“Svatko nosi svoje breme, i u srcu ljubav sklanja, pođi spati, već je vrijeme, budi dobra, lijepo sanjaj”. Tako zvuči jedan stih antologijske pjesme Jakše Fiamenga “Nocturno” koju je antologijski uglazbio Zdenko Runjić, a antologijski otpjevao Oliver Dragojević. A imao je Komižanin Jakša Fiamengo, novinar s punim stažem, pjesnik, akademik i ljubitelj klapske pjesme koji je preminuo u Splitu u sedamdeset i trećoj godini života, iznimno puno antologijskih pjesama. Pisao je stihove za šansone, balade, pop-glazbu i klapske pjesme, po čemu su ga dobro upoznale i zapamtile i najšire mase, ali ulazio je i u pjesničke antologije, postao redovni član HAZU, dobio Nazorovu i nagradu Tina Ujevića. Ono što je Miljenko Smoje bio i ostao u dalmatinskoj prozi, e to je Jakša Fiamengo bio i ostat će u dalmatinskoj poeziji.
Bodul s udaljenog otoka
Rođen u Komiži 26. studenog 1946., Klasičnu gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u Splitu. Prve pjesme objavljuje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a prvu knjigu “More koje jesi” 1968., iako se i prije pojavio s pjesmama u knjizi “Stepenište” koju potpisuje s kultnim splitskim pjesnikom Momčilom Popadićem. Za zbirku “Jeka” 2010. dobiva nagradu Tina Ujevića, a za zbirku “Pčela u jantaru” prošle godine i nagradu Fonda Miroslava Krleža. U obrazloženju žirija za tu uglednu nagradu piše: “Autor je zbirku otvorio pjesmom čiji prvi i posljednji stih glasi: Uvijek ćeš me naći na obali. Odmah je čitatelju kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti. Ta se popudbina gotovo sudbonosno utkala u njegov stvaralački profil.”
Fiamengo se nije stidio pisanja za popularne oblike glazbe, pa je iza njega ostalo na stotine uglazbljenih pjesama raznolikih žanrova, ali tematski uglavnom vezanih uz sudbinski suživot čovjeka i mora o kojem je kao bodul s udaljenog otoka okrenutog pučini znao itekako mnogo. Iznimno često surađivao je sa Zdenkom Runjićem i Oliverom Dragojevićem. Među njegovim najvećim hitovima autorske zabavne glazbe svakako su “Nadalina”, “Karoca”, “Piva klapa ispo’ volta”, “Luce mala”, “Infiša san u te”, “A vitar puše”, “U prolazu”, “Lastavica”, “Teško mi je putovati”, “Dalmatinka”, “Produži lađo”, “Đelozija”...
“Finili su pusti kanti, i promukla već je klapa, i po dobru svak te panti, stareć s nama sve do ščapa. Naresle su nove plime, popucale surgadine... Još se pine dugi vali, i po mistu reve tovar, jarboli u more pali: ništa nova, ništa nova...”, završni su stihovi moćne Fiamengove pjesme “Ništa nova” koju je također uglazbio dalmatinski Mozart Zdenko Runjić, a pjevali i Oliver, ali i 1980. na Splitskom festivalu Radojka Šverko, pjevačica koja je uz Fiamengove stihove vezana i zbog domoljubne pjesme koju je skladao Dalibor Paulik “Ljubim te do bola”.
Posebno poglavlje zavređuje suradnja Jakše Fiamenga s klapama. “Klape uistinu imaju idealnu, savršenu vokalnu fuziju. Upravo je naša dalmatinska klapska terca pjevana u savršenom krugu, a klapa je uvijek krug, nije ju UNESCO bez razloga uvrstio na reprezentativni popis svjetske kulturne baštine. Ona pogađa u srce, a iz srca dolazi sve najbolje što imamo. Sve drugo što dolazi s ulice, što se danas često izvodi i na estradi i po stadionima, zapravo je bezvrijedno”, pisao je veliki promicatelj klapske kulture koji je i sam rado zapjevao s klapašima, a na festivalu klapa u Omišu kao autor je bio prisutan 35 godina.
Ono što je za Fiamenga bio Runjić u zabavnoj glazbi, to je Dubrovčanin Krešimir Magdić u klapskoj. Njihova suradnja veličanstveno se pozlatila u jednoj od najljepših klapskih pjesama “Sutra će te ponit” koja je izvedena na Omiškom festivalu 1990. godine. No tu su i nagrađene pjesme “U zemlju latinsku”, “Naši stari”, “Ruko moja što si takla”, “Kad mi bude leći”...
Ispratio Vesnu Parun
Fiamengo, koji je kruh zarađivao kao novinar Slobodne Dalmacije, bio je i odličan putopisac i reporter, a posebno je bio zainteresiran za kazališni amaterizam, npr. Hvarskog pučkog kazališta s kojim je bio na gostovanjima diljem Europe.
“Ponekad te možda i nismo razumjeli, oprosti. Obilježila si naša i mnoga djetinjstva, a onda je nesmiljeno došla riječ koju nikad nisi voljela, riječ “moraš” koja je izazvala toliko nevolja, riječ u čiju ćeš mračnu utrobu uskoro ući jer tako mora biti. Vesna, moramo se rastati! Koralj se vratio moru. Sada te umornu predajemo zemlji, neka s tvojim tijelom čini što mora. Tijelo damo, ali tvoj duh ne damo. Zadržavamo ga u sebi, za nas i našu mladež, za vrijeme koje još nije izgubilo smisao”, zborio je Jakša Fiamengo na šoltanskom pogrebu pjesnikinje Vesne Parun prije osam godina.
Uz slične rečenice i Jakša Fiamengo će zasigurno biti ispraćen na posljednji počinak u svoju Komižu, na groblje ispod Mustera. “Imam kuću i svoj grob u Komiži, ona me je iznijela u svijet i jednoga dana kada skončam znam di ću biti, u svojoj Komiži. Bit’ ću među svojim ljudima koji su dole pokopani kao što su veliki književnik Ranko Marinković, Ivica Vidović... Da nemam Komižu, Split i jezik kojim se služim, bio bih siromašan čovjek”, izjavio je pomalo i testamentarno i proročki ovog kolovoza za Dalmatinski portal.
Gospodine Derk, hvala Vam na lijepom članku o mom prijatelju.