Dakako da Iggy Pop nije mogao nastaviti istim putem nakon sjajnog albuma “Post Pop Depression” iz 2016., snimljenog s Joshom Hommejem iz Queens of the Stone Age. Riječ je bila o uspjeloj suradnji u rangu one s Davidom Bowiejem 1977. No, kamo je mogao skrenuti? U prvim najavama novog albuma “Free”, izdavača Universal Croatia, Iggy je isticao da je osjećaj slobode privid, ali mu je najbitnije “uloviti ga”, što je trebalo sugerirati i opravdati radikalno drugačiji ugođaj albuma.
Usto, Iggy je autor samo tri teksta, većinu stihova, glazbe i produkcije potpisuje američki jazz trubač Leron Thomas, uz Sarah Lipstate iz Brooklyna, poznatu i pod pseudonimom Noveller, koji su ključni suradnici. “Drugi umjetnici govore za mene, ja sam dao glas”, najavljivao je Iggy koji je odabrao i dvije poeme Dylana Thomasa i Loua Reeda. I omotnica s fotografijom na kojoj u predvečerje ulazi u tamno more, kao da se neće vratiti, podcrtava atmosferu albuma koji bi se najlakše moglo opisati kao otkrivanje eksperimentalnijeg lica. Očito, na neko vrijeme dosta mu je bučnih gitara i bendovske svirke kakve je donijela suradnja s Hommejem i ekipom na albumu i koncertima.
No, problem, ako je to uopće problem, nalazi se u činjenici da je sličnim putem na zadnjem albumu, također iz 2016., prošao nitko drugi nego David Bowie, koji je i na samrti bio ispred ostalih. Utjecaj davnog Iggijeva prijatelja i suradnika kao da posmrtno progovara s Iggyjeva novog albuma, koncipiranog vrlo slično kao “Blackstar” i čini njegov “odraz u ogledalu”, stilski otprilike kakav je “Lust for Life” bio spram “Heroes” 1977. Ako itko ima pravo koristiti se Bowiejevim patentima, onda je to vjerojatno Iggy. Teško je osporiti da jazzy ugođaj, uvođenje truba i puhača ili Iggyjevo recitiranje u temama poput uvodne “Free”, “Sonalil” ili “Glow in the Dark” nepogrešivo vode upravo u smjeru ugođaja “Blackstara”. Kloneći se strukture klasičnih pjesama, teme često započinju repetitivnim frazama bas-gitare, ispod kojih polako pristižu ukrasi synthesizera i recitacije Iggyjeva baritona, vrlo slično taktici “Blackstara”.
Jedino ritmična “Loves Missing”, “Dirty Sanchez” (nakon trubačkog početka) i “James Bond” s dominantnom frazom bas-gitare, sliče pjesama kakve biste očekivali od Iggyja. No, zato vas na “drugoj” strani albuma u zadnjih pet pjesama tek čeka radikalni pomak: “Page”, Reedova “We Are The People”, s Iggyjevim recitiranjem stihova i kratke dvominutne završne vinjete “Do Not Go Gentle Into That Good Night” Dylana Thomasa (slična Bowiejevoj naraciji u uvodu “Glass Spider” iz 1987.) i “The Down” primjeri su poetskog Iggyja Popa, drugačijeg od svega što je dosad radio.
Album “Free” tipičan je postupak demontiranja, a ne potvrđivanja statusa, a baš zbog radikalne promjene mogao bi se svidjeti ne samo poklonicima već i onima koji s Iggyjem Popom do sada nisu imali puno veze.