'Prvi mi je lockdown dobro došao jer sam se nakon puno godina baš odmorio, no kasnije je sve počelo ići na živce'

Planinari, priprema monografiju, glumi u kazalištu, organizira festival, a sada se vraća i na televiziju... Čini se da glumac Vedran Mlikota (52) ima toliko energije da bi dio nje bez problema mogao zapakirati i prodati na internetu. Posao koji radi obožava, a baterije puni kada se odmakne od svih i zaputi u jednu od svojih avantura kako bi osvojio neki mnogima nedostižan vrh. Novi izazov definitivno mu je uloga u seriji "Kumovi", koju ćemo uskoro gledati na Novoj TV, a u razgovoru nam je otkrio poneki detalj o projektu, ali i privatnom životu.

Na televiziji, točnije u serijama, nije vas bilo dugo. Kako i zašto baš "Kumovi"?

Točno! Od 2015. nisam "ozbiljno" snimao na televiziji. Radio sam dosta u kazalištu i uživao na Himalaji i ostalim planinama. Nije bilo nekog općeg ni pojedinačnog interesa za moje glumačke usluge. A zašto "Kumovi"? Prvo, zato što su me zvali.

Drugo, zato što je dobra scenaristička priča i, treće, jer je odlična glumačka ekipa. Vjerujem u taj projekt.

Nije baš mnogo toga poznato o seriji, možete li nam otkriti nešto o svojoj ulozi?

U seriji sam Vinko Macan, zakoniti sin Stipanov, tipičan bivši gastarbajter iz Zagore, čovjek koji radi i skrbi o svojoj obitelji i kojega iz kolosijeka izbaci nenadano otkriće da ima brata. Taj podatak unosi niz zanimljivih događaja i ozbiljnih i komičnih obrata u "Kumovima". Vidjet ćete!

Kako je riječ o drami, a mnogi su vas zapamtili po pretežito humorističnim serijama, znači li to da će gledatelji upoznati i vašu ozbiljniju ili možda tamniju stranu?

Da se pohvalim, igrao sam ja i neke ozbiljnije uloge. A ova uloga (a i cijela serija) ima vrlo ozbiljnih dramskih momenata, ali i vrlo komičnih situacija, a takav je uostalom i naš život. Možda su mi se zato i svidjeli i scenarij i uloga. Životna je. U ulogama vidim opipljive ljudske karaktere. A nemam ja baš neku tamniju stranu. Više volim svjetlo.

Ima li nešto u privatnom životu što vas može okrenuti u tom smjeru ili ste i inače pozitivac?

Ja sam inače optimist. Volim dobru zafrkanciju. Ali jasno je da se ne može cijeli život proživjeti tako. Uvijek se nađe netko ili nešto tko će ti zagorčati život. Zaj*** te, prevariti, podmetnuti kajlu... a umijeće života je balansirati između tih trenutaka i pokušati da te što manje "ruinaju". I ići naprijed!

Glumite, putujete, pišete knjigu, organizirate festival... Radite li sve to kako ne biste imali vremena biti sami sa svojim mislima ili vas baš nešto iznutra tjera na pokret?

Kako godine dolaze, sve više mi paše kad se mogu izdvojiti i osamiti! Naročito negdje visoko u planinama! A inače nisam čovjek koji može dugo stajati i ništa ne raditi. Uvijek sam za akciju. I, bez imalo skromnosti, godinama sam pokretao razne priče i projekte koji su ostavili traga. A dva su najvrednija svakako "Glumci u Zagvozdu" i "Vlaji na Himalaji".

Jeste li uvijek bili takvi ili je to do odgoja?

Moj otac bio je i ostao veliki radoholičar. Nešto sam sigurno pokupio od njega. S njim smo brat i ja od malih nogu radili na baušteli. Tu sam, valjda, formirao neke navike. A kasnije nešto dolazi planski, nešto neplanski. I plivaš u tome. Nema tu velike filozofije.

Na Himalaju ste se penjali nekoliko puta, kako biste taj pothvat opisali nekome tko je i na Sljemenu posljednji put bio na nastavi tjelesnog na fakultetu?

Premalo je prostora da bi se to opisalo. O Himalaji je napisano i objavljeno tisuće i tisuće knjiga i opet nije sve rečeno o njezinoj ljepoti, duhovnosti, veličanstvenosti, tajanstvenosti i opasnosti. Sve planine svijeta jedna su priča, a Himalaja je nešto drugo. Bajka! Svi koji vole planine moraju bar jednom u životu otići na Himalaju, barem na treking. I kad je dožive na pravi način, vratit će se kao bolji ljudi.

Imate li nekakve ozbiljne kondicijske pripreme, teretana, trčanje?

Za naše dvije ekspedicije s Vlajima (Mera Peak 2017. i Imja Tse 2019.) imali smo ozbiljne pripreme i treninge jer smo se penjali na zahtjevne vrhove od 6500 i 6200 metara. A za manje zahtjevne uspone i pripreme su manje.

Knjigu ste napisali, ali sigurno ima materijala i za film. Dokumentarni, pa čak i igrani. Na Netflixu je na primjer trenutačno dostupan i odlično ocijenjen animirani "Vrh bogova" o ekspediciji na Mt. Everest, koji je nastao prema grafičkom romanu Jira Taniguchija. Jeste li razmišljali o pisanju nekakvog scenarija?

Knjigu "Himalajski dnevnik", o našem osvajanju Mera Peaka, napisao je moj himalajski cimer Hrvoje Rupčić. Odlična knjiga i dokument o tom našem pothvatu. Ja se ne usuđujem upustiti u pothvat pisanja knjige iako imam dosta materijala, i pisanog i fotografskog... ali tko zna... možda jednog dana.

