Rijetki su intervjui u kojima s nekim možete razgovarati toliko otvoreno da iskrene emocije koje isplivaju tijekom razgovora zaista dotaknu obje strane. Tako je bilo sa Željkom Bebekom. Sjeli smo kako bismo porazgovarali o njegovu novom albumu “Ono nešto naše” u izdanju Croatia recordsa te velikoj turneji koju planira za 2018. godinu (kaže – u Hrvatskoj, okolnim zemljama, ali i na drugim kontinentima!), a intervju se pretvorio u otvoreni razgovor o poslu, obitelji, kolegama... jednostavno životu.
Pet godina publika je nestrpljivo čekala vaš novi album. Zbog čega ste ih pustili da čekaju toliko dugo?
Da, dobro znam da su bili nestrpljivi. Znam to preko društvenih mreža. Puno su nam se unazad dvije-tri godine obraćali i pitali nas zašto moje nove pjesme koje se vrte na radiju, YouTubeu, čuju ih na koncertima, nemaju svoje mjesto na CD-u. Razmišljali smo o tome, naravno, iako CD više nema neki komercijalni značaj. Ali ima onaj emotivni jer svaki pjevač u konačnici želi sve ono što je radio skupiti na CD-u. Tako smo Branimir Mihaljević i ja ove godine odlučili da je vrijeme za taj novi album, da imamo dosta novog, dobrog materijala. Velik je to posao. Puno se uloži, a nije sigurno da će proći kod publike. Mi nekako uvijek računamo da publika i nema previše vremena za preslušavanje CD-a, velika je i raznolika ponuda glazbe u cijelom svijetu.
Ponuda je velika i kod nas i nekako mislim da publika ima volju saslušati naslovnu pjesmu, odnosno prvu na albumu. Ako im se ona svidi na prvo slušanje, onda će čuti možda i drugu i treću, no pitanje je hoće li ikada preslušati CD sve do desete pjesme. Dakle, projekt je i skup i rezultat rada puno ljudi, u njega se uložilo puno mašte i vremena, a na kraju se može dogoditi da ga i ne čuju do kraja. Da bude zapamćen po naslovnici i po jednoj pjesmi. Zato CD, kad ga već odlučiš raditi, moraš ga napraviti tako da svim silama skreneš pozornost publike da posluša cijeli CD i po mogućnosti da ga presluša više puta.
Je li vam teži dio posla onaj u studiju ili ovaj promotivni?
Ah, ipak je teži ovaj promotivni dio posla. Studio predstavlja kreativni dio, tamo imaš samo svoju ekipu i s njima ulažeš sve svoje znanje i sposobnosti da bi napravio dobru glazbu. U studiju se odvija najljepši dio tog našeg glazbeničkog posla.
Album je tek izišao, no neki vaši kolege i prijatelji su ga već preslušali, dok šira publika tek treba dočekati svoj red. Kakve su prve reakcije na kompletan materijal?
Sjajne su reakcije. Ovaj put sigurno su otišli dalje od prve pjesme na CD-u jer smo odlučili pjesmu koja je na albumu pod rednim brojem dva, “Ako voliš ovu ženu”, predstaviti kao broj jedan, da ona uvede publiku u ovaj projekt. Po meni je to najljepša pjesma koju sam ikad otpjevao. Dogodilo se igrom slučaja da je to duet koji sam otpjevao sa svojim dragim kolegom Oliverom. I prve reakcije sa svih strana su perfektne, idealne. Zato vjerujemo da će ta pjesma skrenuti pozornost publike da posluša cijeli CD. No imamo mi tu još aduta u rukavu. Na CD-u su sva tri singla koja su objavljena u zadnje tri godine – “Prvak svijeta”, “Ja po kafanama” i “Ono nešto naše”, pjesma po kojoj je cijeli CD i dobio ime. Croatia records uskoro za sve priprema i jedno jako lijepo iznenađenje – naime, cijeli album uskoro će biti izdan i na long play ploči. To je lijepa stvar koju svaki pjevač danas priželjkuje. Iako je možda ploča vrlo staromodan diskografski proizvod, nekako je i najljepši, ali i najromantičniji.
