U2: Povratak 
‘The Joshua Tree’ – novi juriš na stadione, politiku i svijet oko nas

Prije dvadeset godina, u ljeto 1997., gledao sam koncert grupe U2 u Bečkom Novom Mjestu, u sklopu njihove tadašnje turneje „PopMart“.

Prije koncerta, posredstvom promotora Marijana Crnarića – vjerojatno našeg najzaslužnijeg agenta koji je tih godina u Hrvatsku dovodio prestižna imena od Bowieja do Rolling Stonesa nadalje – cijelo popodne proveo sam iza pozornice U2 u pravom malom gradu s kuhinjama, golemom logistikom i svime što ide uz veliki pogon u kojem je radilo nekoliko stotina ljudi.

Nakon koncerta napravio sam i intervju s Bonom i The Edgeom, jer su u sklopu priprema za skorašnji nastup u Sarajevu primili nekoliko novinara iz BiH, a mene kao jedinog iz Hrvatske.

Sjećam se kako je vidno umoran Bono, iznemoglog, tihog glasa nakon dvosatnog boravka na pozornici, strpljivo odgovarao na sva pitanja, ponekad i banalna, da netko slučajno ne bi pomislio kako se velika rock zvijezda prenemaže pred ljudima iz ratom zahvaćenih krajeva.

U2 sam prvi put gledao točno deset godina prije u Münchenu, u sklopu turneje „The Joshua Tree“, koju ovog ljeta rekreiraju na američkim i europskim stadionima. No, upravo je ta „PopMart“ turneja 1997. obilježila puni krug rada grupe koja je deset godina prije postala megapopularna, najveća srednjostrujaška svjetska atrakcija.

Dakako, bili su U2 veliki i prije, ali za ipak manji krug poklonika i kritiku, sve dok se nije „nebo prolomilo“ na njihovu nastupu na Live Aid koncertu 1985. na londonskom stadionu Wembley i katapultiralo ih među najveće svjetske atrakcije za masovnu publiku.

Taj su status zadržali do danas, ali su već 1991. albumom „Achtung Baby“ radikalno skrenuli s dotadašnjeg neprikosnovenog „pravovjernog“ puta i počeli se baviti drukčijom glazbom te producirati spektakularne turneje kakvih su se grozili u vrijeme albuma i turneje „The Joshua Tree“.

Jednostavno rečeno, shvatili su da se moraju promijeniti, jer bi inače mogli ostati propovjednici bez (masovne) publike. Srećom, U2 su bili sposobni i za puno drugih stvari. Od tada do danas gledao sam ih na svim turnejama, uključujući i posljednju „Innocence + Experience“ u Barceloni krajem 2015., s koje je upravo Večernji list objavio ekskluzivni izvještaj.

Sve ovo potrebno je naznačiti kako bi se shvatilo kakvu su promjenu U2 napravili sami sa sobom, pritom često trpeći i prigovore o nasilnoj „modernizaciji“. Tako je i turneja „PopMart“ bila vrhunac scenske ekstravagancije, njihova turneja s najvećim budžetom do tada, zbog čijeg su financijskog gubitka prestali nastupati na stadionima sve do 2005.

Tada sam ih gledao na otvorenju europske turneje na stadionu Kralja Baudouina u Bruxellesu – gdje će ove godine 1. kolovoza završiti „The Joshua Tree 2017“ turneju – i nije trebalo biti posebno pametan pa shvatiti da su se U2, kao i svijet oko njih, i te kako promijenili od vremena dugokosih momaka koji su 1987. s „The Joshua Tree“, naoružani emocijama, „troakordnim pjesmama i istinom“ megapopularnog albuma, jurišali na svijet oko njih.

I što je najbolje, osvojili ga. Kad je pred nekoliko tjedana objavljena vijest da U2 ovog ljeta kreću na turneju “The Joshua Tree 2017”, na kojoj će u cijelosti izvoditi album objavljen 1987., prvo sam pomislio da su Bono i društvo otišli kvragu i priključili se trendu iskorištavanja bolje, ali za njih još uvijek prebliske prošlosti.

No, očito je i razdoblje od prije trideset godina u popkulturnoj percepciji postalo dovoljno daleko da se smatra antologijskim, što album “The Joshua Tree” zasigurno i jest.

Njihov album “The Unforgettable Fire” iz 1984. osobno mi je još bolji, ali je “The Joshua Tree” bio prvi megauspjeh, album s kojim su došli na prva mjesta top-ljestvica, osvojili svijet i zacementirali položaj najvećeg novog rock benda na planetu.

Većeg i od Rolling Stonesa, koji su tada nekoliko godina prisilno mirovali zbog svađe između Micka Jaggera i Keitha Richardsa. Sjetimo li se situacije krajem osamdesetih, imena U2, Guns N’ Roses, R.E.M. i Metallice bila su kandidati za novi poredak na vrhu.

