Prokletstvo uspjeha i očekivanja javnosti pratilo ga je 40 godina, a njegov put može biti primjer mnogima

Od Doriana Graya, Bebi Dol i EKV, do Zrinka Tutića u par godina? Bio je to šok za rock publiku Maxa, kasnije Massima. Domaća pop scena i masovna publika znaju biti okrutni prema svojim prvacima. Mnogi od najboljih nikada nisu stigli do šire publike, takva je situacija i danas, a i oni koji su davno dosegli popularnost, borili su se s demonima u sebi i oko sebe. Massimo Savić jedan je od primjera ozbiljno talentiranih ljudi koji je tijekom četiri desetljeća mijenjao žanrove kojima se bavio, pokušavajući pronaći svoj put između rocka, popa, pa i zabavne glazbe.

Godine 2002. Massimo je bio na prekretnici. Dok je završavao povratnički album "Massimo", sjeli smo i napravili intervju koji iskrenije od mnogih drugih pokazuje Maxova razmišljanja i svijest o tome što se događa oko njega i u njemu te pokazuje da je matematički precizno znao objasniti sve što mu se događalo i što bi želio da mu se dogodi u budućnosti.

Sad kad je prerano otišao, s tek 60 navršenih godina, ostaju pjesme koje su emocionalna prtljaga masovne publike, ali ostaje za proučavanje i način kako je jedan od najboljih domaćih pjevača svih vremena borio za svoju karijeru. Primjerice, na opasku o suradnji sa Zrinkom Tutićem, izravno mi je odgovorio; "Dorian Gray su dobro funkcionirali dok se sve nije pretvorilo u kaos. Prešao sam u komercijalnu glazbu jer je došao čovjek koji se zove Zrinko Tutić i rekao: 'Momak, tebi treba organizacija, tebe treba kanalizirati, jesi li bez para? OK, ajmo u Jugoton, organiziraj si život, radit ćeš tako, tako i tako.' I onda sam drugi dan od Jugotona dobio šezdeset tisuća maraka. Čovjek se uljuljka u tu organizaciju, a onda sam se uljuljkao i u tisuće drugih bedova."

Njegov put može biti primjer mnogima na domaćem terenu kako se vrhunski muzikalan i uspješan pjevač, gitarist, autor i čovjek koji je krenuo iz rocka, godinama borio da dosegne i zadrži uspjeh, pokušavajući to napraviti na najbezbolniji način.

Zadnjih dvadeset godina taj uspjeh mu je napokon i stigao, ali nije uvijek sve bilo ružičasto. Dobro je znao što je sve prolazio tijekom karijere koja je počela prije 40 godina s grupom Dorian Gray.

Nije tajna da je kao izvrstan pjevač mogao i manje zanimljiv materijal učiniti boljim. I sam je bio svjestan da problem možda nije bio u pjesmama, nego u koncepciji kako su snimljene i predstavljene u doba u kojemu je, krajem osamdesetih, "propao rokenrol". "Koncertno ću zahvatiti sve pjesme koje su me označile", govorio mi je tada, "a to će biti dokaz da se neke pjesme koje je napisao Zrinko Tutić mogu prilagoditi ovakvoj svirci. Ako se aranžira kako spada, ako se pjesme isporuče kako treba, stvari koje ne lažu - ne lažu."

Zadnji put gledao sam ga uživo 2019. na koncertu u kazalištu Gavella, gdje su upravo te neke stare pjesme iz "estradnog" razdoblja rada dobile nove, primjerenije aranžmane. Jer mnogi su, pa i Massimo, krajem osamdesetih prešli na "tamnu" estradnu stranu, no, problem nije bio u samim pjesmama, koliko u medijskom pozicioniranju u javnosti, sirupastim aranžmanima i ukupnoj estradnoj pojavi, greškama koje su osamdesetih napravili mnogi, pa i Maxov miljenik Bowie.

