Jedna od najvećih regionalnih zvijezda, sarajevski kantautor Dino Merlin vraća se 3. prosinca u zagrebačku Arenu, u kojoj je posljednji put nastupio prije pet godina, dok smo ga u hrvatskoj metropoli zadnji put gledali prije dvije godine. Dino je turnejom kojom promovira još uvijek aktualni album “Hotel Nacional” obišao Europu i Ameriku i svugdje je nastupao pred punim dvoranama. Za koncert u Areni priprema osvježenu set listu koja će dati najbolji izbor iz bogatog opusa više od 200 pjesama, ali i poseban produkcijski audiovizualni doživljaj koji uz brojne hitove i evergreene te vrhunske glazbenike u njegovu bendu publici prenosi ono što Dino Merlin jest: karizmatična i jedinstvena glazbena institucija koja suvremeno vlada regionalnom scenom više od 30 godina.
Hrvatska vas publika obožava i za idući se koncert već traži ulaznica više. Što za vas znači nastup u Zagrebu?
Veliki je izazov nastupati u Zagrebu jer Zagreb nudi bezbroj mogućnosti. Kad pogledate kalendar zbivanja samo za ovu jesen, tu je cijeli niz događaja. Biti u takvom društvu veliko je zadovoljstvo, ali i izazov, jer napuniti Arenu po drugi put nije mala stvar. Mi bismo u Sarajevu rekli da “nisam džabe krečio”.
Album “Hotel Nacional” prodali ste u dijamantnoj nakladi. Nije mala stvar danas prodati 50 tisuća komada jednog albuma?
Zbilja je nevjerojatno to što se dogodilo. U karijeri sam dosad ispratio LP ploče, kasete, CD-e, i sad je sve to nestalo, a ljudi su se prebacili na Deezer i slične servise. Diskografija polako umire. U situaciji kakva jest velika je stvar prodati toliko albuma i izuzetno sam ponosan na to. Zahvalan sam i svom izdavaču Croatiji Records, koja je punim plućima podržala projekt.
Jedan ste od rijetkih izvođača s ovih prostora čiji se album našao i na Billboardovoj ljestvici albuma, i to na onoj koja promovira World music?
Gotovo da nismo vjerovali kad smo dobili obavijest da smo osmi na World music ljestvici. Radovali smo se kao mala djeca. Znate, ja sam kantautor koji živi ovo što radi i svaku pjesmu “odbolujem”. Pisati znači hodati po rubu provalije, pa čak i skočiti, i u tom letu može se dogoditi sve što možete i ne možete zamisliti, pa čak i da preživite. Svaki put kad počnem pisati pjesme jedan dio mene nije svjestan što uopće radi. U ovom trenutku producira se na tisuće novih pjesama. Danas svatko tko misli da ima što za reći snimi pjesmu i objavi je na YouTubeu. U takvom svijetu doći na svjetsku top-listu veliko je dostignuće, baš kao imati rasprodanu turneju.
Svaki vaš album iznjedri hitove koji dugo ostanu. Rekao bih da je na ovom albumu to pjesma “Moja mala Židovko” koja, kako vrijeme prolazi, nosi sve snažniju poruku?
Jako sam ponosan na tu pjesmu. Sjećam se dobro da sam je pisao kad sam bio u Nizozemskoj. Dogodilo mi se da sam počeo razmišljati o tome da je povijest ljudskog roda jedan neprekidni niz ljudi koji su stradali, ili čekaju na svoju “porciju stradanja”. Gotovo da nema naroda koji nije okusio neku vrstu stradanja. Političke elite i lažni borci za ljudska prava jednostavno ne adresiraju problem na pravu adresu. Uvijek imaju izgovor i to šalju na pogrešne adrese. Nikako ne možemo naći pravi odgovor na sve što se događa oko nas, ali i šire. Onda dolazimo do toga da je sve vrednije od onog što je najvažnije – kako naći modus da prestane bespotrebno ubijanje. Rat zapravo nikada nije prestao, samo se događa negdje drugdje.