Promotrimo li situaciju od tada do danas, jasno je da su se od svih njih upravo U2 održali na samom vrhu, uvijek i stalno. No, od tada do danas baš su oni rekli i porekli sve što su mogli, uključujući i brutalne luksuzne produkcije pozornica, pa je zgodno očekivati današnje multimilijunaše kako se vraćaju arhivskoj “dugokosoj” emotivnosti koja im je pred trideset godina bila glavno oružje i virila iz svake pjesme.

Dakako, ulaznice za sve koncerte 2017. po SAD i EU prodane su u dvadesetak minuta, a nekoliko pridodanih nastupa u velikim gradovima trebalo je smanjiti jagmu koja nikako da prestane. Podsjetilo je to i na njihove zagrebačke koncerte, kad su 2009. dvije večeri zaredom nastupili na maksimirskom stadionu.

Prijelomni „The Joshua Tree“, koji ove godine namjeravaju svirati kao da se ništa nije promijenilo u međuvremenu, možda je stoga i dokaz da se sve vratilo na staro, ili barem blizu? Bio je to visokotiražni primjer albuma zarazne jednostavnosti i izravnosti, kvaliteta koje će U2 već dvije godine poslije na projektu „Rattle and Hum“ razraditi do krajnosti.

Na „The Joshua Tree“ uspjeli su zaustaviti jedinstveni trenutak kada se prelazi iz jedne kategorije u višu; namjerno „autistična“, suha produkcija zvuka Briana Ena govorila je o alter-korijenima grupe čije su nove pjesme bile instantni hitovi, himnično izravne i duhovno „zdrave“ u vremenu pop-bljedila i ispraznosti osamdesetih.

Troakordnim strukturama pitkih pjesama U2 su reafirmirali snagu rock glazbe na tržištu i postigli transfer među najveće planetarne fenomene. Dovoljno je reći da se uvodni trolist singlova „With or Without You“, „I Still Haven’t Found What I’m Looking For“ i „Where The Streets Have No Name“, te apokaliptična „Bullet The Blue Sky“ – s utjecajem rifa „Whole Lotta Love“ Zeppelina – i balada „Running to Stand Still“, i dan-danas nalaze u repertoaru baš svakog koncerta U2.

Možemo pretpostaviti kakav će ugođaj nastati kad ga – u jeku izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika, povratka konzervativnosti i brojnih drugih političkih događaja koji podsjećaju na osamdesete – opet odsviraju od početka do kraja.

Od svih rock grupa izraslih osamdesetih godina u okružju novonastale vladavine MTV-ja, jedino su U2 bili adekvatan masovni antidot sirupastim planetarnim pop-megazvijezdama poput Michaela Jacksona ili Madonne.

Uvijek na rubu kreativnih pomaka i masovne prihvaćenosti, pažljivo su planirali karijeru i na vrijeme shvatili smjer kojim se poslovni potezi, medijska prisutnost i humanitarni angažman nadopunjuju u borbi za tron na pop-sceni.

Rock-glazba u osamdesetima godinama postala je veliki posao i industrija, a upravo su U2 bili primjer manekena takve nove strategije. Turneja „Zoo TV“ iz 1992. donijela je prvi veliki facelifting kojim su postali scenska jedinica kakva su i danas.

Nakon amerikanizacije zvuka na turneji i u koncertnom filmu „Rattle and Hum“ (1989.), kojima su krenuli u potragu za tuđim, američkim korijenima i odali počast bluesu, gospelu, soulu i srodnim američkim idiomima, našli su se u slijepoj ulici.

Na platformi pravovjerne rock-glazbe kojom su osvojili masovnu publiku više nisu imali kamo, kao niti s „propovjedničkom“ metodom koja se počela pretvarati u karikaturu. Iskoristivši teoriju klatna, po kojoj prošlu, dovršenu fazu rada smjenjuje radikalan otklon u suprotnom smjeru, 1990. stigli su do Berlina bez tek srušenog zida i ondje, prema davnim utjecajima Davida Bowieja i Nicka Cavea, krenuli u drukčijem smjeru.

Album „Achtung Baby“ u produkciji Briana Ena, nekadašnjeg Bowiejeva suradnika, bio je njihova „berlinska faza“, manifest novodizajnirane samosvijesti, ironije i žanrovske slobode na koje katolički (m)učenici ranije nisu smjeli ni pomisliti.

Još jedan element bitan u radu U2, vjera i religioznost, osjetio se trajno, ponekad i kao kamen oko nogu grupe. S obzirom na to da su tri člana, Bono, Edge i Larry Mullen Jr., svi osim basista Adama Claytona, bili praktični vjernici i pripadnici lokalne katoličke udruge, grupa se zamalo raspala nakon povratka s prve američke turneje 1981.