"Bez obzira kakva bila pjesma, ako vokalist nema dovoljno vremena da joj priđe, da isproba par varijanti, sve se svodi na snimanje iz prve. Ljudi koji su radili sa mnom uvijek su znali reći: 'Joj, ma Max super pjeva!', pa su sa mnom radili kao da im je godišnji odmor. Stisneš dugme i čovjek radi, dok s drugim pjevačima sami problemi. Ali ne možeš raditi na brzinu, jer ja bih tek na turneji, nakon tridesetog koncerta, vidio da sam to mogao drugačije napraviti. To je ono što donose probe. I u Dorianu Grayu i sada, zajedničke probe usmjeruju cjelokupan materijal, čuju te frendovi pa te popljuju, ili pohvale. Opet sam počeo slijediti taj logičan proces rada."

Massimova poruka tada je bila; "s novim albumom i koncertima dat ću najviše što mogu". "Moram zahvaliti Srđanu Sekuloviću Skansiju koji je uspio artikulirati sve ono što nosim u sebi. Još dok je radio s Tonyjem Cetinskim, imao je u rukavu neke svoje kompozicije, a vidio ih je kao moje izvedbe. Dugo sam se kolebao, a onda smo odlučili najjednostavniju stvar: hajdemo se svako toliko naći i zasvirati uz akustičnu gitaru. I pjesmu po pjesmu, vidjeli smo da nešto imamo u rukama. Zajedno smo radili produkciju i aranžmane, našli smo dva jako talentirana glazbenika, Krznarića i Nikolu Marjanovića, i krenuli snimati. Sada se rade završni miksevi, a promocija albuma počinje u listopadu, zajedno s koncertima."

Prokletstvo uspjeha i očekivanja javnosti pratilo ga je punih 40 godina, od prepjeva "Sjaj u tami" s Dorian Gray, kad su kao dio alternative uspjeli u srednjoj struji, do pjesme "Mali krug velikih ljudi" 40 godina kasnije, kad se krug zatvorio. U tih 40 godina mnogima nije bilo jasno na koje se sve načine tako talentirani pjevač, interpretator, gitarist i scenska pojava morao boriti da se približi publici. Mnogi su znali da je Max bolji pjevač i gitarist od njih, pa kako onda i on ima problema u karijeri koja je imala i uspona i padova? Prije 20 godina snimao je povratnički album "Massimo", a upravo je dolaskom u Aquarius Records stekao organizacijsku podršku koja mu je pomogla da usmjeri karijeru uz okruženje koje mu je odgovaralo.

Bio je to početak novog dijela karijere po kojoj Massima pamti najveći dio današnje publike, u kojoj je postigao najveće uspjehe i uspio svoj "glas" dovesti uz što manje kompromisa do najšire publike. Max se tada vratio i intenzivnijem sviranju gitare u tonskom studiju.

"Cijeli ovaj album pun je mojih gitara. Zapravo sam u studiju uvijek svirao gitare, ali kao najamnik. Radio sam i Stubliću i Ekatarini Velikoj, drugima sam uvijek radio bolje nego sebi. Sada sam se potpuno vratio tome, sa Srđanom koji je savršen ritam gitarist, zvuči kao da je iz grupe The Cure. Ta magija među nama dala mi je prostora da mogu raditi svoje ludnice na gitari. Malo će biti teško uživo, jer nije lako sinhronizirati vodeći vokal i solo gitare: ispred sebe imaš gomilu pedala koje u svakoj pjesmi mijenjaš, pa skoro da se pretvaraš u bubnjara. Međutim, ništa mi nije teško jer mi se ovaj album izuzetno sviđa."

Srećom, sve što je najavio u intervjuu, i ostvarilo mu se, a radi konteksta priče valja reći da Massimo tada sedam godina nije objavio novi album (zadnji je bio "Benzina" sa Zrinkom Tutićem iz 1995.), a proteklo je i deset godina od "Elements" s kojim se pokušao oteti zabavnoglazbenoj sceni i vratiti se rock glazbi, kao i suradnjom s Deanom Zahtilom i Labin Art Expressom u sklopu projekta Metal Guru. Činilo se i da se vratio načinu rada na albumu "Elements" s početka devedesetih, bez očekivanja reakcije masovne publike.

