Odustala je od karijere pravnice, a njeni brojni stihovi ušli su kao poštapalice u narod

Iako je njezino ime potpisano pod pregršt glazbenih hitova na hrvatskoj estradi, i to kroz desetljeća, a njezine bajke i romani za djecu čitaju se i u školama za lektiru, samozatajna autorica Vjekoslava Huljić svim se silama trudi ostati daleko izvan svjetala reflektora. S izuzetnim ponosom i emocijama govori o svojoj djeci, Hani i Ivanu, koji su od mame i tate Tončija povukli snažan gen za glazbu. U svoja četiri zida, u mikrosvijet koji je izgradila usporedo s impozantnom karijerom, Vjekoslava Huljić ne pušta bilo koga.

Osvajala je i osvaja nagrade, ali i primala kritike na račun svojih pjesama. A neki su se njezini stihovi, kao što je “Žena, majka, kraljica”, uvukli u narod kao poštapalica. Promovirala je nedavno svoj novi roman “Moje ljeto s Picassom”, koji je nastajao, kako kaže, dva ili tri mjeseca, s time da nije pisala svaki dan. Obiteljska je to drama, s elementima krimića i, kao i njezini dosadašnji naslovi, s hepiendom...

U romanima redovito pišete o problemima u obitelji. Odakle fokusiranost na tu tematiku?
Radi se o mojim romanima za mlade koje je objavio Mozaik knjiga. Uvijek je u središtu glavna junakinja, četrnaestogodišnjakinja. Problemi koji tište mlade u toj životnoj dobi vuku se od pamtivijeka, a danas su još izraženiji. Tu su i neki novi, izrasli pod skutom novog, informatičkog doba. Razvod roditelja, napuštanje djece od strane jednog roditelja, vršnjačko zlostavljanje, samoranjavanje rezuckanjem oštrim predmetima, zbog nemogućnosti nošenja s emocionalnim problemima... U novom romanu “Moje ljeto s Picassom” glavna junakinja Suzi teško se nosi s novonastalom obiteljskom situacijom. Na božićnoj večeri saznaje da će dobiti sestricu, ali i da ima polubrata iz očeve studentske veze. Štoviše, njezin se novopronađeni brat i pojavljuje na večeri. To je za nju grom iz vedra neba, kao što će biti i kad se njezina najbolja prijateljica zaljubi u njezina brata. Do kraja knjige ona ga zove “moj takozvani brat”, ne želeći ga pustiti u svoj život. Usporedo s tom radnjom, događa se i svojevrstan triler, koji počinje pronalaženjem jedne Picassove slike u tunelu tvrđave Gripe u Splitu. Sliku je vjerojatno sakrio netko iz talijanske okupatorske vlasti koja je ondje stolovala u Drugom svjetskom ratu. Slika dospijeva u ruke Suzina oca, povjesničara umjetnosti. On je daje na analizu, kako bi se ustanovilo je li riječ o originalu. No, nije on jedini kojeg slika zanima. I kriminalni milje pruža svoje pipke. Događa se i jedna otmica s iznenađujućim protagonistima i raspletom. Znam da čitatelji vole kad se pronađu i sami u nekoj situaciji i problemu iz knjige. Vole i kad knjiga ima elemente krimića. No, u moru događaja i emocija, taknutih crnilom i pomalo ružnom stranom života, volim uplesti duhovite situacije, jer je humor blagotvoran i može pokazati kako se lakše nositi s problemima.

Novi roman, kao i dosadašnji, završava hepiendom. Zašto vam je to važno?
Želim reći mladim čitateljima da nitko nije cijepljen od problema. Da je život vojskovođa koji na fronti ostavlja i pobjednike i poražene. Da onaj na vrhu može biti na dnu i obrnuto. No, isto tako volim biti onaj deus ex machina koji donese priči sretan kraj. Želim im dati nadu da se mogu nositi s problemima. Želim da se kroz pukotine života progura svjetlo. Želim im poručiti da budu borci, jer život je čudo, a mi se s tim čudom moramo nositi. Pa, ako već ne možeš birati more, možeš birati valove kojima ćeš ploviti.

