U hrvatskoj metropoli od 11. do 13. prosinca održat će se NEM Zagreb, događaj koji okuplja vodeće televizijske profesionalce u regiji pa i puno šire. Navikli smo ovaj događaj pratiti u proljeću u Dubrovniku, no tempo razvoja televizije narastao je pa se tako otvorio i prostor za sličan događaj u metropoli. Jedan od sudionika panela NEM-a Zagreb je i jedan od najpoznatijih naših snimatelja Vanja Černjul. Slušat ćemo ga i gledati na panelu koji se bavi utjecajem produkcijskog procesa na početnu ideju serije. S Vanjom Černjulom napravili smo prigodan intervju.
Što ćemo od vas čuti na New Europe Marketu, jeste li bili prije na NEM-u u Dubrovniku, imate li nekih posebnih očekivanja?
Nažalost, zbog obaveza koje sam imao ranijih godina nisam imao priliku sudjelovati na NEM-u Dubrovnik i jako mi je drago da se ove godine sve poklopilo. Očekujem nova poznanstva, zanimljive razgovore i ugodnu atmosferu sa starim prijateljima.
Zadnji dovršeni projekt vam je Here Today s Billyjem Crystalom. Možete li nam nešto više reći o tome? Kakav je Billy Crystal, ovdje ga vidimo u trostrukoj ulozi, redatelja, glumca i scenarista?
Gospodina Crystala prvi sam put sreo ljetos kada je okupljao kreativni tim za svoj novi film. O njemu sam puno znao, ali u pripremama za naš prvi sastanak saznao sam dosta toga o čemu nisam imao pojma. Pogledao sam njegov autobiografski Broadway one man show “99 Sundays” i pročitao njegovu knjigu “Still Fooling Them” te otkrio izuzetnog čovjeka i genija komedije. Zanimljivo je da je njegov otac Jack Crystal vodio jednu od prvih nezavisnih glazbenih producentskih kuća na svijetu u vrijeme kada je jazz već odavno bio mainstream i kada su korporacije već uvelike diktirale što se može snimiti i što ide na radio. Bila mi je fascinantna priča o snimanju pjesme “Strange Fruit” od Billie Holliday. Navodno je Billie pokušavala snimiti ovu stvar u svim vodećim studijima i bila svugdje odbijena jer je pjesma bila nabijena rasnim i socijalnim temama koje su se tada izbjegavale. Tako je Billy Holiday došla u studio oca Billyja Crystala i snimila taj povijesni singl. Etiketa se zvala Commodore Records, a osnovao ju je njegov šogor Milt Gabler. Jack Crystal je, kao i svaki kreativac, svoj posao svaku večer donosio kući, tako da se Billy kretao među gigantima američke jazz-scene prije nego što je napunio deset godina. Njegov život bio je povezan s nekim od najvažnijih ljudi u američkom filmu, glazbi, politici i sportu zadnjih pedeset godina. Već samo iskustvo vožnje na posao u istom automobilu svako jutro s njim bilo je poseban doživljaj. Naučio sam puno od Billyja, ne toliko o filmu koliko o tome kako želim razmišljati o idućih dvadeset godina svog života. Nasa suradnja nije bila jednostavna jer Billy je glumio u svakoj sceni u filmu, ali postali smo prijatelji i to je najljepše što iz jednog projekta može izaći.
Nedavno su završile Kronike Times Squarea (The Deuce). Bili ste snimatelj i na prvom dugometražnom filmu s Maggie Gyllenhaal. Možete li nam reći nešto o njoj, Jamesu Francu, ali i o seriji koja je razbila jedan tabu, odnosno stavila temu pornografije u dramsku seriju?
Kronike Times Squarea bio je projekt na kojem sam se nadao raditi od prvog dana kada sam za njega čuo. Priča o prostituciji i pornografskom podzemlju koju je napisao legendarni David Simon, a koja se pritom odvija u ikoničnom vremenu i mjestu poput sedamdesetih godina na Manhattanu, s glumcima formata Maggie Gyllenhaal i Jamesa Franca, odmah je zvučala kao idealan projekt. Istraživanje ovog dijela povijesti u gradu koji volim i priče koja se događala na dvadesetak minuta hoda od moje kućne adrese već je samo po sebi bilo izuzetno zabavno. Volim taj istraživački aspekt i zato posebno uživam u pripremama povijesnih drama. Kroz pripreme za Netflixovu seriju Marco Polo naučio sam puno o srednjem vijeku u Aziji i o povijesti Mongola, ljudi koji su duboko ugrađeni u mitologiju grada Zagreba u kojem sam odrastao. Trenutačno sam u pripremama za novi projekt “Gilded Age” autora Julliana Fellowsa za HBO. Radnja se odvija za vrijeme dramatičnih društvenih i ekonomskih promjena u New Yorku osamdesetih godina 19. stoljeća, čije posljedice i danas osjećamo, kako u Americi i Europi tako i Aziji i Africi. Istraživanje za ovaj projekt jako me veseli.
