Lik i djelo glumca Predraga Mikija Manojlovića ne treba posebno predstavljati. U svoju biografiju ovaj 68-godišnji glumac nedavno je upisao i dvije nove suradnje s hrvatskim kazalištem i filmom, što je samo jedan od povoda za razgovor s proslavljenim glumcem koji nam otkriva sve o svojim francuskim korijenima, nezgodi na premijeri “Kralja Leara” u zagrebačkom HNK, o stanju u kinematografiji u Srbiji i Hrvatskoj, svojoj djeci, strahu od letenja...
Film “Sam samcat”, koji je zagrebačku premijeru imao na ZFF-u, donosi priču o ocu koji se nakon razvoda bori za što više vremena s kćeri koja je dodijeljena majci na skrbništvo. Tema je to o kojoj se ne govori često, kako vi gledate na cijelu tematiku filma?
Ne živimo u svijetu koji je balansiran, mislim općenito na odnos društvene zajednice koji prema spolovima nije jednak. Žena, uz veoma zakasnjelo stjecanje prava koje dobiva u 20. stoljeću, ni dandanas nema ista prava kao muškarac. Žena je ta koja je manje plaćena, manje cijenjena, teže dolazi do posla. U nekim zemljama, hvala Bogu sve manje, ima raznih vrsta ucjena i pritisaka i nije lagano danas biti ni muško, a kamoli žensko. Mislim da je uobičajeno da djeca pripadaju ženi, odnosno majci. Muški princip koji vlada jest – ja radim i doprinosim više od tebe, a ti budi bliže kuhinji. Naravno, ima i obratnih slučajeva i majki koje su neodgovorne, ovo je obrnuti slučaj. No film je subjektivna stvar.
Kako je bilo raditi s Bobom Jelčićem, uspoređivali ste ga s vašim radom s Kusturicom?
Nisam ga uspoređivao s Kusturicom, ali ima nešto istraživačko u njegovom radu i tu su slični. Kad kažem istraživačko ne mislim na lutanje u nepoznatom, već istraživanje u širokom opsegu smisla i materijala i ideja i dubokih skrivenih ljudskih karaktera, istraživanju glumaca, kamere, prostora... Tu možda imaju neke sličnosti. Bobo je meni veliko iznenađenje, našli smo se i jako sam sretan i bio mi je osvježenje taj rad.
Rekli ste da, kad dođete u Zagreb, imate prijatelje kojima se javite, tko su vam dragi ljudi u Zagrebu?
Vi biste htjeli imena, ali ja vam to neću dati. Dao sam puno intervjua i govorio sam puno javno i duboko sumnjam u javno izgovorenu riječ i sumnjam u njen domet. Ona ima svoj smisao, ali njeno trajanje prođe, u sekundi kad ste pročitali gotovo je. Ovo su intimne stvari. Ljudi odlaze zauvijek, što bi rekao moj sin, pali su među zvijezde i mnogo ih je palo među zvijezde i nikada nisam o tome davao izjave jer nemam nekrofiličnu potrebu da, govoreći o drugima, govorim o sebi, plašeći se istoga. Prijateljstva nosim u sebi i nema potrebe da to javno iznosim. Zagreb je za mene odavno poznat grad i ima određeno mjesto u mom životu jer je vezan za moje odrastanje i važno je raskršće na mom ljudskom i profesionalnom putu.
Rekli ste jednom kako je stanje u kinematografiji u Srbiji mračno, a u Hrvatskoj nešto svjetlije. Kako danas vidite tu situaciju?
