Večernji list još je 1994. godine, tada još uvelike ratne, krenuo u ambiciozan projekt odabira najsnažnijih i najprepoznatljivijih osoba javne scene koje će njegovi čitatelji nagraditi i statuom i statusom. Nagrada je nazvana Večernjakova ruža, a tijekom godina nagrađene su popularne zvijezde i miljenici publike koji su se isticali po nekoj specifičnosti.
Hrvatska je tijekom godina postala drukčija, pa je i javna scena postala drukčija, a Ruža je te promjene nerijetko i oblikovala. Tako je prve četiri nagrade za mušku TV osobu dobio Oliver Mlakar, koji je godinama bio sinonim uglađenog i decentnog ponašanja na pozornici, dok će kasnijih godina pobjede odnositi “razigraniji” televizijski voditelji.
– Sve do 2000. imali smo praktično monopol Hrvatske televizije, koja je kreirala ukuse i nametala trendove. Da bi netko uspio na nacionalnoj dalekovidnici, morao je posjedovati određenu kvalitetu jer je konkurencija bila velika i preživljavali su samo najbolji. Zato među dobitnicima devedesetih vidimo posljednje izdanke pravih televizijskih zvijezda, u pravom smislu te riječi, a jedna je od najvećih bio Oliver Mlakar – objašnjava stanje u 1990-ima stručnjak za imidž i profesor na Fakultetu političkih znanosti Božo Skoko, koji dodaje da pobjeda “neformalne” Danijele Trbović na drugoj, trećoj i četvrtoj Ruži simbolizira da je već u to vrijeme publika tražila svježinu na televiziji.
To se još jednom pokazalo i na prijelazu stoljeća kada je četiri Ruže zaredom pokupio Joško Lokas svojim prepoznatljivim vođenjem Upitnika, dok od ponovnog pokretanja dodjele nagrade 2014. godine mahom dominiraju voditelji vijesti. Ivana Paradžiković, Andrija Jarak, Zoran Šprajc i Ivana Petrović odnosili su nagrade, a Skoko vjeruje da je to zbog inflacije informacija i televizijskih programa pa konzumenti nerijetko ostaju zbunjeni.
– U takvim okolnostima gledatelji se okreću onima kojima mogu vjerovati i koji im na jednostavan način mogu objasniti kompleksnu stvarnost. Pritom, ta TV lica ne moraju biti osebujna i ne trebaju nužno gurati svoj stav kao relevantan. Dovoljno je da imaju autoritet u struci – tvrdi Skoko te zaključuje da se imidž teže gradio prije 20-ak godina, ali da se taj status duže cijenio.
Ruža se prvih nekoliko godina dodjeljivala glazbenicima, glumcima i televizijskim zvijezdama, ali od četvrte su godine i radijski voditelji došli na red. Profesorica niza kolegija vezanih za radio na Fakultetu političkih znanosti Marina Mučalo smatra da se to dogodilo upravo u vrijeme kada je radio zauzeo znatan dio medijskog prostora pa nije moglo biti govora o preskakanju.
– U vrijeme kad je krenula prva Ruža, hrvatska radiodifuzija tek je bila na putu modernizacije. Najavljena demokratizacija scene elektroničkih medija, odnosno ulazak privatnog kapitala u radije i televizije, mogao se provesti isključivo na temelju novog zakona koji je usvojen 1994., s pravom primjene od 1995., kad su raspisani prvi natječaji za nove radije i televizije. U sljedećih nekoliko godina broj FM radija u RH se udvostručio – opisuje M. Mučalo promjene u radijskom mediju sredinom 1990-ih. Radijsku je Ružu dobilo nekoliko voditelja koji su dominirali izborom, poput Sonje Šarunić, Barbare Kolar i rekordera Trpimira Vickovića Vicka, koji je između 1997. i 2003. osvojio sedam nagrada uzastopno.