Radili ste na nizu serija poput Televizijska posla (30 Rock), Orange is the New Black, Marco Polo, Bored to Death... Koja vam je bila najvažnije iskustvo, a koja najveći izazov?
To je teško reći jer ove projekte sam radio u različitim fazama svoje karijere. Svaki od njih uzeo je od šest mjeseci do dvije godine mog života i svaki je donio različitu vrstu izazova iz kojeg sam izašao kao drugačiji profesionalac, ali i drugačiji čovjek jer za vrijeme snimanja odvijao se i moj život.
Domaća nezavisna televizijska produkcija dosta jača, a do sada se u nas snimao i niz gledanih serija poput Igre prijestolja. Je li za vas to dovoljno da se vratite ili mislite da u nas nedostaje još nešto da kvalitetan i ambiciozan filmaš može raditi na nivou koji bi bio barem približan onom u Americi?
Hrvatskom filmu ne nedostaje ništa što bi se moglo izvesti iz usporedbe s američkim filmom. Ono što je hrvatskom filmu dugo nedostajalo jest autentičnost i to se polako počelo mijenjati u posljednjih deset godina. Mislim da se najvažniji događaj u hrvatskom filmu dogodio prošlog ljeta u Puli, kada je film Dane Budisavljević “Dnevnik Dijane Budisavljević” osvojio veliku Zlatnu arenu, Arenu za režiju i nagradu publike. Rekao bih da mi je ovaj film i reakcije koje je izazvao vratio vjeru u snagu filma ne samo u Hrvatskoj nego uopće. Nadam se da film koji traži mukotrpan pogled u ogledalo i time se izdiže iz “novokomponovane” vizije naše povijesti i društva signalizira početak novog poglavlja u hrvatskoj kulturi.
Gledate li sami neku seriju, odnosno imate li neku omiljenu? Na kojim ste serijama odrastali, je li neka od njih (ili film) imala utjecaja na to da postanete snimatelj?
Kao član Američke filmske akademije i Američke TV akademije dužan sam pogledati sve što je relevantno u godišnjoj američkoj produkciji jer glasam za nagrade Oscar i Emmy. Ove godine bio sam član žirija i Europske filmske akademije tako da sam gledao stvarno puno toga. Od televizijskog programa gledam uglavnom samo pilote ili epizode koje se posebno ističu. Rijetko se upuštam u gledanje neke serije koja nema definiranu dramsku strukturu. Imam problem s dramaturgijom bez kraja, ali volim pogledati tzv. miniserije ili limitirane serije – priče koje imaju početak, sredinu i kraj. Ove godine oduševila me američko-britanska povijesna drama “Černobil”. Svaki ponedjeljak nestrpljivo sam očekivao jednu od pet epizoda i drago mi je da sam seriju gledao na taj tradicionalni način. Između epizoda imao sam vremena s prijateljima komentirati što sam vidio i bio sam spreman za novih 60 minuta priče. Fantastično mi je kako se kroz priču o osamdesetim godinama u Sovjetskom Savezu govorilo o modernoj Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu. Živimo u vremenu u kojem američki predsjednik, kao i većina svjetskih lidera, pokušava zataškati ili ignorirati potencijalnu katastrofu koja može imati puno veće posljedice od bilo čega s čime su se Sovjeti morali suočiti u Černobilu. To je za mene bila televizija na najvišem nivou. Mi koji smo bili klinci sedamdesetih godina bili smo izloženi američkim serijama, ali bilo je i talijanskih, čehoslovačkih i švedskih. Sjećam se da su moji roditelji gledali serije poput Bergmanovih “Prizora iz bračnog života” ili Fassbinderova “Berlin Alexanderplatza” koje me tada uopće nisu zanimale, ali smo zajedno gledali spektakularnu domaću seriju “Malo misto”. Kao klinci smo se igrali “Otpisanih” i bilo je važno biti Prle ili Tihi. Ovi likovi su bili definicija pojma cool. U srednjoj školi volio sam talijansku seriju “Marco Polo” i bilo mi je drago da sam dobio priliku raditi novu Netflixovu verziju u Maleziji. Tamo je sa mnom bio vrhunski talijanski šef scene, Venecijanac mojih godina. U dalekoj jugoistočnoj Aziji raspravljali smo o raznim ikonama pop-kulture iz našeg dijela svijeta pa smo se sjetili i epske talijanske serije Sandokan. Znali smo da je “Sandokan” snimljen u Maleziji prije 40 godina pa smo pokušali otkriti originalne lokacije. Uspjeli smo pronaći neke lokalne ljude koji su bili dio ekipe i to je bilo jako zabavno. Dio serije “Marco Polo” snimali smo u Slovačkoj, na lokacijama na kojima je u 18. stoljeću operirao slavni hajduk Janošik po kojem se zvala poljska serija koju sam sredinom sedamdesetih gledao kod ujaka na prvom televizoru u boji koji sam ikada vidio. Negdje krajem osnovne škole izgubio sam interes za TV jer sam bio više zainteresiran da budem vani s društvom, a s prijateljima se ide u kino.
