Popis mjera za spašavanje ljubavne veze koja se nakon početne euforije opasno približila svome kraju, kako sam shvatio na vlastitom primjeru, nije ni približno dugačak kao što je bio onaj nekadašnji Linićev za izlazak iz krize, ali je, nažalost, podjednako učinkovit.
Izuzev odvojenih stanova, po mogućnosti i kvartova (da ne kažem gradova), na popisu su još jedino iskren razgovor, smanjivanje očekivanja i, štajaznam, povećanje unosa alkohola u organizam. Ipak, koliko god sam bio blizu da pokušam s ovim potonjim, za što sam uvjeren da bi bolje djelovalo na moju vezu koja je nedavno zapala u krizu od iskrenog razgovora koji nikada nije nikome pomogao, odlučio sam pružiti još jednu priliku ljubavi u koju smo se moja bolja polovica i ja donedavno zaklinjali. Pristao sam stoga na poziv naših poznanika Franje i Ankice koji nam već mjesecima govore da im se jedan vikend obavezno moramo pridružiti u izletu na Plitvičkim jezerima.
Oni su tamo, naime, svaki drugi vikend… Pravi su izletnici koji se gnušaju nad našim navikama provođenja vikenda na kavi i ručku u centru grada. "To je jako romantično..." navodila bi Ankica svaki put kad bismo to spomenuli, a Franjo bi na to samo potvrdno kimao svojom kockastom glavom.
Našoj vezi bi sada dobro došlo malo romantike, pomislio sam, te sam, bez prethodnih konzultacija s osobom svog života, stisnuo Franji ruku u znak pristanka.On je uzvratio stisak, a to je svakako bio dobar znak jer se Franjo inače mlohavo i nerado rukovao.
"Bit će nam užasno!" rekla je moja draga i prije no što sam joj do kraja iznio planove koji ovaj put iznimno nisu uključivali zagrebačku shpitzu i gradski šminkeraj na koji je naviknula. A nisam je uspio oraspoložiti ni navodeći da mi je Franjo prilikom rukovanja čvrsto stisnuo ruku...
Bilo je ipak prekasno da odbije. "Da se Ankica ne uvrijedi", rekla je ne mareći za to što sam se ja, evo, već uvrijedio.
Po dolasku na Plitvice primijetili smo da je kućica u kojoj smo, nota bene, svi zajedno smješteni, i izvana i iznutra od drveta. Franji i Ankici se to posebno svidjelo, a osoba koju za neka događanja navodim kao svoj "plus 1" i ja, Miro Par, nismo propustili prokomentirati da je ista stvar i s mrtvačkim lijesom.
Njima to, nažalost, nije bilo ni najmanje smiješno, ali ona i ja smo se, barem na trenutak, ponovno nasmiješili jedno drugome... Od samog početka oboje smo bili poprilično skeptični, najviše zato što nikad nismo previše uživali u društvu Franje i Ankice, a svakako manje nego u društvu naših pravih prijatelja koji su u to vrijeme uživali u suncu na Cvjetnom trgu, ali ja sam smatrao da nam u datom trenutku naše veze ništa drugo nije preostalo.
Ona, naravno, nije tako smatrala. "Lijepo si nam ovo smjestio!" rekla je onako zlobno kako to samo ona zna, a na što sam joj ja odvratio kako je, zapravo, sama kriva za situaciju u kojoj se nalazimo. U svakom slučaju, nismo dobro započeli vikend.
A oko toga smo se, bezbeli, mogli složiti! Franjo i Ankica su, ne percipirajući u potpunosti napetu situaciju, inzistirali da se odmah krene u obilazak jezera, a mi smo više bili za to da se malo odmorimo u sobi. Nas dvoje nismo baš neki, što bi se reklo "outdoor people". Uvijek smo se šalili da su to zapravo beskućnici, a mi ipak više volimo topli ugođaj naše sobe.
S druge pak strane glupo je doći na Plitvice i ostati u sobi. Pogotovo kad klima-uređaj nije nešto čime bi se ovaj apartman mogao pohvaliti. (Oni to, na svojoj internetskoj stranici, ipak čine!) Stoga smo se pridružili Franji i Ankici koji su za ovaj vikend odlučili odjenuti identične jakne.
