Možda ste negdje već čitali o tome da je kineska novinska agencija Xinhua nedavno na konferenciji u gradu Wuzhenu predstavila robotskog televizijskog voditelja osmišljenog da vijesti isporučuje 24 sata dnevno.
Robot je osmišljen tako da simulira ljudski glas, mimiku i geste lica, a njegov izgled dizajniran je prema stvarnom zaposleniku Xinhue, voditelju Zhang Zhaou. U samom finalu tog izbora, neslužbeno doznajem, bio je i lik Mislava Bage, od kojega su iz nekih nepoznatih razloga ipak odustali, a za glas tog robotskog voditelja, informacija dolazi također iz neslužbenih izvora, konkurirala je njegova kolegica s Nove TV Ivana Petrović. Od nje su pak odustali jer joj glas zvuči previše mehanički čak i za robota.
Nitko nam, naime - ustvrdio je direktor novinske agencije Xinhua na odlučujućem sastanku - ne bi povjerovao da taj glas dolazi od nekog ljudskog bića.
‘Propao bi nam cijeli projekt’, podviknuo je rezolutno i prednost ipak dao gospodinu Zhangu. Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji koja ga pokreće, taj robot funkcionira na temelju drugih informativnih programa, a tekst može čitati prirodno poput profesionalnog voditelja. Ovakav tip prenošenja vijesti, pohvalili su se, može se koristiti na internetskim portalima i društvenim mrežama. A može i - dosjetili su se nešto kasnije - smanjiti troškove produkcije. Ono što je također prednost uvođenja tih robotskih umjesto pravih voditelja, a što je, evo, meni palo na pamet gledajući neku večer Šprajcov ‘RTL direkt’, je da će nas oni sasvim sigurno poštedjeti deplasiranih i neuspjelih pokušaja humora. Najkasnije otkako su njegovu emisiju počeli prikazivati između dvaju nastavaka serije ‘Mućke’, i oni lišeni ikakvog smisla za humor, oni dakle koje su još kao djecu cijepili protiv toga, shvatili su koliko je Šprajc zapravo neduhovit. To da je neprofesionalan i da mu je vrhunac emisije nimalo džentlmensko spominjanje predsjedničine kilaže i prehrambenih navika, kao što je nedavno bio slučaj kada mu je gost bio jedan od kreatora ‘liposukcijske dijete’, a koji ga je baš zbog toga pošteno nalijepio pred čitavim gledateljstvom, već je dugo poznata stvar. Zato je, uostalom, morao i prijeći u ovaj neozbiljni večernji format na ovu neozbiljnu televiziju.
Međutim, to da je neduhovit i naporan - nekima je, eto, postalo jasno tek sada. Šteta samo što se on s tim nikada neće pomiriti pa će sa svojim neuspjelim pokušajima humora nastaviti sve dok i u Hrvatsku napokon ne uvedemo na početku spomenute robotske voditelje. Uvijek bih, naime, radije da me neki nimalo svojim egom opterećeni robot izvijesti o zbivanjima u svijetu, nego da to čini samodopadni Šprajc. Norveška nacionalna novinska agencija NTB već neko vrijeme izvještaje sa svih nogometnih utakmica također objavljuje uz pomoć robota. Ne treba im, dakle, više neki pripiti novinar koji će po isteku tih 90 minuta u redakciju dostaviti besmislen izvještaj ispunjen faktografskim podacima iz službene statistike, nogometnim floskulama te pokojom rečenicom koju je za vrijeme utakmice pokupio na tribini pa mu je u takvom tekućem agregatnom stanju dobro zazvučala. Sasvim im je dovoljno da neki susjedov mali koji se, eto, razumije u kompjutore, napravi informatički program koji će uz pomoć algoritama i lingvističkih špranci iz prikupljenih brojevnih podataka konstruirati posve normalne novinarske tekstove. Nešto što mnogi naši mediji koji se, između ostaloga, bave i sportom, rijetko kada uspiju. Norveški sustav funkcionira tako da računalni program automatski prikuplja statističke podatke o utakmici, ali i one povijesne iz 60-godišnje arhive koju posjeduju. Temeljem tih podataka i arhive izraza, sintagmi te riječi - taj robot u roku od 15 sekundi sklepa dvije, tri stranice korektnog teksta. Kada bi onda taj tekst napisan od robotske ruke dali onom robotskom voditelju iz Kine da ga pročita, sportski programi bili bi mnogo podnošljiviji. A ne bi se, ako ćemo iskreno, bavili ni preprodajom karata za reprezentativne utakmice na Svjetskom prvenstvu.
Naravno, postoje i zamjerke takvom načinu izvještavanja, a uglavnom potječu od njihovih kolega novinara koji se boje da bi njihovi šefovi vrlo brzo mogli shvatiti da je ovo ne samo mnogo isplativije, već i kvalitetnije te nepristranije. Jedna od najučestalijih zamjerki je ona da ti roboti nemaju - pazite molim vas ovu metafiziku - dušu. Ali po čemu je to gore od, recimo, teatralnih urlika, ulizivanja našim igračima i neizbježnog jeftinog domoljublja kojim mnogi izvjestitelji, a pogotovo ovaj maloprije okrznuti tapkaroš, učestalo barataju. Po čemu je, pitam se, a uskoro će se valjda upitati i vlasnici medija te čitatelji i gledatelji, gore da izvjestitelj nema tu često spominjanu, ali u novinarstvu ipak prerijetko viđenu dušu, od toga da nema mozak koji bi se tu i tamo uključio? Ne treba biti sofisticirani kompjuterski algoritam da i za manje od 15 sekundi shvatite da je to čak i bolje.
Fantasticno ,napredujemo