Petnaest je godina prošlo otkako nas je napustio Zdenko Runjić. Jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja zabavne glazbe preminuo je samo dan nakon što je proslavio 62. rođendan, u Centru za rehabilitaciju u Krapinskim toplicama gdje se oporavljao od posljedica srčanog i moždanog udara. Iza sebe ostavio je neutješnu suprugu Vedranu te sina Bornu i kćeri Ivanu i Anu, ali i brojne kolege i suradnike s kojima je surađivao.
Skladanjem se počeo baviti 1961., kad mu je bilo samo 19 godina, a tijekom više od četiri desetljeća karijere skladao je više od 800 skladbi za najpoznatije domaće izvođače među kojima su Oliver Dragojević, Mišo Kovač, Doris Dragović, Josipa Lisac, Tereza Kesovija, Meri Cetinić, Jasna Zlokić, Ibrica Jusić, Novi fosili i brojni drugi.
Najnagrađivaniji autor
Dobitnik je i brojnih nagrada i priznanja i neprikosnoveni vladar Splitskog festivala na kojem je nagrađen sa čak 23 prve nagrade. Osvojio je i Porin za životno djelo, 1995. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a iza njega je i 60-ak samostalnih izdanja koja su prodana u višemilijunskoj nakladi. Najplodonosnija bila je njegova suradnja s Oliverom Dragojevićem te su postali najnagrađivaniji i najnakladniji autorsko-izvođački dvojac. Među brojnim hitovima koje je napisao za Olivera je i pjesma “Galeb i ja” koju se smatra jednom od najljepših domaćih pjesama. Njezin uspjeh još je 1975. predvidio jedan od članova stručnog žirija Splitskog festivala Miljenko Jelača koji je kazao da je odmah, čim je čuo demosnimku pjesme “Galeb i ja”, znao da će to biti vječna nesputana dalmatinska pjesma. Drugi članovi žirija nisu se slagali s Jelačom i toj skladbi nisu predviđali blistavu budućnost. Ni publika te godine nije “kliknula” s tom pjesmom pa je Oliver s “Galebom” završio na osmom od ukupno 12 mjesta.
Nije to bilo prvi put da je procjena žirija i publike Splitskog festivala bila pogrešna i da su Oliverove i Zdenkove pjesme kasnije demantirale i publiku i žiri. Sasvim je iskren jednom prilikom bio i Oliver te je priznao da ni slutio nije da će ta pjesma publici postati omiljena. – Uopće nisam mislio da “Galeb i ja” može postati toliki hit. Godinu prije na Splitu sam pjevao “Ča će mi Copacabana” pa su mi i za 1975. nudili sličnu pjesmu, “2002. godine u Splitu”. Postalo mi je već dosadno pjevati takve pjesme pa sam im rekao da ću je uzeti, ali samo ako mi daju i neku baladu jer mi je dosta deranja – kazao je Dragojević. Runjićeva ideja bila je da tu pjesmu izvodi klapa, i to na Festivalu klapa u Omišu, ali Oliver je očito namirisao potencijal glazbe i stihova i vidio širu sliku te pjesme. Zato je inzistirao da pjesmu izvodi on, a ne klapa.
Trebao je vremena za uspjeh
Danas je uglavnom i izvode klape i nema sumnje da je Runjić imao dobru viziju s klapama, ali teško da bi ijedna klapska izvedba uspjela tako pridobiti publiku kao što je to pošlo za rukom Oliveru. S godinama je “Galeb” polako izlazio s Oliverova koncertnog repertoara, ali kad bi ga izvodio, publika mu je bila prateći zbor jer nema onoga tko ne zna stihove te kultne skladbe. Zašto festivalska publika nije odmah prigrlila tu vječnu pjesmu i zašto se često ponavljao scenarij da pjesme koje loše prođu na festivalu na kraju postanu hitovi, Zdenko Runjić objasnio je u jednom od svojih posljednjih televizijskih intervjua.
– Festival traje jednu večer i atmosfera jedne večeri može biti takva da publika bude ponesena nekom pjesmom i da ta pjesma pobijedi, a publika se već sutradan može opredijeliti za neku drugu pjesmu. Festival je izlog i svatko ponudi ono što napravi i od toga je desetak malo boljih pjesama, a jedna je najbolja. Samo glasovanje radiopostaja i publike dio je festivalskog folklora i često je taj dio i nebitan. Kada sam 1975. godine s “Galebom” došao na Splitski festival, u kategoriji dalmatinske šansone bilo je 12 skladbi, a Oliver i “Galeb” u toj konkurenciji bili su osmi. Te sam godine na festivalu imao četiri pjesme i osvojio s njima nagrade, a pjesma “Galeb”, za koju kažu da je jedna od najljepših pjesama uopće napisana u hrvatskoj zabavnoj glazbi, bila je osma. To dokazuje da te večeri publika nije to shvatila i možda joj je bilo vruće, možda su se hladili pa im pjesma nije ušla u uho. To samo dokazuje da za neke pjesme treba vremena – kazao je Zdenko.
Te kobne, ali kasnije sudbonosne 1975. godine Oliver je ipak dobio jednu nagradu, i to za interpretaciju. Runjić je uvijek nastojao prodrijeti do duše, pisao je pjesme iz duše, a tu njegovu dušu najbolje je osjećao Oliver iako je Zdenko puno pisao i za druge. – Ono što vrijedi, nikada ne vene – kratko je jednom objasnio Zdenko i zapravo tom rečenicom objasnio cijelu tajnu uspjeha svoje suradnje s Oliverom koja je vrhunac imala već na samom početku u vječnoj pjesmi “Galeb i ja”. •
Ne postoji ništa sramotnije i jadnije nego zarađivati klik bejtovima o nečijoj smrti , jad ,bijeda i sramota VL je postao žuti senzacionalistički tabloid.