Čak je i boja bila ista. Imali su uz to i odgovarajuće, veoma slične hlače, cipele i kape. Nas dvoje smo imali samo identično pothlađene noge jer se ni jedno od nas dvoje nije sjetilo ponijeti debele čarape. Naravno, ja sam za to krivio nju, a ona – da vas ne držim predugo u neizvjesnosti – mene!
"Eto ti sad..." rekla je uvrijeđeno, "ti i tvoje glupo pravilo da je za čarape jedino bitno da su dvije!" Bilo mi je poprilično teško ovako pothlađenih nogu braniti tu, unutar svoja četiri zida izrečenu tezu...
Vrlo neugodno nas je iznenadila i činjenica da u blizini ne postoji nijedan restoran gdje bismo mogli ugodno večerati, ali još više nas je iznenadila inicijativa Franje i Ankice da skupa napravimo domaću pizzu i podijelimo je.
"Mi smo sastojke već kupili", rekla je Ankica veselo. Nerado smo pristali, ali pritom smo se kratko posvađali i oko toga preko koga od nas dvoje smo uopće upoznali Franju i Ankicu. Ona je tvrdila da ih zapravo uopće nismo dobro ni poznavali dok ja nisam pristao na ovaj, kako je rekla, "glupi izlet". Istovremeno, ja sam zato znao da nam ih je ona prva dovela u stan nakon što je Ankicu upoznala na jednom od ona dva puta kad je zbilja i otišla na jogu kojom se već godinama hvali.
Elem, prilikom izrade te pizze, prvi put smo ušli i u malu prepirku s njima. Najviše oko toga koliko je paradajz-sosa potrebno, a kasnije i oko toga prelaze li naši feferoni na njihovu stranu. Od Franjine ruke proizvoljno, šampinjonima povučena granica posred pizze, bila je mnogo spornija i od one između Hrvatske i Slovenije. A iskreno govoreći, do ove mi je u tom trenutku bilo i više stalo...
Mojoj boljoj polovici također! Dok smo čekali da se ispeče pizza, posvađao sam se nakratko s njom oko toga koliko je piva popila. Predbacio sam joj da ih je popila u najmanju ruku isto kao i ja, što nikako ne može dobro završiti, a na što je ona odgovorila kako je povijesna činjenica da sam ja taj koji nas je prvi spojio s Franjom i Ankicom.
Nakon toga neko vrijeme nitko od nas dvoje nije progovorio ni riječ. Barem ne međusobno! S tom graničnom pizzom u trbuhu, uputili smo se svatko u svoju sobu. Nažalost, te naše dvije sobe bile su odmah jedna do druge, a tanki drveni zidić koji nas je dijelio, nije bio ni približno dovoljna zvučna izolacija da nas zaštiti od strastvenih zvukova Franje i Ankice koji su se, u ritmu muzike za ples, prepustili strastima.
To je našu želju za istim, ne moram vam ni govoriti, poprilično ubilo! Taman kada sam krenuo kazati da je ovo možda jedna od najgorih noći u mome životu, a pizza svakako najgora, ona je to učinila umjesto mene...
"Kao nekoć..." rekao sam joj duboko se zagledajući u njezine velike, bademaste oči, "dovršavaš mi rečenice!"
Podijelili smo posljednju limenku piva i zavjetovali se odmah zatražiti posmrtnu pripomoć u Gajevoj ako ikada budemo nosili iste jakne, izrazili želju da ponovno za vikend napustimo centar grada, propustimo shpitzu ili, ako se netko od nas dvoje ponovno javi Franji i Ankici.
Nakon toga smo ustanovili i to da se već dugo vremena nismo ovako dobro slagali te da su najgore noći u našem životu ipak bile one u kojima smo bili sami – jedno bez drugoga! I to je bilo, imala je Ankica pravo, zbilja romantično...
VIDEO Poznate face odmaraju na Jadranu
Nikad ovako uludo utrošenog vremena, kao u čitanje ovog članka. Užas!