Po playlistama igrača hrvatske nogometne reprezentacije, jasno se vidjelo da Vatreni slušaju narodnjake

Nedavni tekst Mislava Miličevića na portalu glazba.hr o pjesmama koje se slušaju na domaćim stadionima prije nogometnih utakmica temeljito je nabrojio ukuse domaćih nogometnih organizatora i klubova te hitove koje čine podlogu navijačkih strasti kod nas. Budući da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, u tom svijetu odavno koriste glazbu na stadionima. Tek tu otkriva se razlika između domoljubnog estradnog kiča koji se najčešće vrti sa zvučnika prije domaćih nogometnih utakmica i onoga što su, primjerice, davno odabrali navijači u Engleskoj, jednoj od najjačih nogometnih liga.

Na Maksimiru slave uz “Košulju plavu” Novih fosila, Kemala Montena i “Dinamo”, Pipse i “Dinamo ja volim”

Dok su tamo od Liverpoola i navijačke himne “You’ll Never Walk Alone” – koju su i Pink Floyd upotrijebili na svom albumu “Meddle” još 1971. – odavno ustanovljeni bliski susreti rock i nogometne supkulture, činjenica da je Hrvatska puno manje rock and roll zemlja ogleda se i u izboru omiljenih napjeva prije nogometnih mečeva. Ili za vrijeme dočeka nogometaša po trgovima, kad se redovito puštaju napitnice poput onih Thompsona ili Škore, ako i sami ne navrate “uživo”.

Za to vrijeme i na otvorenju Ljetnih olimpijskih igara u Londonu 2012. u programu na Wembleyu pojavila se čitava garnitura starih i mlađih, pa i mladih rock i pop-zvijezda. Jer, to se tamo prodaje, i doslovno i mentalno, a bome se i izvozi u cijeli svijet. No, ne još i na naše stadione, gdje caruju neki drugi zvuci. Ali, nije sve tako sivo, ima različitih pristupa. Miličević u širem tekstu nabraja da se u Zagrebu na Maksimiru slavi uz “Košulja plava” Novih fosila, Kemala Montena i “Dinamo”, Pipse i “Dinamo ja volim”, “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb” Prve ljubavi, te od prošle sezone uz novi uradak Mateja Meštrovića. “Volim te, Rijeko” ori se na Rujevici, Lokomotiva se uzda u Kylie Minogue i “Loco-Motion”, dok je Hrvatski dragovoljac nešto tamniji, da ne velimo “crniji”; tamo vole Marka Perkovića Thompsonove i “Čavoglave”, Marin Ivanović Stoka skladao im je himnu, nakon što je već prije “Crnu oluju” napisao Siniša Vuco.

U Velikoj Gorici vole pak Rundeka i “Apokalipso”, dok Slaven Belupo iz Koprivnice u internacionalnom izboru ima Fratellise s “Chelsea Dagger” i “Simply the Best” Tine Turner. Hajduk na Poljudu odnedavno ima novu himnu, “Ja ne mogu drugo nego da ga volin” u izvedbi Miše Kovača i Saše Antića, a nađe se mjesta i za Vinka Cocu s “Kad umren umotan u bilo”, Grdovićevu “Dalmatinac” i Tutti Frutti s “Dalmacijo”. Šibenik pak uživa uz uz DJ Tiesta i “Adagio for Strings”, u Puli se pušta AC/DC i “Thunderstrike” ili “Pumpkin and Honey Bunny” iz filma “Pulp Fiction”, u Gradskom vrtu Osijeka Scooter i “Maria”.

Dakako, tu je i reprezentacija; “Vivat Croatia” rehabilitirao je Zorislav Srebrić i puštala se nakon svakog gola. U velikoj mjeri pjesme koje se puštaju na stadionima ili na dočecima s osvojenih prvenstva u raznim sportovima podudaraju se s onime što i sami sportaši slušaju. I sam sam se u to uvjerio krajem devedesetih, kada je u CD shop preko puta hotela InterContinental ušla gotovo cijela hrvatska nogometna reprezentacija. Svi su kupili po desetak CD-ova, među kojima su se Severina, Thompson i Škoro nametali kao pretežiti izbor.

Bilo je i posljedica za neke; Mladenu Grdoviću u Njemačkoj je bio otkazan nastup u Kölnu na nekoj Hajdukovoj proslavi jer je pjevao na dočeku “srebrne” reprezentacije sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Zagrebu 2018., a time i za mnogima omražene Šukera i Mamića. Uostalom, i Thompsonov kratki nastup na dočeku viceprvaka nogometaša na Trgu bana Jelačića pokazatelj je ukusa. Osim što su za doček iz budžeta platili i oni koji imaju ozbiljne zamjerke prema Thompsonovu opusu, pa bi bilo pristojno da se vodi računa o svima, a ne samo privatnim željama.

Po playlistama igrača hrvatske nogometne reprezentacije, jasno se vidjelo da vatreni slušaju narodnjake

Licemjerni komentari prozivali su Thompsona, umjesto najboljeg igrača prvenstva Modrića, Rakitića i ostale koji su ga pozvali jer im se u toj situaciji nitko nije usudio prigovarati na glazbenim željama. Srećom, nema to veze s nacionalizmom i inim zalima, jer vole se oni sa svojim srpskim kolegama provesti i uz turbofolk i srpske pjevače, što je priznanje kakvo si neke druge javne osobe ne mogu tek tako priuštiti. Tek tu vidi se licemjerje domaćeg društva, koje je osudom reagiralo na prošlogodišnja okupljanja “razgoropađene” mladeži kod HNK, jer je netko slušao cajke među nekoliko tisuća ljudi s različitom glazbom.

No, nitko se nije zgražao kad su prije nekoliko godina procurile playliste igrača hrvatske nogometne reprezentacije, po kojima se jasno vidjelo da vatreni slušaju narodnjake pa se otkrilo i da je Mile Kitić na redovitoj playlisti nekih od njih. Drugim riječima, nekima se nameću licemjerna pravila, dok se drugima gleda kroz prste.