– Publika se vezala uz svoje omiljene voditeljske glasove jer radio, kao i televizija, uvijek mora imati nekoliko istaknutih pojedinaca, odnosno svoje medijske zvijezde. Programske sheme zato i jesu horizontalne, odnosno svakog radnog dana u isto vrijeme, a ne vertikalne ili “razbacane”. Popularni i prepoznatljivi glasovi zapravo su zvučni identitet koji treba njegovati – objašnjava ulogu radijskih voditelja Marina Mučalo. Posljednjih godina Ruže se i dalje dodjeljuju radijskim voditeljima, dobili su je ponovno Barbara Kolar te Mislav Togonal, Dalibor Petko i Ivana Mišerić, no M. Mučalo uvjerena je da je uloga radija danas u odnosu na 1990-e pasivnija.
– Devedesetih je bilo puno više govora u eteru, tematskih rasprava, telefona uživo... stjecao se dojam živog i temperamentnog medija. Danas dominira glazba, vijesti su tek zadovoljavanje zakonskih odredbi, a voditeljstvo se svelo na nekoliko rečenica – upozorava Marina Mučalo. Sve to vrijeme Ružu su hrvatski čitatelji davali i glazbenicima, a glazbeni kritičar Hrvoje Horvat smatra da je glazbena scena u dva desetljeća doživjela velike promjene. Prljavo kazalište osvojilo je u 1990-ima pet Ruža zaredom i u tim je godinama bilo na vrhu popularnosti, što dokazuje i osvojena Ruža za bend 20. stoljeća.
– Prljavo kazalište postalo je u devedesetima tržišno najjači domaći sastav ponajprije zbog serije ultrakomercijalnih albuma i hitova, a osim njih i Parnog valjka trećeg nije bilo do dolaska Gibonnija, koji je tih godina govorio da je s jedne strane Kazalište, s druge Valjak, a da bi on volio biti u sredini. Na kraju ih je prestigao u mnogo toga, ali činjenica da sve troje i danas uspješno rade govori da se, nažalost, nije pojavio nitko četvrti – pojašnjava Horvat. Parni je valjak svoju Ružu osvojio za 2000. godinu, a Gibonni za 2001. te, zajedno s Oliverom, za 2016. godinu, a opstanak veterana na sceni prepoznaje i Horvat.
– Najveći problem kod nas je što se mainstream sporo mijenja, publika voli poznata imena i teško prihvaća nova pa nadolazeći glazbenici, najčešće jako dobri, godinama sviraju dok ne stignu nekamo – kaže glazbeni kritičar.
Među dobitnicima Ruže u posljednje četiri godine su 2Cellos, dva puta, i Vatra. Šulić i Hauser, kaže Horvat, sjajni su svirači koji su klasiku povezali s inozemnim hitovima, dok se Vatra prilagodila svjetskom pop-mainstreamu.
– U posljednja dva desetljeća u glazbi se promijenilo baš sve. Dolaskom interneta i raznih kanala slušanja publika više ne treba imati nosač zvuka. Zato prodane naklade CD-a danas i jesu manje, kod nas katastrofalne. Stoga i nagrada poput Večernjakove Ruže donekle pokazuje stanje i promjene na terenu. Pogotovo jer je riječ o stalnoj prisutnosti u tiražnim novinama pa onda i o televizijskom prijenosu dodjele pobjednicima, ova nagrada otvara mogućnost nominiranima da ih vidi široka publika do koje bi inače teže stigli – govori Horvat. Ruža pritom nije propustila popratiti ni boom pojedinih glazbenih žanrova, kao što je bila tamburaška glazba koja je svoj zenit doživjela u 1990-ima, a nagradu za najbolji tamburaški sastav dobili su izvođači za posljednje tri godine tog desetljeća.
– Zbog Domovinskog rata domoljubna je glazba postala najvažnija, a poseban su primat u tomu držali tamburaši. Iz večeri u večer ova se glazba izvodila na televiziji uoči Dnevnika, a posebno je važno naglasiti da nisu bile popularne samo na sjeveru Hrvatske, kao što bi se to moglo očekivati, nego i na jugu – govori bard hrvatske tambure Siniša Leopold o desetljeću tambura. Nagrade su pokupili Gazde i dva puta Baruni koji su u tamburašku glazbu donijeli pop-prizvuk, ali uskoro je nastupilo i zasićenje tamburom. Nije čudno što tamburaši više nisu bili u Ružinoj konkurenciji.