Vi ste za vrijeme rata cijelo vrijeme bili u Sarajevu i često ste istupali u javnosti. Zbog nekih su vam izjava i zamjerali, pogotovo u Srbiji gdje su se prije pet godina pisale peticije protiv vaših nastupa. Žalite li danas možda zbog nekih izjava?
Uvijek sam se ponašao prirodno. Dolazim iz grada koji je granatiran više od 1000 dana, a civili su ubijani svakodnevno. Kad granata padne na jedno mjesto, vi letite da se spasite, jer za njom slijedi druga. U tom letu između dvije granate možda čovjek kaže neke stvari koje ne misli, ali stvari su jasnije kad se pokaže i originalan stav vašeg bića. Ja nemam ništa protiv nijednog naroda, nego protiv zlodjela koja su počinjena, a nisu dostojna čovjeka. Bilo tko da je u pitanju. Na taj se način treba promatrati i ono što sam govorio.
Vaš je život poput filmske priče. Dokazali ste da se snagom volje sve može postići. Odrasli ste u siromašnoj obitelji bez oca, a prvu ste gitaru kupili tako što ste susjedima prenosili ugljen. Jeste li već tada razmišljali kako ćete jednog dana postati velika zvijezda?
Nevjerojatno, ali ja sam to sanjao. Uvijek sam zamišljao da ću jednog dana ovako razgovarati s vama i da ću biti pod svjetlima pozornice. Nitko nije vjerovao u mene. Ali ja sam vjerovao u sebe.Uvijek sam bio od onih koji su smatrali da ne možeš očekivati dobitak ako ne ubaciš žeton ili ne ispuniš listić za loto. Ideja koja nema realizaciju je besmislena. Prva ideja bila je da zaradim za gitaru, pa sam zato nosio ugljen. Zatim sam zaradio za studio u kojem ću snimiti svoje pjesme. Svijet je danas pun mladih ljudi koji su puni ideja, no oni ih ne realiziraju. Postoje dvije vrste ljudi. Oni koji traže posao i oni koji traže da rade. Ja sam uvijek tražio da radim i da realiziram svoju ideju.
Sa suprugom Amelom od 17. ste godine. I to je zanimljiva priča s obzirom na to da vas njezini roditelji nisu prihvaćali jer ste dolazili iz siromašne obitelji...
U tim godinama osuđivao sam postupke njezinih roditelja jer su oni dali prednost materijalnim stvarima, a ja sam uvijek davao prednost slobodi, mašti i ljubavi. Jednog dana smo pobjegli u Dubrovnik, zapravo pobjegli smo u život. Sad kad gledam stvari očima roditelja, možda ne bih ni ja blagonaklono gledao na to da moje dijete ode bez pozdrava i uvjeta za život. Mogu reći da još bježim od svih onih koji misle da ne treba propitkivati i da postoje neke stvari koje još trebaju biti začahurene. Mislim da uvijek treba tražiti nove mogućnosti.
Savjetujete li to i svojoj djeci? Kakav ste otac?
Mogu reći da sam zahtjevan, pa čak i strog otac, no živim u vremenu. Nikad nisam pokušavao utjecati na osnovne stvari – s kim će i kako živjeti. Sami su imali mogućnost izbora. Nisu završili u glazbi na direktan način, ali tu su. Sin Hamza završio je menadžment i politiku na prestižnom sveučilištu u Istanbulu, a kći Naida magistrirala je na Oxfordu. Sin je kreativni direktor u mojoj tvrtki i vrlo je involviran u ono što radimo.
Kako se najbolje opuštate u pauzama između koncerata?
Nikad nisam bez knjige. Nekim se kapitalnim djelima vraćam ponovno. To destilira moju psihu i daje mi mogućnost za bijeg u bolji svijet. Također, plovim i skijam. Volim razgovarati s barkama. Barka mi je kao kućni ljubimac. Ima nešto izvanzemaljsko u njima. Brzina i ekstremno skijanje drže me budnim u odnosu na stvarnost.
>>Dino Merlin: Kao musliman, osjećam sram i duboki prijezir prema počiniteljima
islamist