"Ova ploča je baš negdje između 'Sjaja u tami' i 'Elements'", govorio je tada. "'Elements' sam radio diktatorski, svi glazbenici su morali svirati što sam ja htio, dok je ova ploča proizvod interakcije više ljudi. Svatko je dao nešto na svoj način, na koji ja možda nikada ne bi zamislio ili odsvirao nešto. Upravo je to magija tih bendovskih projekata, kada ljudi zajedno rade i uđu u studio."

Te 2002. Massimo je nastupio na koncertnoj posveti Ekatarini Velikoj u Tvornici koju smo organizirali Darko Putak i ja, i sjajno izveo nekoliko pjesama EKV-a s čijim je članovima još od osamdesetih bio prijatelj i suradnik. Koncert je bio rasprodan, u Tvornici je bio oko 1500 ljudi, a osim Massima nastupili su Darko Rundek, Damir Urban, Maxov prijatelj Gile iz Električnog orgazma, Le Cinema i mladi bend Vatra koji se na početku karijere osjetno naslanjao na EKV, a čiji će Ivan Dečak 20 godina kasnije Massimu napisati hit "Mali krug velikih ljudi". Tjedan dana kasnije Massimo je za vlastiti samostalni koncert u Tvornici prodao samo dvjestotinjak ulaznica.

Na opasku da je na albumu "Massimo" prvi put nakon Doriana Graya radio sa skupinom ljudi koja nije samo poslovno povezana, nego su i istomišljenici, očekivano je dodao kako je "jako ponosan na oba albuma Doriana Graya. Vjeruj mi, klinci danas nisu ni krenuli muzicirati, a već razmišljaju o jahtama i gliserima koje će zaraditi. Mi bismo tada i platili samo da nam se da prilika da tu glazbu snimimo, da iznesemo neko svoje mišljenje."

Tek nakon albuma "Massimo", o kojem smo razgovarali u intervjuu, pa zatim albuma obrada "Vještina" i "Vještina 2", Massimova karijera kreće uzlazno i tu se zadržala sve do danas. No, ono što se događalo "između", itekako je zanimljivo. Primjerice, prije susreta sa Zrinkom Tutićem jedno vrijeme sredinom osamdesetih boravio je u Švedskoj i s često korištenim producentom Tinijem Vargom - zaslužnim za albume "Heroj ulice" Prljavog kazališta, "Ritam strasti" Boe, Zane i mnoge druge - snimio album koji nikada nije objavljen.

"Joj, Tini i ja smo snimili barem tridesetak sati glazbe", govorio mi je Max, "a ostaje pitanje što je s tim snimkama i gdje su danas?". Slično kao i Oliver Dragojević, Massimo je dolaskom u Aquarius Records dobio stabilnu podršku za drugačiju glazbu koju je počeo raditi sa suradnicima. I neke Oliverove neobjavljene snimke naknadno su dovršene otkad je otišao, ali se još nisu pojavile, pa ostaje vidjeti jesu li sačuvane Massimove pjesme koje je snimao s Tinijem Vargom, o kojima mi je tada govorio; "Trebam otići u Stockholm po to, jer mi je Tini u naslijeđe, oporukom, ostavio neke stvari. Otišao sam u Švedsku kod njega i rekao, e, sada ću učiti zanat, spavat ću pod miks pultom u studiju i skupljati iskustvo'. Tini je bio poseban čovjek, moj najveći guru u životu. Ne samo ono što Brian Eno tvrdi, da tonski studio treba shvatiti kao instrument, nego sam stvarno vidio čovjeka koji svira na instrumentu koji se zove tonski studio. Kada sam došao u Švedsku, nisam mogao vjerovati na kakvoj opremi Tini isporučuje albume kao što su 'Sva čuda svijeta', 'Kad misli mi vrludaju', 'Dodirni mi kolena' i druge. Rekao sam mu, pa što bi tek radio da ti daju pravi, veliki tonski studio u ruke!"

Uglavnom, pronađu li se te stare snimke, možda nas čeka još jedan Maxov posthumni album, vjerojatno beskompromisniji od mnogih koje je objavio.

VIDEO Komemoracija za Massima završena ovacijama i suzama