Gašenje Hit biblioteke potrajalo je dugo. I usporedo s njim kampanja veličanja edicije koja će obilježiti posljednja dva desetljeća vladavine komunista u državi i kulturi. Premda je Hit biblioteka bila izrazito jugoslavenska, pokušavalo joj se, u tom desetljeću dugog njezinog odumiranja, pripisati neko višnje i zapovjeđeno hrvatstvo. Uglavnom, pisali su se seminarski radovi, glagoljilo se po novinama i u "Pola ure kulture", stvarao se mit ravan Kosovskome, u kojemu je ulogu Miloša Obilića igrao utemeljitelj i urednik Hit biblioteke Zlatko Crnković. Onda je on pošao u penziju, a za urednicu postavljena je Julijana Matanović. Međutim, kako proizvodnja prošlosti nužno podrazumijeva i određeno djelovanje u sadašnjosti, za koje Znanje u uvjetima kapitalizma nije bilo zainteresirano, nego se pretvaralo u tipičnoga treš nakladnika loše žanrovske beletristike, Hit je konačno prestao postojati. Nitko tu osobno nije bio kriv. Kriva je bila falšna kultura, krivo je bilo lažno društvo.
"Vodeni žig" iz 1998. jedna je od posljednjih objavljenih knjiga. Uvez je već meki, grafička oprema Alfreda Pala podvrgnuta je nemuštom i lošem redizajnu, ali je naslov bio važan. Prevoditeljica Smiljka Malinar, prijevod odličan. Knjiga je, istina, u originalu objavljena šest godina ranije, "Watermark" je iz 1992, Brodski je već dvije godine mrtav, umro je u Brooklynu, pa mrtav još jednom preplovio veliko more da bi bio sahranjen na otoku San Michele, na jednom od najljepših grobalja našeg svijeta, a zapravo u svom romanu. Jer "Vodeni žig" je evokativni tekst, koji će olak i brzoplet čitatelj određivati kao esej, ili će ga, posve nemuzikalno, čitati kao publicistiku, ali "Vodeni žig" dokumentarni je roman, čiji prijevod ne doseže ni stotinu stranica, prelomljenih u vrlo rahlom i krupnom slogu. Književni portret Venecije, u koji pisac unosi najveći mogući egzistencijalni i duhovni ulog: u toj knjizi Brodski ispisuje svoj odabrani zavičaj, mjesto na kojemu niti se mogao roditi, niti je mogao živjeti, ali se čudom bar mogao pokopati. Pritom, "Watermark" je, vodeni žig je, i nešto drugo: utisnut u papiru, to je znak koji tiskovinu štiti od krivotvorenja. Ili u metafori: vodeni žig sav čovjekov je život u njegovom književnom tekstu.
Roman ima jednu od onih prvih rečenica i jedan od onih početaka - pri kojem bismo za danas mogli i ostati, a dalje ćemo neki drugi put - koje bismo mogli nazvati antologijskima, a mogli bismo ih nazvati i nezaboravnima. Najbolje bi, međutim, bilo reći da nakon ovakvoga početka čitatelj biva dio romana: "Nekad davno dolar je vrijedio 870 lira, a meni je bilo trideset dvije godine." Dobar slučaj učinio je da je te 1998, kada je knjigu prvi put čitao, ovaj čitatelj imao trideset i dvije godine. A slučaj nikad nije ni bezazlen, ni bezrazložan, nego se uvijek, na ovakav ili onakav način upisuje u tekst koji čitamo. Nakon prve rečenice poteku dva odlomka, koje u cijelosti donosimo, u tom čistom, lijepom prijevodu Smiljke Malinar: "I zemaljska kugla bila je lakša - brojala je dvije milijarde duša manje - a bife na kolodvoru, kamo sam stigao te hladne prosinačke večeri, bio je prazan. Stajao sam ondje i čekao da po mene dođe jedina osoba koju sam poznavao u tom gradu. Nije je dugo bilo.
Svaki putnik poznaje tu neugodnu situaciju: tu mješavinu umora i strepnje. To su trenuci kada čovjek zuri u satove i redove vožnje, istražuje varikozni mramor pod nogama, udiše amonijak i mutan zadah što ga za hladnih zimskih večeri ispušta čelik lokomotiva. Neko sam se vrijeme i ja time bavio."
