalno potpuno neuspješan

Kad bi na jednom mjestu pobrojili najveće uspjehe Red Hot Chili Peppersa i pjesme s kojima se kalifornijska družina probila s pozicija kult-imena u svačije MTV-jevske sobe početkom devedesetih i na pozicije jedne od najpopularnijih rock postava današnjice, rekli bi da sa takvom zbirkom pjesama iza sebe nisu imali razloga sumnjati u to niti na početku. No, mnogi zaboravljaju da je taj početak RHCP-a prije 40 godina bio prilično težak. Dapače, komercijalno potpuno neuspješan.

Ovih tjedana u glazbenim krugovima često se spominje da su prije 25 godina Red Hot Chili Peppers objavili album "Californication" koji je označio novi komercijalni uzlet grupe i najavio srednju fazu rada u koju se uklopio i idući album "By The Way", a upravo su ih ta dva kasnija albuma "pogurnula" prema statusu jednog od najtrajnijih rock bendova koji je danas već postao i "klasika".

No, koliko god priča djelovala suprotno, do tog uspjeha nisu stigli nimalo lako jer su RHCP bili jedan od onih bendova koji su imali "težak" početak. Od 1984., kad su objavili prvi album, čitavu dekadu prošli su bez komercijalnog uspjeha koji je prvi put stidljivo stigao 1989. albumom "Mother's Milk", a gromoglasno s prijelomnim petim albumom "Blood Sugar Sex Magik" 1991. na kojem su bile i pjesme "Give It Away" i "Under the Bridge". Od tada će Rick Rubin kao producent sljedećih petnaestak godina s RHCP snimiti neke od njihovih najvažnijih albuma.

Nakon problematične situacije na rock sceni osamdesetih godina prošlog stoljeća, u kojoj se tek nova američka college-rock scena držala hrabro, devedesete su i u SAD i u Velikoj Britaniji, napokon iznjedrile nekoliko masivnih i utjecajnih srednjostrujaških imena koja su i danas aktivan dio scene. S jedne strane britpop, s druge grunge iz Seattlea, a s treće probuđena scena Los Angelesa, s koje su na široku scenu stigli RHCP.

Krajem devedesetih "By The Way" mogao se shvatiti kao potez novog početka, nazivan i "ženskom pločom" u tadašnjim inozemnim reakcijama, jer je kao melodičniji, nježniji i više pop orijentiran, "By The Way" na površinu izvukao i drugačije glazbene sastojke. Koncertnim albumom "Live In Hyde Park" snimljenim na trijumfalnoj turneji "By The Way" Peppersi su reafirmirali poziciju jednog od stožernih rock bandova koji su novim zamahom pokazali kako se kultni underground status s početaka karijere može prometnuti u poziciju jedne od najpopularnijih rock postava, bez gubljenja uzbudljivosti ozbiljnog rock-proizvoda.

Velika prednost Red Hot Chili Peppersa oduvijek je bila sviračka uigranost i prirodan zvuk benda te interakcija svirača, koju je u tonskom studiju tih godina oko albuma "Californication" i "By the Way" znao izvrsno uhvatiti i zabilježiti producent Rick Rubin. Čak i kad im albumi nisu bili popunjeni hitovima koji na prvu loptu dopiru do vas, davali su slojevit amalgam melodijskih, vokalnih i aranžmanskih detalja, u kojem je opet briljirao gitarist Frusciante arsenalom gitarističkih finesa.

VEZANI ČLANCI:

Nije tajna da bez pjevača Anthonyja Kiedisa RHCP ne bi dospjeli daleko, ali nakon što je David Navarro iz Jane's Addiction stigao u grupu kao gitaristička zamjena Frusciantea koji je često odlazio i vraćao se, upravo je Frusciante, uz basista Fleu dakako, bio glavna instrumentalistička zvijezda benda čija je čvrsta svirka početkom devedesetih postala jedan od omiljenih modela tadašnjeg "novog rocka" čiji su RHCP bili istaknuti predstavnici.

Ukratko, svojevrsni kalifornijski laid back novog tipa nakon desetak godina velikog uspjeha nije urodio smanjenom autorskom napetošću, već je na albumima "Californication" i "By The Way" pomaknuo rječnik Peppersa prema naprijed. Ostali su ime sa velikim nakladama i čvrstom pozicijom u diskografskoj industriji dvijetisućitih. Ponekad znaju ići na živce upotrebom slične sviračke sheme, ali prilično dugo izdržali su na zavidnoj razini.

Uvidom u sviračku koncepciju Red Hot Chili Peppersa jasno je da pozicija gitarista kod njih imala istaknutu ulogu, za što je John Frusciante bio najbolji i publici najdraži dokaz. Bez obzira na razvedenu stilsku koncepciju i dovoljno manevarskog prostora unutar Peppersa, Frusciante je pokazao koliko zanimljivih ideja ima kad je krenuo snimati solističke albume i objavljivati ih skoro svakog mjeseca, "off" projekte namijenjene vlastitom zadovoljstvu i mentalnom zdravlju.

