Slovenski Buldožeri već su dugo neaktivni, ali njihov utjecaj, slobodnjački duh i dalje lebdi nad domaćom rock scenom. Dovoljno je samo pomisliti na Let 3 i vidjeti koliko se nekadašnja scenska živopisnost Buldožera utisnula u mnoge kasnije nasljednike. Doduše, i Frank Zappa mogao se upisati na listu onih koje su Brecelj, Bele i društvo voljeli, pa se očito radi o višeslojnoj izmjeni utjecaja. Uskoro će biti 50 godina otkako su se Buldožeri sakupili i 1975. objavili prvi album, a ti njihovi pionirski, pa i kasniji proboji ono su što priču o njima čini ključnom i nezamjenjivom. Najpreciznija je bila konstatacija Darka Glavana: "Buldožeri su izborili umjetničke slobode koje su i trideset godina nakon njihovog proboja temelj ponajboljega u slovenskoj i okolnim rock scenama." Što bi rekle preteče domaćeg punka i novog vala Buldožeri, "živi bili pa vidjeli".
Buldožeri su uz Bijelo dugme bili najznačajnija formacija ex-SFRJ rock scene sedamdesetih, postava koja je tu istu scenu prodrmala kao nitko prije i ustoličila provokativnu artističku strategiju "pljuvanja istine u oči" po kojoj su se kasnije ravnali mnogi. Dolazak Buldožera na scenu anticipirao je mnoge kasnije umjetničke diverzije. Suvišno je reći, punk ne bi uhvatio korijene na ovim prostorima bez provokacija Brecelja i Belea, Neue Slowenische Kunst imao je u njima dobru platformu, a niti Laibach, usprkos problema koje su imali, ne bi tako lako, ili barem samosvjesno, napustio Trbovje bez prethodne pomoći Buldožera. Utjecaj Buldožera vidljiv je i u kasnijim karijerama Leta 3 ili Ramba Amadeusa, na sarajevskom "Novom primitivizmu", ali i na manje očekivanim primjerima poput ranog Dina Dvornika i Magnifica. U sklopu ideološki čiste estradne matrice lakoglazbenih festivala i pseudo-rock scene pune pretencioznih pokušaja "ozbiljnih" glazbenika poput Time, Korni grupe i drugih, tek su Bijelo dugme - kao prva etablirana, "samostojeća" mainstream institucija - i Buldožeri kao alternativa, nezaustavljiva "progresivna" snaga - predstavili rock glazbu na ovim prostorima kao umjetnički relevantnu formu.
VEZANI ČLANCI
Šarm i duhovitost koje su pritom curile s Buldožerovih snimaka spriječile su da format šok-rocka postane sam sebi svrhom, i pridonijele da izvrsna glazbena podloga stigne i do onih kojima bi možda djelovala pretjerano zahtjevno. Utjecaj Buldožera na dolazak punk rocka možda je ipak bio najvažniji, barem nešto mlađim izvođačima, kritičarima i publici. Promotrimo li danas njihove prve albume "Pljuni istini u oči" (1975.) i "Zabranjeno plakatirati" (1977.), jasno je da su mnoge sastavnice, pogotovo intonacija tekstova pjesama, koje su odredile prvijence Prljavog kazališta, Pankrta, Parafa i drugih, već bile na mjestu.
Da su Buldožer bili novi val prije novog vala pokazuje i podatak da su 1979. na Poletovu koncertu svirali u Domu sportova s Azrom, Kazalištem, Parafima i Pankrtima. Prljavo kazalište je u produkciji Boruta Činča objavilo drugi single "Moj je otac bio u ratu" (Bele će kasnije producirati nastupne albume mariborskog Lačnog Franza), a 1979. upravo su Bele i Buldožeri organizirali seriju koncerata slovensko/hrvatskog novog vala (Ljubljana, Opatija, Zagreb), na kojoj su im se pridružili Kazalište, Parafi i Termiti (u kojima je bio Damir Martinović Mrle), u svrhu promocije nove scene široj javnosti i potvrde istih estetsko/ideoloških "platformi".
Dapače, crnohumorni show Buldožera u mnogim je detaljima bio radikalniji od punka, u svakom slučaju izdvojen na sceni sedamdesetih, sa nedostignutim smislom za crnohumorno "peglanje" konvencija. Pribrojimo li svemu i superiornu sviračku spremu članova grupe od samog početka rada, među kojima su pored nezaustavljivog prednjeg čovjeka Marka Brecelja i Borisa Belea na gitari bili i izvrsni klavijaturist Borut Činč, ritam sekcija Andrej Veble/Dušan Vran, dobivamo postavu koja je taktiku Zappine prateće grupe Mothers Of Invention djelotvorno prebacila u okruženje ex-SFRJ scene zabavljene estradnim lakoglazbenim događanjima.