Ostat ću u generalnom pogledu; vidite i u Hrvatskoj dolazi do preokreta i turbulencija kao i u Srbiji. Suština je da je manjak kvalitetnih ljudi ozbiljan problem, ljudi su ti koji mogu malene institucije kao što je Srpski centar filma ili HAVC činiti uzornima. Kada nema takvih ljudi, onda dolazi do pada u kvaliteti filma, to je jedan element. Drugi element je odnos država prema kulturi općenito i jednom dijelu koji se zove film. Za Hrvatsku je bilo dobro što je svojim filmom i novom generacijom redatelja i stvaralaca svih vrsta napravila prodor koji je srpska kinematografija imala prije, ako uopće možemo razdvajati te kinematografije do rata. Izvrstan, uzorni primjer sposobne ličnosti koja svojim radom skriva nedostatke institucija je Dubravku Vrgoč. Dubravka je ličnost bitna za kulturološki prodor i prezentaciju Hrvatske kulture vani. Što se tiče Srbije, tu je bio loš period. Smatram sljedeće, a možda sam u krivu; nijedan filmski centar bilo Srbije bilo Hrvatske ne smije i ne treba biti vezan za ministarstvo kulture. Ako i je vezan za ministarstvo, to treba biti u obliku ispušne cijevi jer to je tijelo koje odlučuje, a zapravo nema autonomiju u odlučivanju i to je ono što nije dobro. U razvijenim kulturnim sredinama u kojima postoje ozbiljni filmski nacionalni centri ministar kulture s tim nema ništa. Vlade te države ili pak ministar kulture imaju veze s financijama te ustanove, ali nemaju veze s odlukama ili postavom ljudi koji rade u tim filmskim centrima. To su razdvojene stvari, barem bi tako trebale biti.
Kultura bi mogla preživjeti bez politike?
Nekoliko oblika kulture da. Imao sam ozbiljnih problema kada sam govorio o odnosu države prema kulturu. Država koja ne drži do svoje kulture i smatra da je mora imati jer je ona jedan ukras ili zato što se to mora da im to ne bi zamjerio, istok, jug, sjever ili zapad, ne radi dobro. Ali ako nema prepoznavanja važnosti kulture za državu i građane, onda imate izborne cikluse u kojima se vlada, a kulturi pri tome dođe voda do gornje usne. Kultura je bit jer nije samo kultura u oblicima koji su kreativni i vidljivi u privatnim ili državnim ili bilo kakvim institucionalnim oblicima. Kultura ulazi u sve dijelove života, kada ste, primjerice, u tramvaju pa mjesto ustupite starijem, kultura je kada susjedu kažete dobro jutro, od toga pa nadalje kako se odnosite prema ljudima, kako se odijevate, što jedete...Kultura je vezana za sve oblike života jer svaka pa i najmanja stvar ima skalu poimanja ovoga svijeta.
Jesu li političari u Srbiji kulturni svojom retorikom, daju li dobar primjer?
Većinom ne, pojedinci da. Imao sam priliku vidjeti političare u raznim zemljama i, kad kažem vidim, ne vidim ih onako u prolazu, nego sam razgovarao i družio se s njima. Razlike su to u stoljećima. Bio je jedan političar tu najstrašniji na Balkanu, da mu ne spominjemo više ime, koji je rekao: “Imam izražen animozitet prema kazalištu.” Nemate koliko-toliko formiranu ličnost u kulturnim sredinama od istoka, od Rusije recimo, pa ne znam dokle, koja ne prepoznaje i ne uživa u snazi kreativnosti. Takvi političari postoje u takvim zemljama, kod nas baš i ne..
Vi ste gotovo rođeni u kazalištu, zadojeni ste glumom od rođenje, ali niste roditeljima koji su bili glumci odmah rekli da želite upisati akademiju?
Nisam, stidio sam se toga, stidio sam se vlastite nesigurnosti. Ne možete znati što želite biti kad ste tako mladi, ali ja sam relativno rano to spoznao. Kad sam imao 16, negdje se u meni formirala svijest da kazalište ima duboki smisao, golemu moć razvijanja mašte i otkrivanja stvari koje ne možete otkriti. To sam spoznao gledajući sve što kazalište jest: od ulaza, porte do scene i ljudi koji su tamo bili. Poznajem glumce, gledao sam i igrao s glumcima rođenima u 19. stoljeću i u 21. stoljeću. Kakvo je to totalno ludilo! To izvan scene i iza scene čitav taj svijet, koji je većinom plemenit, obilježio mi je život i odredio me..
