Itekako ima smisla razgovarati o hrani, često i temeljito, započela je naš razgovor Matija Vuica, glazbenica, modna kratorica, kazališna kostimografkinja, dama koja već 30 godina izgleda jednako zanosno i to nije rezultat izgladnjivanja nego Matijine "umjetnosti življenja", njezinog u isto vrijeme jednostavnog i filozofskog pristupa hrani, baš kao i svemu što smatra važnim u životu. Dijeta je odricanje, a Matija se u životu ne odriče ničega što voli. Kuha i jede i navečer jer ne priznaje onu "ne treba jesti iza 18 ili 19 h". Svi smo drugačiji i znamo što nam odgovora, ali nismo više težaci koji rade u polju pa ipak ne treba pretjerivati s količinama.
Je li vaše tijelo vaš hram, pazite li što u njega unosite?
- Da, tijelo je najljepši hram i jedini koji imamo. Kad se prejedemo, boli nas stomak, kad pojedemo nešto što nam ne paše, opet nas boli stomak. Čemu onda ponavljamo iste greške umjesto da zapamtimo ili zapišemo koje nam namirnice ne odgovaraju. Vode općenito svi malo piju, i misle da su sokovi, juha ili čaj zamjena za vodu. Važno je isprati želudac ujutro mlakom vodom, prije ičeg drugog. Meni je to rutina, kao i sve što konzumiram već dugi niz godina. Zato ne trebam više paziti, davno sam odbacila sve što mi ne paše i što mi remeti temelje hrama.
U moje vrijeme bilo je na snazi pravilo "pojedi što je na stolu ili poljubi i ostavi". Kako su vas učili? Danas je u trendu poštovanje prema namirnici, filozofija kuhanja bez otpada, sve se treba iskoristiti... Otkrivamo li toplu vodu? Kako je bilo kod vaše bake i mame u kuhinji? Je li se išta bacalo?
- Da, i kod mene je bilo tako. Nije bila salama umjesto kupusa niti prezaslađeni sok od breskve umjesto limunade. Bila je voda i bevanda i na tome sam zahvalna. Moja majka nije nikad ništa bacala, to je bio grijeh, pogotovo kruh baciti. Intuitivno je reciklirala, tada taj izraz nije ni postojao. Znalo se što je biljni otpad i on je imao svoje mjesto, flaše su se odlagale posebno, kao i plastika. Toga nije puno ni bilo, jeli smo što je izraslo u vrtu ili u polju i nema tu nikakve filozofije. Radila je čuda iz ničega, za današnje pojmove. Da, danas filozofiramo oko hrane, no činjenica je da je sve i puno zagađenije pa nastojim kupovati gdje sam koliko-toliko sigurna.
Još jedan trend je kuhinja naših baka, vraćamo se iskonskim okusima, tradiciji. Kad ste zadnji put u nekom restoranu pojeli jelo koje vas je podsjetilo na okuse iz djetinjstva?
- Ah, okusi iz djetinjstva su prošlost. Niti rajčica ima isti okus, niti krastavci mirišu kao nekad. Za one mlade koji to nisu probali, vjerujem da je sve super. Meni nije i rijetko naletim na "starinske" okuse. Spomenula bih naše otoke Vis, Lastovo, što udaljeniji, to je hrana bolja. Obožavam ribu, i uistinu ima dobrih ribljih restorana koji ne kvare okus ribe sa kojekakvim preljevima i dodacima. Riba, sol i maslinovo ulje, iskonskije ne može. Kod nas u Neretvi je brudet zaštitni znak kad je hrana u pitanju. Jednostavno, priprosto jelo kojemu je sve višak osim ribe (ili jegulje), domaća pamidora, sol, ljuta paprika, maslinovo ulje i dva lista lovora... na kraju malo vinske kvasine. Tome se uvijek vraćam i miriše kao nekad jer se nema čime pokvariti.
Uživate li provoditi vrijeme u kuhinji, dolazi li i tamo do izražaja vaša umjetnička duša? Kuhate li po receptima ili stalno improvizirate?
- Nemam baš puno vremena za "visit u kuhinji", ali najviše volim jest što sama skuham. To su jednostavna jela uglavnom od povrća ili žitarica ili ribe. Ne kuham po receptima nego na svoj način. Volim razne začine i mnogi se mogu koristiti u raznim jelima. Sve kako nama paše, Juri i meni. Kuhati je jednostavno, uvijek je baza ista, a nadogradnja kako nepcu paše.
Možete li bez mesa? Slažete li se da bismo ga trebali konzumirati 1-2 puta tjedno?
- Meso rijetko jedem, možda u prosjeku dva puta mjesečno, uglavnom zbog gostiju. Onda nakuham pa dijelim po susjedstvu. Mogla bih i potpuno bez njega, iako radim teletinu bolje nego mnogi restorani, onako kako je moja majka spremala, u pari pod poklopcem, s puno češnjaka pod korom, crvenim lukom koji se gotovo rastopi, podlijevam vrućom vodom (ne volim temeljce koji se vuku po frižideru danima), i na kraju zalijem bijelim vinom.
Namirnice su poskupjele. Nekima, poput šparoga, cijena je otišla u nebo. Gledate li na cijenu kad je hrana u pitanju? Je li bolje rasporediti novac na neke druge, jeftinije i jednako zdrave namirnice ili treba u sezoni maksimalno iskoristiti ono što se nudi pa makar bilo i skupo?
- Svakako bismo trebali prema mogućnostima kupovati i jesti sezonsko povrće i voće. Ne moraju biti šparoge, ali proljeće donosi obilje ljepote. Puno toga se može jesti i sirovo ili miksano kako kome paše. Odrasla sam na šparogama, kukama i raznim biljkama koje priroda besplatno daje. To je bila jeftina, a zdrava hrana. Danas su to specijaliteti i mnogima nedostupni. To nije u redu. Ja ne moram gledati na cijenu, jer smo samo nas dvoje, ali za veću obitelj je dosta toga preskupo i moraju vagati što će kupiti. Na kraju je ipak najvažnije kupovati svježe povrće, i imati ga svaki dan bar kao dio obroka.
Koja su to jela za koja biste dali zadnji novčić?
- Uh, zadnji novčić bih radije dala za vodu nego za hranu. Bez hrane možemo duže nego bez vode, ali ako me baš pitate za hranu, onda bi to bile njoke moje majke i sataraš (šalša) od pamidora koju zna tako napraviti samo moja prijateljica Giga koja živi u Omišu (ali je iz Metkovića).
Volite li se opustiti uz čašu vina? Jeste li lokalpatriot kad su vina u pitanju ili preferirate istarsku malvaziju?
- Vino mi ide isključivo uz hranu, a opuštam se uz kikiriki pod ljuskom i dobar film. Inače preferiram bijela vina, iako su u Neretvi uvijek dominirala crna. No nisam lokalpatriot kad su vina u pitanju, čak sam i probirljiva i draži mi je šampanjac.
Šećer na kraju: ima li ga u vašem životu i možete li bez njega?
- Bijeli šećer uopće ne koristim i općenito ne volim preslatko ništa. Ipak ne mogu odoljeti ferreru, posebno od tamne čokolade, i tamnim pralinama, ili čokoladnoj torti moje Marine... Uglavnom, više sam čokoladni tip.
VIDEO: Splitska pjevačica: U godinu dana izgubila sam i strica i tatu i mislila da je to moj kraj