Oko ste sebe okupili vrlo jaku autorsku ekipu, svoje stalne suradnike – Branimira Mihaljevića, Nenu Ninčevića, a tu su i Fayo, Darko Bakić, Antonija Šola.... Jesu li oni dio vašeg prokušanog recepta za uspjeh?
Ne samo zbog toga, nego smo se tako u posljednjih pet godina puno družili. Često smo zajedno, ne samo kad radimo, nego i na zabavama, obiteljskim i prijateljskim okupljanjima. Uvijek smo tada razgovarali što ćemo raditi i tako je ta ekipa ostala na okupu. Mislim da je to stvarno sjajna ekipa i ovaj album “Ono nešto naše” naš je najljepši zajednički projekt do sada.
Vratimo se na duet s Oliverom. Kako je došlo do te suradnje?
Pjesma Branimira Mihaljevića i Nene Ninčevića na prvu me oduševila, nakon što sam pročitao tekst i čuo demoverziju. Branimir je odmah imao jasnu ideju za nju. Rekao mi je: “Možeš ti to i sam otpjevati, ili je otpjevati bilo s kim, ali takva poezija koju je napisao Neno Ninčević zaslužuje da je pjevaju zreli muškarci koji su na određen način svoj život proživjeli i koji imaju jasne i čvrste stavove o puno toga.” Tada su mi predložili da pjesmu otpjevam u duetu s Oliverom što me oduševilo jer smo kolege od samih početaka naših karijera. Nekako paralelno gradimo karijere, obje vrlo uspješne i bogate. Svaki je imao svoje vrijeme i svoje mjesto na ovom estradnom i umjetničkom nebu. Posebno me raduje što je to baš Oliver, čovjek koji nikad nije otpjevao pogrešnu pjesmu... Oprostite, jako sam emotivan kad govorim o tome...
Nakon toga Branimir je rekao: “Ja ću ga pitati, ne moraš ti pa ti javim rezultat razgovora.” Oliver mu je rekao neka mu pošalje tu demoverziju i, ako ima, snimku mog vokala, da posluša. Javio se odmah sutradan. Rekao je kako ima koncert u Moskvi i, kad se vrati, da će snimiti pjesmu. Da mu ne stvaramo napore, bend je otišao u Split u studio Tome Mrduljaša, on je došao tamo, otpjevao pjesmu, ja sam je odmah dobio na mail i stvarno me oduševilo. Valjda smo obojica dala onaj dio sebe od kojeg se pjesma pravi lijepom pjesmom. I zaista o toj pjesmi ne želim govoriti kao o nečemu što se redovito događa u glazbi. To je jedan lijepi eksces u kojem smo i on i ja, kao zreli ljudi i pjevači, prisutni sa svojim jakim karijerama i velikim povjerenjem publike. Siguran sam da će se svi složiti kad je čuju – da je jako, jako lijepa.
Možda će se mnogi pitati zašto ste do sada čekali da snimite duet s Oliverom, no slažete li se sa mnom da je nekako baš sada sazrelo vrijeme za to, da je ovo bio pravi trenutak?
Upravo to, bio je to pravi trenutak. Oliver je snimio puno dueta, a i ja sam tome bio dosta sklon. Ne samo u solo karijeri, veći i u doba Bijelog dugmeta rađale su se ideje za zanimljive glazbene suradnje. Oliver i ja imamo različite timove i nikad zapravo nisam ni razmišljao o tome zašto nismo ranije snimili neku pjesmu zajedno. Očito je da je za ovu suradnju bila potreba baš ova pjesma i pokazali smo svijetu da itekako možemo zajedno i da to može biti jako lijepo.
Nedavno su javnost potresle vijesti o Oliverovu zdravstvenom stanju, jeste li bili s njim u kontaktu od tada?