Roditelji su htjeli da krenete nekim sigurnijim putem?
Jako su dobro oni znali kakav je to kruh i ja sam jako dobro to znao, pokušali su i bili su fer i nisu previše inzistirali. Čitav život gledam veliki broj nesretnih ljudi koji su u tom svijetu. Ambicija koja često nije usklađena s radnim navikama koje su dopunile talent, a talent je nešto što je nekome priroda podarila – dovodi do nezadovoljstva koje pretvarate u čitav niz subjektivnih nepravdi i završite na šank liniji, a sad su to šank i druge linije. Ima tu puno nesretnog svijeta i to su mama i tata znali, znao sam to i ja. Teško je biti tu jako visoko, jako dugo i biti radoznao i dalje. Nije lako jer organizam stari, međutim mladi u srcu dugo ostaju u tom obliku života.
Mladi ste u srcu i dalje aktivno radite, genetika je zaslužna za to ili se jednostavno ne date?
Meni je to potreba, koja nije racionalizirana u vremenu koje leti. Imam potrebu za govorom, razumijevanjem i transpozicijom tog svega. Ne moram raditi za život, to odavno ne moram. Nikada nisam jurio za novcem, snimio sam puno filmova vani i imam financijsku sigurnost da mogu biti miran u svom životu. Nisam bogat čovjek, ali sam miran u tom smislu. Kad kažem bogat, ljudi misle da imam milijune, ali imam dovoljno da živim pristojno. Imate glumomane i imate ljudi čija je genetika, inteligencija i potreba za izražavanjem velika i nepresušna i te potrebe nisu vezane za novac. Nikada nisam ni rekao; radit ću jer mi je dosadno. Imao sam ja i velikih pauza jer radim onda kad imam za nečim potrebu, takav sam bio prije i takav sam i danas.
Nakon odlaska iz Beograda početkom 90-ih snimili ste puno europskih filmova, je li vam bilo žao kad ste se vratili u Beograd, mislite li da bi nešto bilo drugačije da ste ostali u Francuskoj?
I da i ne. Filmovi koje sam igrao u Jugoslaviji meni su otvorili odmah sva vrata vani, nisam morao čekati niti se družiti s elitom ili neelitom, nisam se morao dodvoravati nikome, nisam morao stvarati prijateljstva koja bi mi pomogla da snimam. Nisam se muvao niti sam bio u društvenom optjecaju da dobijem nešto. Sjećam se i kad je Peter Brook došao u Zagreb kako bi se našao sa mnom zbog suradnje i znao je s kim razgovara, jer Peter je svoje špijune imao svugdje po svijetu i znao je gdje se nalaze njemu zanimljivi ljudi. Vratili smo se u Beograd zbog sina Ivana, razmišljali smo u koju školu da ide i onda je odabir pao da se vratimo. K tome i moja supruga Tamara vani je radila malo, jer ondje imate tisuće nezaposlenih glumaca i, kad se ovdje učinilo da budućnost postoji, vratili smo se i tu je sada baza.
Preseljenje u Francusku nije slučajnost, vaši korijeni sežu tamo?
Moja baka i moj otac su tamo rođeni, oni su iz istočne Francuske. Moj otac je tamo išao u školu i kasnije se vratio u Beograd kad se i moj dida vratio i to je ta moja veza s Francuskom. Ali odlazak tamo nije bio odlazak k rođacima.
Baka vas je naučila francuski?
Da, mučila me. Tako sam i ja mučio sina Ivana. Od prvog dana kad je bio beba govorio sam mu francuski.
Kći Čarna je odabirom zanimanja nastavila obiteljsku tradiciju, ima li sin takve afinitete?
