Moram priznati da sam pomalo, eufemizam je reći, “preosjetljiv” na priče o Azri i Johnnyju Štuliću. Kako i ne bih bio, nakon zadnje knjige “Štulić: biografija”, promocija u Zagrebu i Beogradu, opet se nataložilo dovoljno štofa, razgovora na portalima, novinskih i televizijskih intervjua, prepirki, susreta i novih sitnica koji čak i meni izaziva pitanje; je li nekad zaista bilo bolje ili možda svjesno negiram “bolju prošlost”, kako je to u knjizi formulirao Petar Luković?
Kako su Jane postali Not Jane
Povijesne činjenice pokušao sam razložno objasniti i predstaviti, znajući da je priči o Azri kraj zapravo došao puno ranije nego je fizički prestala postojati. Barem za nas koji smo odrastali uz Štulića i Azru u prvom naletu, jer već krajem osamdesetih sve se pretvorilo u priču koja je najmanje bitna bila po glazbi. No, “neman” iz plemena Azri živi i dalje svojim ritmom, pa se i svaka negativna reakcija Štulića – poput one radikalne na portalu XXZ Petra Lukovića – ili nedavne vijest poput smrti njegove majke i pitanja “hoće li doći na sprovod”, reflektiraju rastućim zanimanjem za knjigu.
Štulić možda jest kra(l)j Utrechta za domaću javnost, ali paranoja je očito još uvijek oko nas i u nama, pogotovo kad se spomene njegovo ime. Stoga mi je bilo pomalo nevjerojatno kad sam pred desetak dana čuo bend Not Jane iz Širokog Brijega, a pogotovo kad sam pogledao videospot za singl “Paranoja” upravo objavljen na YouTubeu kao prethodnicu albuma. Guglajući dalje, ne samo da pjesme poput “Oda hipsteru”, “Glad”, “Kad akademski grad tone u san” ili “Pariz”, više sliče onome što je Azra snimala do 1983. nego sam Štulić kasnije, nego i frontmen Drago Ljubić fizički podsjeća na mladog Johnnyja.
Poslije sam saznao da su se Not Jane isprva zvali Jane po pjesmi s albuma “Krivo srastanje”, ali kad se javio bend istog imena iz Njemačke prozvali su se Not Jane. Bez obzira na “ne” u imenu, očito je da se utjecaja Štulića nećemo tako skoro riješiti, a pred Not Jane može biti lijepa perspektiva.
Još dva događaja prošli su me tjedan vratila u prošlost, vrijednu ne prema nostalgičnom slinavljenju, nego po dostignućima ljudi koji su u njoj radili ne obazirući se na “ukupnu sliku” i ostale prepreke. Jedan je bila promocija box seta “Original Album Collection” s prvih šest albuma Električnog orgazma i albuma “Lutka koja kaže ne” koji su Gile, Vlada Divljan, Piko Stančić i basist Švaba snimili i objavili 1991., taman kad je Johnny otišao odavde. On je podvio rep i počeo svađu sa svima i svačime, a ovi “naši” iz novovalne generacije su iz Beograda nastavili otpor prema Miloševićevu sistemu s projektima poput Rimtutituki. I tu je najmanje bitno bilo što su bili iz novog vala, nego to što su ostali dosljedni onome za što su se s gitarama borili od početka. A to se zvalo zdravi razum, i ostali su takvi sve do danas, za razliku od Štulića.
Na predstavljanju kutije “Original Album Collection” Električnog orgazma podsjetio sam na jedan bitan dio priče koji mnogi uporno previđaju. Naime, zaboravljamo da je domaći novi val trajao izuzetno kratko, možda dvije, tri godine, od 1979. do 1982., nakon čega su se bendovi ili raspali, ili počeli snimati radikalno drukčije ploče. Drugim riječima, svršili su neslavno, za razliku od Električnog orgazma koji je valjda jedini bend te generacije, a uskoro će proslaviti 40 godina postojanja, koji nije napravio krivi korak ni u kreativnom ni u moralnom smislu, ako se moral uopće treba spominjati kad se govori o rock-glazbi. Ni tada ni poslije, Orgazam nije posrnuo, pa i njihov zadnji album poput “To što vidiš to i jeste” ili koncerti u Močvari i Tvornici, stoje uz bok najboljega što su ostavili iza sebe davnih osamdesetih.
Podsjetnica Kojota
U bližu bolju prošlost prošli me je tjedan vratio i Facebook-post grupe Kojoti, u kojem su objavili faksimil moje recenzije sjajnog drugog albuma Kojota “Halucinacija” iz 1996. Iz današnje perspektive promijenio bih samo tadašnji naslov “Glava bistra, a halucinacija jednaka”, u “Glava bistra, a halucinacija ista”. Sve ostale sudove o vrijednosti Kojota iz te recenzije potpisujem i danas, kao i spominjanje Pips Chips & Videoclips i Majki kao ključnih tadašnjih pojava na sceni. Skupa s producentom Denykenom koji je producirao sve spomenute albume.
Odmotamo li film konkretnije, shvatit ćemo da i Kojoti, kao i Kawasaki 3p, Majke ili Pipsi, Let 3, Damir Urban, Hladno pivo i mnogi drugi iz devedesetih, ne samo da sviraju i danas nego su ključni kreativni motor čitave domaće rock-scene.
Dok je, s druge strane, debela većina pripadnika glorificiranog novog vala “prdnula u rosu” ili dijametralno promijenila oblik postojanja i izričaja i bavi se nekom sasvim drukčijom vrstom glazbe. Stoga, zaključak se nameće sam od sebe, čak i ne spominjući sva još novija domaća rock-imena koja marljivo rade dok pažnja javnosti odlazi na stare prdonje koji ljenčare. Nije prije bilo bolje, nego smo bili mlađi i ljepši, s više kose na glavi, ali putem smo zaboravili sve ono zbog čega nam se tih godina dizala ta ista kosa na glavi. Diže nam se i danas, ali to se podrazumijeva.
johni vrati se... ..eto baš neću ludilo