Čuli smo se krajem kolovoza kada smo htjeli dogovoriti termin za snimanje spota. Jer ova pjesma to i zaslužuje. Uz veliki trud na kraju nekako smo ga i uspjeli snimiti. Kad sam se tada čuo s Oliverom, otkrio mi je neke detalje koji su me zaista ostavili zabrinutog. Ali ja vjerujem u njega, vjerujem u tu njegovu energiju starog morskog vuka. Vjerujem i u isto vrijeme se bojim, to je valjda normalno. No nekako se nadam da će kod njega proraditi ta njegova karakteristična prgavost, taj dalmatinski dišpet kojim će pobijediti opaku bolest.
Prije nekoliko dana bili ste na vjenčanju svog dragog kolege Ivice Propadala. Također, bilo je to vrlo emotivno, no na jedan drugačiji, radostan način...
Na ovom estradnom nebu ima puno zvijezda i zvjezdica koje imaju svoj privatni život i kroče kroz taj život u kojem im se događaju sve stvari koje se događaju i takozvanim običnim ljudima. Tako i rađanje djece, rođendani, jubileji, promjene – i tužne i lijepe... Sve nas to vodi prema kraju, ali lijepo je kroz to prolaziti. Naš privatni život samo je onoliko privatan koliko mi to dopustimo. Uvijek sam bio otvoren što se tiče mog privatnog života, rijetke sam stvari zadržao za sebe, a ne skrivam se ni na društvenim mrežama.
Ružica i ja javno svake godine slavimo svoje obljetnice – ne samo obljetnice braka nego i prvog poljupca, prvog dodira... Lijepo je biti uz kolege u svim trenucima, posebno ovim lijepim i drago mi je zbog Ivice što mu se događaju tako lijepe stvari.
Fotografije za omot albuma snimao je Ljubo Zdjelarević, a vas su nahvalili da ste i taj dio posla odradili kao prvi profesionalac. Kako vam se sviđa taj dio posla, kad se nađete u ulozi modela, imate li tremu ispred kamere?
Nemam tremu. Sa svojom ekipom spadam među one koji su zapravo pokrenuli lavinu promjena. Pobijedili smo u to vrijeme narodnjake, stavili ih na marginu. Tada smo napravili novi pristup i prema snimanjima, coverima albuma, modi... U svemu smo bili novi, revolucionarni. Dok smo to radili, učili smo se užitku, i fotografiranje je zato za mene uvijek bilo veselje i izazov, fotografijama sam uvijek nastojao poslati neku poruku. Kao i svaki put, uživali smo na snimanju ovog covera u kojem je sudjelovala i moja Ružica. Vjerujem da kompletnim projektom stvaramo mala umjetnička djela koja vrijedi i čuti i vidjeti.
Prije tri godine albumom “Antologija – Bebek – 40 godina” obilježili ste četiri desetljeća karijere. Je li ikad u toliko dugoj karijeri došlo do zasićenja?
Nije, nikada. Ako sam ikada dvojio trebam li se baviti glazbom ili ne, bilo je to na samim počecima, odnosno pred početak “prave” karijere. Bilo je to vrijeme kad je uspjeh bio dobiti neku svirku, zaraditi za pivo, na svirku doći taksijem... Bilo je to vrijeme kad se nije moglo živjeti od glazbe, osim ako si dobio mjesečni angažman u nekom hotelu. Morali smo se osloniti na pomoć roditelja. Definitivnu odluku o bavljenju glazbom donio sam kad smo počeli pripremati Bijelo dugme, još smo se zvali Jutro. Tada sam dobio neki uredski posao, a da bih vizualno odgovarao bendu, morao sam pomalo vraćati dugu kosu jer ipak je ona simbol pobune u rock’n’rollu, što nije bilo u skladu s dress codeom na poslu. Direktor firme pozvao me na razgovor i rekao mi da ta moja duga kosa ne ide s firmom. Pokušavao sam ga uvjeriti da sam u pravu, no nije bilo lako naći kompromis. Rekao mi je da moram birati. U tom trenutku odabrao sam glazbu. Upravo taj trenutak smatram početkom svoje glazbene karijere iako moje bavljenje glazbom, naravno, traje puno dulje od tih 40 godina. Kad smo već spomenuli “Antologiju” koju je izdao Croatia records, to je jedan tako lijep vrhunac u karijeri kad se svode računi, kad vidiš jesi li napravio nešto po čemu će te pamtiti. Tim se izdanjem posebno ponosim. Kad mislim da netko zaslužuje moju veliku pažnju, na poklon mu dam “Antologiju” i bocu svog vina.