Nakon što je Brecelj napustio grupu 1979. poslije odličnog mini LP-ja filmske glazbe "Živi bili pa vidjeli" - i započeo s nevjerojatnim nastupima u društvu pjesnika Ivana Volarića-Fea - uslijedile su ploče "Izlog jeftinih slatkiša" i retro-rockabilly mini-LP "Rok end roul" (1981.), na kojima je Bele bezbolno preuzeo vodstvo grupe i mikrofon. Dvostruki koncertni album iz Kulušića "Jeste li slobodni večeras?" iz 1982. zatvorio je drugu fazu rada postave i iako se kasniji albumi "Nevino srce" i "Noć" nisu mogli mjeriti s povijesnim dometima, Buldožeri su odavno prokrčili put do mjesta povijesno ključnih protagonista "drugog puta".
GALERIJA: Znate li kako doista izgleda majka Marka Grubnića bez trunke Photoshopa?
Sve to moguće je ponovno provjeriti na starim vinilima ili davnom osmerostrukom CD box-setu "Lik i djelo", grafički luksuzno opremljenom zbirkom svih njihovih albuma, s iscrpnom, precizno anotiranom popratnom knjižicom, pa ponovno proći materijalima iz svih faza karijere benda koji kao da je bio i prototip famozne radijske emisije Omladinskog radija "Zločesta djeca".
Kako je riječ o sastavu koji je i u inicijalnom razdoblju karijere pokazivao zavidnu sviračku spremu, izvrsni koncerti uz majstorsku svirku bili su i poprišta raznih vizualnih diverzija koje je tada bilo nemoguće vidjeti na drugom mjestu. Čak i kad je otišao iz Buldožera, Marko Brecelj na nastupima u Lapidariju s Ivanom Volarićem-Feom, samo s akustičnom gitarom, sjedenjem prekriženih nogu na visokoj stolici i dugom kosom sakupljenom na vrhu glave, uz verbalne dosjetke znao je s minimumom pomoćnih sredstava i viškom imaginacije napraviti hepening nedostižan drugima.
Njihov snimljeni opus dobra je programatska platforma za podsjećanje na gorko/slatke "slatkiše" kojima su nas zasipavali prije pedeset godina, a ta značajna diskografska odiseja na koncertnom terenu dobivala je nastavke u maštovitim nastupima. Od "Ne brini mama" i sličnih igrokaza s drugog albuma "Zabranjeno plakatirati", Brecelj i članovi Buldožera pokazivali su da im mašta i u kasnijem razdoblju nije nestala, kao niti duhovite doskočice, vidljive u najavama poput "pjesma o općeprihvaćenoj pojavi alkoholizma" ("Slovinjak punk"), ili predstavljanju "posebnog gosta Jima Morrisona koji je opravdano odsutan". Scenski anarhizam nestao je zajedno s Markom Breceljem, ali, usporedimo li kasnije nastupe sa snimkom iz Kulušića 1982., objavljeno na albumu "Jeste li slobodni večeras?", Buldožer se i tada pokazivao u izuzetno vitalnom i svirački besprijekornom izdanju.
Bilo je tu svega, pa i crnohumornog ambijenta u kompleksnim odama psihodeliji i progresivnom rocku s prva dva albuma, novovalne energije s "Živi bili pa vidjeli" i "Izloga jeftinih slatkiša", retro ironije s "Rok and roula", predstavljenih sigurnim nizom klasičnih, manjih i većih "hitova" koji su od koncerta znali napravili pravu veselicu s temom podsjećanja na karijeru sastava, medijskog prototipa "Zločeste djece". Čini mi se da je zadnji zagrebački koncert Buldožera bio onaj 2005. u klubu Boogaloo, baš povodom tridesete godišnjice benda i objave box seta "Lik i djelo". Čak niti taj kasniji koncert nije ostavio mjesta dvojbi da li se radilo o hiru povratka ili temeljito isplaniranoj operaciji, jer se najznačajniji slovenski rock sastav svih vremena predvođen Borisom Beleom opet predstavio u pouzdano odličnom izdanju, a sviračka mašina Buldožera bila je fino podmazana kako se i očekivalo.
Podatak da Buldožeri nikada ne samo da nisu razočarali, nego su izvrsnim nastupima dostojanstveno podsjećali "na same sebe" kakvi su bili ranije, čak i nakon odlaska Marka Brecelja, dokaz je da se, parafraziramo li naziv njihovog nastupnog albuma iz 1975., "pljuvanje istine u oči" pokazalo trajnim usmjerenjem i programatskim odabirom zdrave pameti koji nije razočarao.
VIDEO: U 89. godini preminula je glumica Maggie Smith