Brojni mediji popratili su proslavu vašeg 50. rođendana 2019. godine. Bilo je to slavlje kakvo sada u ova pandemijska vremena ne možemo ni zamisliti. Što vam je najviše ostalo u sjećanju od tog dana?

Ostali su mi u sjećanju svi moji prijatelji koji su došli, sjajna pozitivna atmosfera u cijelim Mlikotama, obitelj koja se okupila, Lidija s poklonom, moji Mlikote i Zagvožđani koji su mi danima pomagali, novine koje su napravljene za mene, Čubi koji ih je kao kolporter dijelio, 60 prijatelja muzičara koji sviraju i pjevaju na svakom ćošku itd. Svakako jedan od najljepših dana u mom životu.

Mislite li da ćemo uskoro ponovno moći tako bezbrižno slaviti s prijateljima?

Ne da mislim, nego sam siguran! Inače sve skupa nema smisla.

Ne volite baš puno govoriti o ljubavi i ljubavnom životu. Zašto?

Zato što je to jedino obranjeno područje, zadnji rov i zaklon koji je još ostao, koji nije pao u poplavi ovog bezočnog i silnog prostituiranja svoje i tuđe privatnosti po novinama i portalima, Instagramu, Fejsu i sl. Nemam 3000-4000 prijatelja, nego puno manje. I čuvam ih. Nepojmljiva mi je potreba da svi trebaju znati kako mi izgleda kupaonica, što jedem, kako mi se dijete igra, gdje se nalazim, s kim se družim i sl.

Mnogi misle da su glumci veliki romantičari. Je li to istina u vašem slučaju?

Neki jesu. Npr. Danko Ljuština, Borko Perić i Filip Šovagović spadaju u nepopravljive romantike... Ja sam više u baroku, a moj kum Navojec u rokokou!

Teško vas je pogodio gubitak glumca i prijatelja Ive Gregurevića, a prošle godine izgubili smo i Žarka Potočnjaka, s kojim ste i osnovali festival "Glumci u Zagvozdu". Kako se nosite s gubitkom?

Znate što!? I kada zauvijek odu, za neke ljude imate osjećaj da će se svaki čas pojaviti. Toliko toga je od njih ostalo da su uvijek negdje i u nečemu prisutni... i Pređo, i Žarkec i Ivo... i svi koji su otišli u ovom koronaperiodu... Špiro, Mustafa, Vera, Pero... A tužno je da ih nismo mogli dostojno ispratiti.

Monografija koju pripremate upravo je o Ivi Gregureviću. Ima li tu kakvih novosti?

Monografija je u pripremi. Velik dio materijala o Ivi iskopali smo i pronašli, gotovo svi su tekstovi predani... ali ima još posla oko nekih materijala, autorskih prava na fotke, nekih sponzora i slično, ali bit će! I bit će to lijepa monografija kakvu Ivo zaslužuje.

Vjerojatno su vas ovo do sada pitali puno puta, ali možda se situacija promijenila. Volite li više kazalište ili televiziju?

Kazalište je uvijek prva glumčeva ljubav. Ali toliko je dobrih poslova i prilika na filmu i televiziji da se to ne može striktno dijeliti. Idealno je kad se rade dobri projekti na svim područjima.

Imate li još uvijek tremu prije predstave?

Ne. Predugo sam u ovom poslu da bi me trema zabrinjavala. Nju smo davno pobijedili.

Jeste li u posljednje vrijeme pročitali kakvu dobru knjigu, pogledali film ili seriju koju možete preporučiti?

Obožavam kupovati knjige. I čitati, naravno! Trenutačno čitam knjigu Grahama McCanna "Mućke". Dokumentaristički napisanu knjigu o povijesti meni najdraže serije. I knjigu "Ponoć u Černobilu", također dokumentarni bestseler Adama Higginbothama o nuklearnoj katastrofi u Černobilu. "Zadnja ruka" Renata Baretića u procesu je čitanja. Naš pokojni prof. Tonko Maroević jednom je rekao da će mu biti žao umrijeti jer neće uspjeti pročitati sve što je htio. To je lijepo rekao!

Pandemija još uvijek traje. Ali, srećom, kazališta sada ipak rade, snimanja su se nastavila... Kako je utjecala na vas i jeste li osjetili neke posljedice?

Prvi mi je lockdown dobro došao jer sam se nakon puno godina ta tri mjeseca baš odmorio, no kasnije je sve počelo ići na živce. Ali, brate, predugo sve ovo traje. Cijepio sam se tri puta. I vjerujem znanstvenicima. I, kao i svi, jedva čekam da neki sudac svira kraj.

Otkrijte nam neke svoje planove. Kojem se projektu, osim "Kumovima", možemo veseliti? Razmišljate li o osvajanju nekog novog vrha?

Planova uvijek ima. I privatnih i poslovnih. Snimam "Kumove" do daljnjega, igram predstave, idem s kćeri u Hamburg na koncert Shawna Mendesa jer me uvjerila da će mi on biti zet, udaje mi se nećakinja, na ljeto slavimo 25 godina "Glumaca u Zagvozdu", gradimo planinarska skloništa na Biokovu, ako Bog da vremena i novca, opet ćemo sa Stipom i Marijem Celinićem po himalajskim i drugim vrhovima. Ima toga. Samo da ova "kuga" prođe i da se probudimo kao da se ništa nije dogodilo.

VIDEO Sjećate li se Peggy iz 'Bračnih voda'? Glumica je promijenila imidž, teško bi ju prepoznali