VEZANI ČLANCI:
Istjeran iz svog jezika - "Watermark" je, uostalom, napisan na engleskom, s kojega ga je na hrvatski prevodila profesorica na talijanistici - istjeran iz ruske književnosti, voljom tadašnjega ruskog cara, koji se zvao Brežnjev, emigrant na kolodvoru nadomak Venecije predan je onome što ga tog časa čini čovjekom. Pogledu na satove, koji su svud oko njega, na željezničke redove vožnje, koji su još uvijek, u to predaerodromsko vrijeme, uputstvo za život i civilizacijska markacija, te na šare u mramoru pod nogama, i na zanimljiv i važan spektar mirisa. Čuje se amonijak iz (uvijek) obližnjeg kolodvorskog zahoda i iz podnožja putničkih vagona, iz kojih zahodi vječno prokapavaju, osjeti se "mutan zadah što ga za hladnih zimskih večeri ispušta čelik lokomotiva". Oba su vonja upisana u identitet emigranta, kao i u identitete onih doista sve malobrojnijih među nama koji su još od djetinjih dana odgajali strepnju svoju i tjeskobu, pa precizno znaju kako u zimu, u ledenim gradovima, vonja čelik lokomotive, a kako se u ljeto, dok gradovi gore, iz drvenih željezničkih pragova isparava karbolineum. To su dvije različite egzistencijalne situacije, dva različita zadaha, koji se osjete, dok se čuje, i negdje do čeonih režnjeva mozga prodire, amonijak u kojem su sjedinjena sva naša pišanja. Miris amonijaka trebao bi stajati uz grb i zastavu, premda se (navodno) ne razlikuje od naroda do naroda, od države do države.
FOTO Kate Middleton omiljena je članica kraljevske obitelji, ovo su njena najbolja izdanja
Te trideset i dvije godine, "kada je dolar vrijedio 870 lira", Josif Brodski imao je 1972, kada će u nedjelju, 4. lipnja, zauvijek napustiti Sovjetski Savez, gdje su mu zbog besposličarenja i društvenog parazitizma uskraćena građanska prava, a ubrzo i državljanstvo. Prije nego što će biti protjeran, on piše pismo generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonidu Iljiču Brežnjevu, u kojem ne traži pomilovanje, ali ga moli da ga ostavi u ruskoj književnosti. U tom pismu, koje nikada nije poslao, rečenica je koju pamtim (srpski prijevod Nede Nikolić Bobić, objavljen u novosadskom časopisu Polja, broj 492): "čak i da mom narodu nije potrebno moje telo, moja duša će mu u svakom slučaju dobro poslužiti". I onda takav, bez domovine i bez duše, samo s tijelom, koje mnogo troši i još više pati, u prosincu stiže u Veneciju, i na kolodvoru čeka jedinu osobu koju u tom gradu poznaje.
Sve dalje, u nastavku "Vodenog žiga", velika je, neusporediva knjiga, napisana piscem kojeg njegovo čitateljstvo često smatra sebi bliskim rodom. Ali oprezno s tim, opasno je oroditi se.
"Vodeni žig" trebalo bi čitati i kao bedeker. Turistički vodič za turiste i emigrante. Tako, recimo, piše Brodski: "Stanovnici ovoga grada nikada se ne voze gondolama. Prvo, vožnja gondolom je skupa. Samo strani turisti, i to oni imućni, mogu sebi to priuštiti. To objašnjava prosječnu dob putnika u gondoli: sedamdeset-godišnjak može spiskati desetinu svoje učiteljske plaće dok ne trepne okom. Prizor koji pružaju takav ofucani Romeo i njegova klimakterična Julija uvijek je tužan i izaziva nelagodu i, pomalo, i zle slutnje." U vrijeme kada sam, 1998. čitao knjigu, i imao trideset i dvije, za jedan sam talijanski turistički vodič i sam pisao tekst, objavljen skupa s tekstovima nekih drugih pisaca. Bosanska nesreća tada se posvuda nosila.
Za života, pjesmu nije objavio, ali ju je čitao na nekim nastupima. Napisana u vrijeme kada su Ukrajinci 1991. najavili da će se "odcijepiti". Šovinistička, sa strašnom zaključnom strofom. Ne mogu se, međutim, zbog nje Brodskoga odreći. Na um mi je njegova ružna pjesma pala u gradskom autobusu koji povezuje Mestre i Veneciju, kad mi se na engleskom, čuvši naše glasno brbljanje, obratila mati s djevojčicom u krilu. Odakle ste, upitala je ona, Ukrajinka. Vjerojatno pristigla na isti onaj željeznički kolodvor, na kojemu je Brodski osjećao "mutan zadah" čelika lokomotive. Samo pola stoljeća kasnije. Teško je uvijek ostajati dostojan svoje književnosti i ne zloupotrijebiti dar.
VIDEO: Goran Višnjić na predstavljanju RImčevog robotaksija