Vokalni duet Tončija Huljića s Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski prošle subote, u pjesmi "Providenca", bio je ozbiljna šamarčina dotrajaloj i pretencioznoj domaćoj elitnoj kulturi, ali i pretežitoj kulturi podcjenjivanja.
Pa, moram priznati, donekle i meni koji sam u novinskim tekstovima znao "opaliti" Tončija zbog njegovih niže rangiranih kič proizvoda nastalih u lovu za masovnom publikom, kao dio tržišne strategije "trbuhom za kruhom" . Pa i pogačom, i to velikom, jer Huljić je godinama među najemitiranijim i prodanim nakladama najjačim domaćim skladateljima s najvećim zaradama. No, to je neka druga priča, mada zapravo nimalo čudna za ozbiljnog i radišnog profesionalca koji (zaista) radi svaki dan od osam ujutro i mjesečno isporuči više pjesama nego mnogi drugi autori godišnje.
Nesumnjivo je da je Huljić zadnjih godina podigao vlastiti kvalitativni prag rada i "pod stare dane" donosio neke od najboljih pjesama karijere. Čak i ne računajući albume s Madre Badessa, od kojih je drugi "Panika" bio pravo remek-djelo.
Već i brzopotezni pogled na pjesme koje je zadnjih godina napisao za Petra Grašu, svoje duete s Massimom ili Belanom, i na nagrade koje je osvojio, skupa s aklamacijom publike, pokazale su da se radi o kompozotoru koji u pop-formatu može ostvariti velike hitove i dobre pjesme ne podilazeći niskim strastima ili neukusu. No, baš je ovaj koncert "U svom filmu" "Off" ciklusa Zagrebačke filharmonije, u drugom dijelu s Huljićem i troje glazbenika iz Madree Badesse na mandolini, harmonici i gitari, pokazao koliko je dobrih tema Huljić napisao i može ih preurediti za instrumentalnu izvedbu s velikim orkestrorm.
Nastavak "demistifikacije" slijedi 27. lipnja većim koncertom na Tomislavovom trgu u Zagrebu. Nakon Bregovića i Stefanovskog, Huljić je još jedan s pop scene koji pomaže filharmoničarima uključiti se u inkriminiranu utrku popularizacije ne klasične glazbe, nego njenog zvuka.
Jer, kao i prethodno na ovom koncertu izvedene teme iz hollywoodskih blockbuster filmova, zašto ne preurediti i neke od najpoznatijih domaćih skladbi koje je, vidi vraga, napisao baš Huljić. Pa ako su se Tri tenora mogla "prostituirati" po svjetskim pozornicama s "light" tumačenjima repertoara najvećih hitova opernih arija, zašto to ne bi mogli i najproduktivniji domaći skladatelji poput Huljića s odličnim pjesmama poput "Providence", Dvaput san umra" ili "Ako te pitaju"? Dakako da mogu, i trebaju, ali će čuđenje mnogih koji ne znaju koliko je dobrih stvari Huljić ostavio biti veće. Mada nema razloga; koliko je filmskih hit tema napisao Ennio Morricone i koliko izdvojenih tema iz simfonija poznajete upravo kao hitove?
A koliko hitova odsvira Bečka filharmonija na svakom Novogodišnjem koncertu? Hitovi su oduvijek sasvim dobra stvar, samo treba proći dvjesto, tristo godina da nešto postane klasikom. Dobra pjesma upravo je to, bez obzira kojem žanru pripada. No, s druge strane, i sama pomisao da neka fiharmonija "uozbiljava" i obrađuje pop ili rock repertoar već je desetljećima primjer kiča, bez obzira radilo se o londonskoj Kraljevskoj filharmoniji s repertoarom Beatlesa, Stonesa ili Queena, ili pak o domaćem orkestru s domaćim skladateljima.
Još je gora pojava bilo pretenciozno uozbiljavanje rocka iz ruku simfo-rokera, džezista i mnogih koji su valjda mislili da je rock glazba inferioran žanr pa će steći prestiž brzopoteznim sviranjem solaža i ljestvica. Ali toliko je primjera u kojem su rock glazbenici koristili barem gudačku sekciju, spomenimo makar mnoge unplugged nastupe, da je očito kako su mnogi "sagriješili bludno", a samo rijetki talentiraniji postigli dojmljive spojeve (moderno se to veli crossover). Tek se unazad par godina i kod nas, valjda zbog daška kapitalizma i tržišne ekonomije u kojoj narod najviše mrzi uhljebe, donekle ustalilo pravilo da se sve manje podcjenjuje ozbiljne radnike koji hrane čitave "pogone".
Pa i Huljića, čija je radna strategija podjednako profesionalna bez obzira radi li po sistemu hrtić-hitić pjesmu koja se mora dopasti masama, ili složeniju glazbu za samostalne albume, pop pjevače ili televizijske serije. Stoga je Huljić na pozornici Lisinskoga među filharmoničarima i zborom djelovao nestvarno poput onog diva iz Twin Peaksa, stojeći za klavijaturama (najnovije reizdanje legendarnog Mini Mooga, jer je "šmeker"), u bijelom odijelu i šarenoj košulji s cvjetnim uzorkom, prepisanim od Bregovića.
S pomalo nejasnom predodžbom, koju je Bregović riješio nešto ranije, treba li sad biti "ozbiljan" ili ironičan prema sebi i drugima? Pomalo je paradoksalno da svi oni koji prigovaraju Tončiju Huljiću za njegove estradne "zločine", ne znaju da daleko više ulaže u samostalne projekte poput albuma Madre Badessa, koji ne donose zaradu nego na njih troši zarađene novce. Pa gdje je onda ta "elitna" publika puna hejtera i pametnjakovića koja bi trebala honorirati taj slojevitiji dio opusa, a zgraža se nad estradnim banalnostima? Ili je sve loše? Manje je paradoksalno da će zbog ozbiljnog radnog rasporeda Tonči na kraju imati i "ovce i novce", ako već i nema.
Priznanje za svoj rad, kako od struke tako i od "biznismena" koji znaju koliko treba raditi za bilo kakav, a pogotovo dugotrajan uspjeh, te od glazbenih kritičara i mlađih kolega od repera nadalje, kojima je sinonim za samostalnu borbu (za slušatelje) i marljiv rad na tržištu koje je u Hrvatskoj premreženo sponzorima raznih vrsta, od političkih do rodbinskih. A ima i novce, jer samo bi budala radila tako puno a da od toga ne zaradi. Tonči Huljić napravio je i beznačajnih stvari, ali i onih vrijednih. U velikoj je mjeri praktičan dio onoga što bi Hrvatska mogla biti, kad bi živjela dezideologizirano, u realnom sektoru, na tržištu, a ne u nacionalnim fantazijama nudeći narodu opijum za narod i nebitne priče koje dobro zvuče.
Onda je bolje nuditi pjesme koje dobro zvuče? Jer, kao u svakom realnom sektoru, Huljić zna da ne treba brkati jabuke i kruške, pa i trešnje, ali ako svakom plodu upornog rada, sve do Madre Badesse i filharmonije, posvetiš dužnu pažnju, na kraju će od njega nešto i biti. Samo oni koji žive na tuđoj grbači, a ne od svog rada mogu misliti suprotno.
Huljić je nešto kao Bregović. Stalno "žvače" jedno te isto a publika to i dalje guta ! Čovik zna i gotovo. Nije on kriv što je glazbenoj publici IQ na razini broja cipela !