Koliko je teško pisati za djecu, pogotovo za generacije koje praktički žive u virtualnom svijetu?
Virtualni svijet za mene je zastrašujući. Valjda zbog toga što sam djetinjstvo provela igrajući oko nebodera graničara i grupa traži grupu. A gledajte djecu danas, može ih biti dvoje, petero ili pedesetero, no svaki je na svom mobitelu. Bojim se da izumiru emocije i empatija. Da će osjećaji izumrijeti kao mamuti, a mi ostati okamenjeni poput kukaca u jantaru. Zato je sve što pišem “uvaljano” u osjećaje. Dok postoje osjećaji, postojimo i mi kao ljudi. Rađamo se s dušom. Ona nas čini plemićima. Ne želim da je informatički Godzila zgazi. Ja sam borac za osjećaje, i to želim prenijeti svojim čitateljima. A sa susreta sa svojim mladim čitateljima ipak iziđem s osmijehom. Vrlo su zainteresirani i imaju bezbroj pitanja. I, začudili biste se, ipak im je stalo do čitanja. Zato je važno promovirati čitanje. Tko nauči voljeti knjige kao mlad, poslije ne odustaje tako lako od njih.

Niste na društvenim mrežama, trudite se ne eksponirati se previše, a ne smatrate se, kako kažete, ni dijelom estrade. Istodobno, profilirali ste se kao autorica cijelog niza estradnih hitova, rado čitan romanopisac, sa suprugom Tončijem činite najutjecajniju glazbenu obitelj u Hrvatskoj. Koliko je teško održati tu ravnotežu i živjeti u svojevrsnom mikrosvijetu?
Upravo to što nisam na društvenim mrežama govori najviše o meni. Ispada da sam neki endemski primjerak. Sam pojam “mreža” daje naslutiti da je riječ o nečemu što vas obavija, steže, zarobljava... Naravno, ima mreža i svoje dobre strane, kontaktirate s ljudima, pokazujete ono što mislite da je najbolje od vas, dijelite neke svoje lijepe trenutke i misli... Ali, ipak je to mreža i mogu preko nje viriti u vaš svijet. A ja još volim biti riba koja se izmigolji iz mreže. Hoće li mi se jednog dana svidjeti u mreži, ne znam. Još sam uvijek igračica u svoja četiri zida. Volim svoj mikrokozmos u kojem nema mnogo očiju i ušiju. Iako su moje pjesme otišle do srca mnogih, volim biti iza svjetala reflektora. Radno mjesto mi je duša. Moraš nekad napraviti izlet pod svjetla reflektora, ali tek onda vidiš koliko je dragocjen život s one strane ogledala u koje svi ne gledaju. Moja obitelj i moj posao moj su privatni Mount Everest. Preveliko eksponiranje kosi se s mojim zvanjem diplomiranog sanjara.

Suprug i vi zajedno pišete i pjesme. Koliko lako surađujete, ima li i situacija kad jedno drugome “odmažete”?
On prvo napiše glazbu. To je kao jedan okvir u koji morate naslikati sliku. Po toj metrici. Emocija koju mi izazove glazba, to je ono ključno, od čega se počne odmotavati klupko riječi. Padne mi na pamet neka riječ. Neki sklop riječi. Situacija. Ugođaj. Moraš otvoriti dušu, kao bocu s porukom. Uzeti poruku. Balade me uvijek više nadahnjuju i lakše izlazim na kraj s njima. Lakše nego s brzim pjesmama. Tonči ima svoj “feeling” za ono što bi pjesmom htio reći. Ja nerijetko osjećam drukčije. Nekad nam se osjećaj podudara, nekad sudara. Zato je svaka pjesma izazov i borba, da bi se dobilo najbolje. Misli mi lete i uvijek zapisujem više prijedloga, koje tijekom rada ostavljam ili odbacujem. U mojim bilješkama teško bi se itko snašao. Volim kad je na papiru kaos, jer iz tog kaosa rodi se baš ono što treba. Nema ljepšeg osjećaja nego zaokružiti pjesmu, na obostrano zadovoljstvo. I nakon toliko pjesama, još se veselim kad stavim točku na posljednji stih.

