Gustafi Edija Maružina pouzdana su vertikala domaće rock-scene, bend koji je tijekom dekada nanizao sjajnih abuma i koncertnih nastupa.
Baš su koncertna uprizorenja Gustafa stvorila famu oko njih kao jednog od najboljih domaćih sastava uživo, a njihovu radnu etiku osjetio sam jednom prilikom na vlastitoj koži daleko od svjetla velegrada i uobičajenih promotivnih nastupa poput onih u Tvornici ili na INmusicu gdje sam ih vidio zadnji put pred dvije godine.
Upravo u srcu Istre, u Žminju, nedaleko od Maružinovih Maružina gdje živi, gledao sam ih prije nekoliko godina u oštariji pred samo nekoliko desetaka ljudi, na klasičnoj “štali” sužene postave Gustafa (Banditi). No, svirali su tri sata, i to ludo dobro, te dali sve od sebe kao da su na promociji albuma pred fotografima i novinarima. Nakon toga sam oko pet ujutro s Edijem Maružinom otišao na doručak k njemu doma, gdje su u okrepljujućoj fritaji svi sastojci bili iz njegova dvorišta; od domaćih jaja vlastitih koka do šparoga ubranih na livadi sto metara od kuće.
Upravo taj podatak da se Edi Maružin koristi svime domaćim što mu je nadohvat ruke može se preslikati i na njegovu glazbu i pjesme s kojima je tijekom godina opjevao Istru u prvom licu i stvorio opus koji podneblje “iza” Učke opisuje sugestivnije od školskih udžbenika. Kao prvorazredan domaćin i poznavatelj gastronomsko-enološke scene (Edi Maružin je i sommelier), jednom me je nakon sjajne promocije albuma u Limskom kanalu stručno proveo i Danima mladog maslinova ulja u Vodnjanu, čime vam njegova strast za svime finim daje zaokruženi oblik “totalnog” susreta s Istrom u svom najboljem obliku. Novi album “Sumpor” postave nazvane Edi East Trance Blues zapravo je njegov off projekt povezivanja istrijanskih korijena s bluesom delte Mississippija, stilski tvrdo i beskompromisno otprilike kako su to nedavno radili Jon Spencer Blues Explosion, pa i Rolling Stones na zadnjem albumu “Blue & Lonesome”. No, za razliku od njih, Maružin ima svoje nove pjesme, i premda se oporost svirke (i snimke) može usporediti, “Sumpor” je spram njihovih obrada klasika ipak autorsko ostvarenje drukčijih gabarita.
Budući da sam ga još 1995. gledao u Gjuri II na zabavi u povodu zagrebačke izložbe fotografija Davida Byrnea, na kojoj su kao primjereno odabran bend večeri svirali svoju obradu “Kega si sanjala”, a David Byrne im se pridružio na pozornici i pjevao engleski tekst pjesme Texas Tornadosa “Who Were You Thinking Of”, odavno je jasno da lokalne posebnosti itekako imaju veze s nekim drugim, pa i američkim lokalizmima. Album “Sumpor” je nakon tog susreta s Texas Tornadosima novi cjelovit doprinos Maružina rušenju žanrovskih barijera i granica, ali sa svojim pjesmama. Stoga i Edijeve napomene na ovitku albuma, da “Blues nije pitanje boje, ni kontinenta. Blues je stanje uma, odraz duše. Naša istrijanska kanta, tarankanje, na tanko i debelo, i to je blues, blues koji je izvodija naš čovik u svakoj priliki, kad se zabavlja, tugova, fešteđa, a forši najviše dok je dela. Ni bra pamuk, je vadija kumpire, ali ta je kanta bila njegova utjeha”, predstavljaju naputak za razumijevanje glazbe koja potmulim ritmom, distorziranim gitarama i apokaliptičnim bluesom opet potvrđuje da inspiracija autentičnog autora može odvesti bilo kamo.
“Nemojte u njemu iskati više od zabave i utjehe. Temu služi”, nastavlja Maružin o svom “istrijanskom bilom bluesu” koji je snimio s iskusnim producentom Edijem Cukerićem i sviračkom ekipom, Čedomirom Mošnjom na bubnjevima, Predragom Ljunom na gitari i usnoj harmonici i basistima Danijelom Paulovićem i Davorom Milovanom. Bitno je naglasiti da je Maružin snimio “Sumpor” doma, u svojoj kući – studiju “Kumpir”, tj. prostoriji za vježbanje – i nakon ča-vala koji je s kolegama davno patentirao, stvorio novu inačicu ča-bluesa. I sve to kod kuće u svome dvorištu.