Unutarnji sukob rezultirao je odlaskom iz aktivnog vjerskog života, ali razlika između svjetlucavog svjetovnog života i „krivnje“ jakog katoličkog odgoja osjetit će se u radu U2 sve do danas. Nakon što je cijela plejada novih rock sastava krajem devedesetih umjesto techna – na koji su se U2 navukli 1997. s „PopMartom“ – odabrala bučne električne gitare, „in“ je opet postala izravna emocija i U2 su kompas polako, ali sigurno, u dvijetisućitima okrenuli prema vremenu kada su i sami bili tradicionalistički rock bend.

Ne manje važna je i „popularna angažiranost“ Bona Voxa, slobodoljubivog Irca koji dobro dozira više simpatične nego radikalne ideje i pronalazi put do onih kojima je primjer moralne vertikale u odavno moralno bankrotiranom svijetu.

Nemoguće ideje poput zauzimanja za otpisivanje golemih dugova zemljama trećeg svijeta ostale su bez konkretnih rezultata, a ako Bono ikada dobije Nobelovu nagradu za mir, razlog će biti medijska pozicija „poklopca“ na pašteti svih mogućih angažiranih akcija.

Do tada najviše koristi imaju U2. Dobivanjem nagrada poput „Veleposlanik savjesti“ Amnesty Internationala, U2 su opet bili na medijskom čelu kolone rock glazbenika čije zanimanje za ljudska prava nije tek popratni ukras, već bitan dio svjetonazora, ispeglanog upravo na albumu „The Joshua Tree“.

Cijela njihova karijera pravovjernih poštenjaka rock glazbe isticala ih je kao glazbenike „svijesti i savjesti”. Ali, medijski prepoznatljivi heroji ulice i robinhudovi anglosaksonskog pop-imperija usprkos tomu što su imali istaknuto mjesto u borbi „za pravicu“, ponekad su svojim potezima samo smanjivali grižnju savjesti zapadnog svijeta.

Kao dio nove rock scene na samom početku osamdesetih U2 su se referirali na nekoliko glazbenih pravaca. Osim post-punk energije bilo je tu i postnovovalne sklonosti zaostavštini art rocka. Sve to kasnije će im biti od goleme koristi, kada će svoju amerikaniziranu rokersku fazu albuma „The Joshua Tree“ krajem dekade zamijeniti odlaskom u Berlin i naslanjanjem na krautrock utjecaje.

Sličan postupak ponovili su i s odličnim, zadnjim, posredstvom iTunesa distribuiranim albumom „Songs of Innocence“, koji je jednog jutra 2015. instantno, posredstvom Appleova glazbenog servisa 2015. „sjeo“ u pet milijuna domova tj. kompjutora u svijetu.

U2 su uvijek voljeli igru velikih brojeva, a što se same glazbe tiče, nepoznanica zapravo i nema. Poklonici znaju da su koncerti U2 zahvalne scenske predstave, iako mješavinom starih hitova (poznati su po tome da ne vole pretjerana iznenađenja u set-listi), i s par sezonskih novih pjesama, publiku dovode do delirija već viđenim, ali vrlo efektnim sredstvima.

U okviru izabrane rute U2 jednostavno ne mogu pogriješiti pred masovnom publikom, a u uvjetima gromoglasne podrške i vruće koncertne noći njihov nastup funkcionira kao neodoljiva katarza. Najkraće, inzistirajući na svom najubojitijem oružju, „cinemascope“ pjesmama širokih emocija i himničnih melodija, U2 vrlo dobro znaju kako stići do cilja.

Upravo će nezaustavljivost i glad za uspjehom ostati bitan razlog njihovog opstanka. Skoro da zvuče ironično riječi britanskog rock kritičara koji je koncem 1990., potaknut većim uspjesima Metallice i R.E.M.-a, najavio smjenu generacija i prognozirao kraj vladavine U2 na mjestu najvećeg rock benda svijeta.

Istoga su se očito bojali i U2 pa su pažljivim osluškivanjem trendova, solidnim albumima i pametnim menadžerskim potezima Paula McGuinnesa, do danas ostali najjače planetarno ime visokotiražnog rocka za masovnu publiku.

I dok su Prince i Jack White na koncertima zadnjih godina tražili publiku da ne koristi telefone i ne fotografira, s Bonom je drukčija situacija. Njemu je telefon, preciznije iPhone 6, dao sve te 2015..

Stoga, kad vam na koncertu kaže da podignete mobitele i osvijetlite stadion, pa i cijeli svijet ako treba, za teretni avion koji će donijeti pizze svima u publici, a ostalo odnijeti gladnima u Afriku, znate što vam je činiti. Zato, napunite baterije i emocije.

>> U2 će velikom turnejom obilježiti 30. godišnjicu izlaska kultnog albuma