Kako se nosite s kritikama na račun stihova?
Dok sam bila mala i dobivala nagrade u bivšoj državi, neki su veliki pjesnici imali lijepe riječi za mene. Bila sam dvostruka dobitnica Zlatnog pera za najboljeg književnika među djecom. Poslije sam objavila zbirku pjesama Jutrooki i počela pisati stihove za glazbu. Volim metafore i volim reći nešto na način na koji nitko prije nije. Volim stvarati nove riječi i kovanice. Njima sam se poigravala u svojim bajkama i romanima. Možda nekad moje metafore nisu bile svima razumljive, što je i normalno. Ne volim pitanje “Što je pjesnik htio reći?”. To samo pjesnik zna, a na čitateljima je da protumače to ovako ili onako. Zato me i ne čudi što su nekad tumačili moje stihove ovako i onako, a često krivo. No, to je svačije pravo. Pjesmu pustiš među ljude, na milost i nemilost. Ima jedan stih – razumijem sve, al’ ne razumijem ljude... Ja ću uvijek biti svoja i drukčija, što se i osjeti u mojim pjesmama. A možda ste primijetili da su kritike u posljednje vrijeme odlične! Stihove za Tonča i Madre Badessu usporedili su sa stihovima barda Ljube Stipišića. Imali smo i fantastične reakcije za “Dvaput san umra”, za koju sam pisala riječi, sa Zagrebačkom filharmonijom i Zborom Ivan Goran Kovačić. Ove godine dobili smo Cesaricu, Porina i sve najvažnije nagrade za “Ako te pitaju”. A poseban mi je gušt bio raditi songove za mjuzikle Pacijenti i Žuta minuta, koji su odlično prihvaćeni. Neki su moji stihovi ušli kao poštapalice u narod i u medije, a to su “žena, majka, kraljica” iz “Bižuterije” i “svaki dan je Valentinovo” iz “Simpatije”.

Po struci ste pravnica, iz pravničke ste obitelji. Što je presudilo da upišete Pravni fakultet, a ne studij književnosti, čemu ste i tada bili skloniji?
U ono vrijeme u Splitu nije bilo studija književnosti. Moj je tata Branko bio pravnik, javni tužitelj. I moja je mlađa sestra odvjetnica. A kako sam već počela hodati s Tončem, nije mi bilo teško ostati u Splitu i završiti pravo. Radila sam kao sudačka pripravnica, kako bih odradila staž potreban za polaganje pravosudnog ispita. Položila sam ga dva dana uoči prvih izbora u Hrvatskoj. No, moje pero nije mirovalo. Ubrzo nakon diplome objavila sam zbirku pjesama Jutrooki. I počela pisati tekstove. Objavila sam jedanaest knjiga i oko 600 pjesama. Volim reći da sam izabrala zakone srca i duše, a ne one papirnate. Nije mi žao. Smatram da je znanje privilegij i kaput koji te dobro grije. Što sam starija, želim sve više učiti i znati. To je nekakva glad koja dolazi s godinama. Srećom, Ivan i Hana su tu glad prepoznali rano.

I kći Hana i sin Ivan, koji je pravnik, krenuli su glazbenim stopama. Jeste li ih poticali na to ili, pak, pokušali usmjeriti na neku drugu stranu?
Naša su djeca imala apsolutnu slobodu u izboru onoga čime se žele baviti. Naravno da smo im mi, kao roditelji, nastojali dati neke smjernice i neke postulate kojih se vrijedi držati. Ali, najvažnije nam je bilo usmjeriti ih da budu sretni. Odrastali su uz glazbu. Uvijek su bili okruženi notama i ljudima koji se bave glazbom. I sad nam je kuća kao glazbena škola. Svi sviramo. Uz genski crtež koji smo im dali i uz vlastite talente, grade sebe i svoj život. I njihov je izbor glazba. Hana je magistra kompozicije. Piše i pjeva svoje pjesme. Orkestrira tati za filharmoniju. Ivan je pravnik, ali ima onu mudrost duše i ljubav za glazbu. Piše i glazbu i stihove. Tonči i ja smo tu da im pomognemo savjetima i oni to cijene. Ali, vole po svome. Mislim da su normalni i odgovorni ljudi. Oni su mi mjerna jedinica za ljubav. Moje nebo i moje more.