On je trenutačno u dobi koju smo svi prošli i imali veće ili manje probleme. On se još traži i ne znam gdje će se i što će pronaći. Podržat ću ga, ali ne znam što će biti. Mora spoznati sebe.
Jeste upozoravali kći što je čeka u tom svijetu umjetnosti?
Jesam i još više nego mene moji roditelji zato što je ona žena i puno je teže biti žena u kinematografiji. Drugo, upozoravao sam na kompleksnost fundamentalnih znanja da biste bili redatelj i da biste radili film koji se može zvati filmom. Zrelost ne možete imati u 18. godini. Ili možete ako ste Oscar Wilde. Tako da su moja upozorenja bila dobronamjerna. Smatram da je filmska režija, ali i kazališna, spoj raznih znanja i duboko razvijenog talenta i psihološkog pogleda na samog sebe i druge. To je i spoj jedne velike i široke kulture i velikog zanimanja za sve na ovom svijetu. Ona ima svoj put i svatko sam svoj put gradi.
Imali ste problema s letenjem, a onda na kraju jedan zrakoplov Air Srbije nosi vaše ime? Oko toga je dosta bilo i negodovanja?
Zanimljivo, kako se ponekad zavist u Srbiji čini važnijom od uspjeha. Nisam mjerio koliko je bilo negodovanja, a koliko odobravanja. Moje ime nije politika. Imao sam davno strah od letenja, uzroci mog nepodnošenja visine su vezani uz moje najranije djetinjstvo i otkrio sam to psihoanalizom na koju sam išao. Radio sam s Vidom Jojić, stariji koji pročitaju znaju tko je ona. Imao sam i jedan gadan let iz Dubrovnika do Beograda i nakon toga dugo sam izbjegavao letjeti i puno sam se vozio vlakom i automobilom. Napisao sam i jednu pjesmicu u kojoj kažem da sam veliki poznavatelj pruga sjeverne i južne hemisfere. Znao sam po položaju vlaka gdje se nalazim, koliko sam dobro poznavao te trase vlakova i cesta. Onda više nisam mogao i morao sam opet letjeti i nadvladao sam taj strah. Uz pomoć Vide Jojić ne izlazim više iz aviona. Nisam još letio avionom koji nosi moje ime, ali često mi se ljudi javljaju s europskih, azijskih bliskoistočnih, afričkih, destinacija da su se njime vozili.
Početkom godine na daskama HNK igrali ste kralja Leara, a prije toga pogodila vas je i ne baš bezopasna zdravstvena tegoba?
Dvadeset dana prije početka proba za kralja Leara jako me zabolio trbuh; pokazalo se da je riječ o žučnom kamencu i završio sam na operaciji, a pet dana nakon operacije bio sam na probi u HNK. Bio sam na dijeti i izgubio sam puno kilograma i snagu jer sam jeo samo dvopek s mladim sirom. Bilo mi je teško to jesti na početku, a onda sam se navikao na to i jeo sam samo to. Ali to nije bila jedina nevolja koja me pogodila. Na premijeri se dogodila jedna stvar za koju zna samo ansambl i ja, jer nitko drugi to nije vidio. Prvi red je u predstavi slobodan i ima rukohvate i scenograf Numen je skratio tu jednu pasarelu dva sata prije premijere i suzio ju je estetike radi. Na premijeri sam nogom blago promašio njen rub i pao. Ja i trebam pasti u tu fotelju u prvom redu, ali nisam imao dobar smjer i nisam imao dobar oslonac na lijevoj nozi i, kako sam se udario, dva su mi rebra napuknula. Odigrao sam premijeru i još šest predstava s teškim bolovima. Govorili su mi miruj, a kako da mirujem kad moram igrati. Sve je zapravo izgledalo kako treba. Svaki put kad bih udahnuo imao sam dojam da me noževi režu, ali podnio sam to i nije mi padalo na pamet ne igrati.
VL gdje nalazite ove spodobe??