Volite vino?
Da! Moja Ružica i ja već nekoliko godina na jesen radimo svoje vino. Napravimo 100-150 litara kojima se onda tijekom godine počastimo, a počastimo i društvo.
U svom bendu okupili ste mlade snage, a među njima na sceni sve se češće može vidjeti i vaš 14-godišnji sin Zvonimir s gitarom u ruci. Prerasta li to već polako i u neki stalni angažman?
Na ljetnoj turneji bio je to njegov stalni angažman. On je polaznik Rock akademije gdje je zaista lijepo napredovao. S Dominikom, Denisom, Nikolom i Mislavom, koji su zaista svirački moj najbolji bend ikad, Zvone se jako lijepo uklopio. Gostuje na našim koncertima s dvije pjesme jer ne želim da bude stalni član benda. Želim da ipak ide i dalje pohađa Rock akademiju, još najmanje dvije-tri godine, da stekne znanja koja će mu biti potrebna da eventualni svoj put u glazbi započne samostalno i odvede to u smjeru koji se njemu bude sviđao.
A što je s vašom 12-godišnjom kćeri Katarinom? Je li i ona naslijedila vaše glazbene gene?
Nakon što je Zvone počeo svirati gitaru, ona je izrazila želju da svira bubnjeve. Rekao sam joj da nemam ništa protiv, ali da mislim da je još premala i ne može dohvatiti sve dijelove bubnjeva. Pa smo se dogovorili da za početak upiše klavir i, ako bude dobro napredovala, kada malo poraste, može uzeti bubnjeve kao drugi instrument. Mislim da je odustala od bubnjeva, a s klavirom lijepo napreduje. Oboje su ove godine krenuli i na pjevanje i vidjet ćemo kako će se snaći u tome, nadam se da će uspjeti.
Vi i Ružica već ste dugo u braku, iako među vama postoji znatna razlika u godinama, teško ju je zapravo primijetiti. Kako to postižete i kako vi zapravo održavate svoju mladolikost?
To je gen. No sigurno moja mlada žena ima na mene utjecaj da sa svojih 70 nisam sklon ležati na kauču niti se prenemagati ili pasivno birati kanale na TV-u. Uvijek pronađemo nešto zanimljivo čime se bavimo, od sporta koji obožavam – bicikl, trčanje, plivanje, dugo hodanje, skijanje... Volimo i ugodna druženja s prijateljima. Jedna od najvažnijih odluka koju sam donio za sebe bila je prije 15 godina kada sam shvatio da nekim porocima moram reći dosta. Kao strastveni pušač tada sam odbacio cigarete.
Pomlađuje me sigurno i druženje s unucima Tinom, Leonom i Emom, djecom moje kćeri Silvije, koju imam iz prvog braka, i zeta Marka. Sjajni su, idu svi u školu, ali su svi mlađi od Katarine. Posebno uživam i u njihovoj ljubavi i odanosti prema meni kao svom djedu. Osjećam se lijepo i kao otac i kao djed.
Trebate li zajam? banka vam je zanijekala zajam, mi smo ovdje kako bismo vam pomogli financijski, kako biste dobili vaš trenutačni zajam bilo kojeg iznosa na bilo kojem odredištu. Vaša sreća je naš prioritet. dajemo sve vrste kredita s 2% kamata za više informacija molimo da nas kontaktirate putem e-pošte (rahelcohranloan@gmail.com)