Je li genetika ipak bila ključna?
Teško je uteći od gena, a i zašto bi? Kad se samo sjetim kako je dida Ivo, moj svekar, pjevao! Bio je tako moćan tenor! U svojoj djeci prepoznajem ono najbolje od Tonča i mene. Oni su najbolji podsjetnici na našu ljubav. I to da im je prezime ponekad teret, to je istina. Ali pametni su da znaju da ne moraju teret nositi kao okov. Mogu ga nositi i kao zlatnu ogrlicu.

Jednom ste rekli da držite sva četiri kantuna kuće. Koliko vremena imate za pisanje?
Pisanje mi je primarno. Moje je radno vrijeme kad hoću i mogu. Na svakom kraju zemaljske kugle. I unutar duše. A blagoslovljena sam što živim u Splitu. Mediteransko podneblje je raj za muze.

Rodom ste iz Tomislavgrada. Posjećujete li kad svoj rodni grad?
Moja mama je iz Tomislavgrada. Tata je Imoćanin. Tamo su radili, mama je bila učiteljica, a tata sudac. Od druge godine živim u Splitu, gdje mi se dogodilo sve u životu. Dok su dida i baka bili živi, kad sam bila manja, odlazila sam češće nego sad.

Kao mladi, izgubili ste oca. Kako ste se nosili s tim gubitkom?
Teško. Kao da je netko ugasio sunce. Svaki mi dan nedostaje, ali imam osjećaj da je sa mnom, u svemu. Život je kao košulja. Obučeš je ispeglanu, a onda se zgužva. Nikad ne možeš ispeglati sve nabore.

Volite li putovati? Koja su vam putovanja ostala u sjećanju?
Volim. Najviše pamtim Eurosong u Izraelu i tu čudesnu zemlju. I put u Kinu, gdje su Tonči i Maksim promovirali dva nova singla, “New Silk Road” i “Chinese Rhapsody”, koji su bili naručeni, jedan za početak radova na autocesti koja će spajati Kinu i Europu, a drugi za otvaranje najvećeg televizijskog spektakla na svijetu, koji prati milijardu i pol ljudi, Spring Gala Showa. A Kineski zid i Zabranjeni grad zaista su veličanstveni.

Jeste li gledali Euroviziju? Što je Eurovizija za vas?
Miks zabave, politike, dobrosusjedskih i nedobrosusjedskih odnosa. Svake godine promatram koliko se pomiču granice bizarnosti i normale.

Nedavno ste rekli da živimo u Orwelovoj viziji 1984., ali da Veliki brat ima još veće oko. Na što ste mislili?
Svi smo u jednoj golemoj mreži. Možda mislimo da imamo velike slobode, ali zapravo smo samo ribice u toj mreži. Na sve načine može se prodrijeti u našu intimu i privatnost. Može nas se skenirati po svim parametrima. Sve je dostupno i izloženo. Sve ono što radite. Nekad se zaželim malo one starinske nedostupnosti.

Otkrili ste na promociji u Zagrebu da pišete i novi roman, u kojem ste povezali iseljavanje iz Hrvatske s pričom o djevojčici migrantici iz Sirije. Na koji ste način “iscrtali” poveznicu i ima li on i društvenu poruku?
Da, pozabavila sam se iseljavanjem naših ljudi u svijet. U romanu je riječ o Irskoj. U isto vrijeme kad roditelji glavne junakinje odlaze u Irsku, u njezin život ulazi mala izbjeglica iz Sirije. Zapitala sam se koliko smo i mi sami dobrodošli u nekim drugim državama. Kakvim očima oni gledaju nas? Ne znaju ni vlade kako riješiti migrantski problem, nije jednostavno. A ja sam ga riješila nekom logikom srca. Sve u životu što radim, o trošku je moga srca.