Frusciante je samostalnim izdanjima volio ponuditi još ponešto, predstavljajući se između pop-lirika i soničnog "kolerika". Na "Shadows Collide With People" i "The Will To Death" sve pjesme snimili su Frusciante i Josh Klinghoffer zaduženi za gitare, baseve, klavijature i bubnjeve. Bilo je to važno i stoga što će upravo Josh Klinghoffer kasnije postati gitarist RHCP-a na nekoliko albuma i turneja, sve do zadnjeg povratka Johna Frusciantea koji traje do danas. Dapače, album "A Sphere In The Heart Of Silence" prvi put u imenu izvođača imao je i potpis Josha Klinghoffera, kojeg je sam Frusciante preporučio kao svoju zamjenu u Peppersima.

No, prije toga stigao je 2006. epski dvostruki CD i četverostruki vinil "Stadium Arcadium", kruna i možda ponajbolji album ukupne karijere RHCP-a koji je u 28 pjesama pokazao svu raskoš grupe i činjenicu da su u srednjim godinama rada odabrali zahtjevniji put od štancanja hitova za opću uporabu. Ta velika zbirka pjesama s okusom "prave" svirke sedamdesetih godina na tragu Cream ili Hendrixa - naglašene čestom uporabom wah wah pedale, psihodeličnim detaljima u aranžmanima i, uopće, staromodnom štihu albuma - najveću prednost imala je u sviračkoj uigranosti, prirodnom zvuku, kao i interakciji svirača koju je u tonskom studiju i ovaj puta djelotvorno zabilježio producent Rick Rubin.

"Stadium Arcadium" nije bio popunjen serijom hitova koji su na prvu loptu dopirali do vas, već je donio slojevitiji amalgam melodijskih, vokalnih i aranžmanskih detalja najambicioznije ploče Red Hor Chili Peppersa. Iako su im očekivanja masovne publike još uvijek bila važna, Peppersi u srednjem tempu ambicioznog "Stadium Arcadium" ostali u društvu izvođača koji protokom godina pomiču i sferu tematskih interesa.

Par godina kasnije, nakon još jednog sjajnog koncertnog DVD-.a snimljenog u Slane Castleu pored Dublina, na red je došao album "I'm With You" u trenutku važne, ranije spomenute izmjene gitarista. Na njemu se, dakako, "slomila" strast poklonika i protivnika. No, Klinghoffer je bio odličan gitarist, radilo se o možda najboljem mogućem izboru tog trenutka za bend, a na skorašnjoj turneji, rasprodanoj u svega par dana, vidjelo se da se odlično uklopio i u svirku uživo. Klinghoffer je ostao prilično dugo u bendu, i na idućem albumu "The Getaway", odradio je i pridružene turneje i odlično se uklopio u grupu s kojom je stigao i na zagrebački hipodrom 2012.

Gledao sam ih uživo u bečkoj Stadthalle na turneji albuma "Stadium Arcadium" sa Fruscianteom, ali dva nastupa RHCP-a sa Klinghofferom koja sam krajem 2011. vidio u pariškoj dvorani Bercy bila su mi najbolja od njih, možda i stoga što je kao predgrupa svirao Femi Kuti, kojemu se na pozornici pridružio Flea, a zatim se i Kuti sa saksofonom vratio na biseve Peppersa. Sve skupa bio je trosatni hepening i slavlje ritmički poticajne glazbe u kojoj su samo potpuni skeptici mogli naricati nad izostankom Frusciantea. Iduće godine došli su i na zagrebački Hipodrom, ali uz nešto kraće trajanje koncerta na otvorenom pred nekoliko desetaka tisuća posjetilaca nije se mogla ponoviti magija dvoranskih nastupa.

Dakako, upravo za koncerte Frusciante je bio magnet i poput slobodnog konja u trku ključan dio klasične postave benda u spoju energične ritam sekcije s Fleom na basu, bubnjara Chada Smitha, pjevača Anthonyja Kiedisa i Frusciantea na gitari, s visokooktanskim izgaranjem na pozornici. Svi koji su ih gledali uživo znaju o kolikoj se količini energije, uzbudljive svirke i scenske umješnosti radi.

Frusciante se nakon dugih 16 godina izbivanja još jednom vratio u bend kako bi pomogao pojačati mogući uzlet 2022. i to je bila vjerojatno najveća vijest zadnjeg albuma "Love Unlimited" Red Hot Chilli Peppersa, na kojem su ponovno surađivali i producentom Rickom Rubinom. Iako sviraju od sredine osamdesetih, renome funkoidnih, pomaknutih rokera i kult oko njih nastao devedesetih, pretvorili su ih u najširi globalni srednjostrujaški uspjeh iz Los Angelesa nastao osamdesetih godina, uz onaj Guns N'Rosesa.

VIDEO Pozadina otkazivanja koncerta Taylor Swift: Mladić (19) se nedavno priključio IS-u, planirao napad s još jednim