Svjedoci smo strahovitog razvoja televizije kojemu su katalizator streaming servisi. Pruža li sada rad na televiziji jednak ili čak i veći izazov od igranog filma? U kojem će se smjeru televizija dalje razvijati, hoće li digitalne platforme i razvoj tehnologije ugroziti možda umjetnost pokretne slike?
Mislim da se nalazimo u vremenu koje je za TV revoluciju isto sto je pojava parni strojevi značili za industrijsku revoluciju. Poznato je koliko su ljudi maksimalno spremni mjesečno potrošiti na dramski sadržaj i tržište neće više značajno rasti. Zbog toga smo svjedoci početne faze “građanskog rata” između Netflixa, Amazona i Applea koji su počeli borbu za komad tog kolača. U igru je ove godine ušao i hollywoodski titan Disney, a očekuje se da će svoje streaming platforme iduće godine izbaciti i AT&T Warner Media i NBC Universal. Ovo su sve ogromni konglomerati koji su spremni na borbu do posljednjeg dolara. Za nas u industriji to je kratkoročno jako dobro jer proizvodi se ogromna količina sadržaja koju, doduše, nitko više ne stigne pogledati, no trenutačno to, izgleda, nije ni važno. Važno je ponuditi više sadržaja od konkurencije za istih 6-8 dolara mjesečne pretplate. Rezultat je ogroman porast proizvodnje i nigdje u svijetu nema dovoljno ekipe ili studijskog prostora da zadovolji potrebe. Snimao sam posljednjih godina u Maleziji, Južnoj Africi, Mađarskoj, Češkoj Republici i po mnogim američkim državama i svugdje je ista priča; nemoguće je doći do kvalitetne ekipe jer svi koji vrijede su bukirani, a studiji su rezervirani godinama unaprijed. Europska unija je izglasala zakon po kojem 30% posto programa na streaming platformama mora biti proizvedeno unutar granica EU, tako da kompanije poput Netflixa i Amazona moraju u kratkom roku izmisliti projekte koji će se snimati u Europi. Velike produkcije su posljednjih desetljeća odlazile u Prag ili Budimpeštu, gdje su mogle dobiti više vrijednosti za dolar i gdje je bilo lako pronaći kvalitetne filmske radnike, ali ovi gradovi su potpuno bukirani tako da se otvara prostor zemljama koje tradicionalno nisu bile destinacije za filmsku i TV produkciju. Među ovim zemljama je i Hrvatska koja je, nažalost, devedesetih izgubila reputaciju, resurse i profesionalce koje je stekla sedamdesetih i osamdesetih godina. Na sreću, pojavila se nova generacija producenata i filmaša koji su počeli servisnu industriju graditi iz početka. Puno mojih prijatelja iz industrije snimalo je na raznim projektima u Hrvatskoj posljednjih godina i svi su se vratili zadovoljni. Ovo su dobre vijesti svim zemljama koje su zainteresirane da na ovoj produkcijskoj eksploziji osvježe kadar i resurse za domaći film. Potrebno je podsjetiti se da ova situacija neće trajati vječno. Kada se streaming ratovi završe, izaći će nekoliko pobjednika koji će produkciju dovesti na nivo koji tržište realno zahtijeva i filmski profesionalci ponovo će se morati boriti za manje radnih mjesta. Nijedan tulum ne traje vječno.
Nedostaje li vam novinarstvo? Kao snimatelj ste se izgradili u Domovinskom ratu, no, kao i neki drugi naši danas uspješni snimatelji poput Igora Martinovića, odmah poslije rata ste otišli. Zašto ste tako odlučili?
Ja sam se u tom korporativnom novinarstvu našao slučajno i to nikad nije bilo nešto u čemu sam htio provesti puno vremena. 1991. godine apsolvirao sam na Akademiji dramskih umjetnosti, taman kada je u zemlji počeo kaos. Želio sam biti u sredini tih događanja, na područjima na kojima se odvijala povijest, i to s kamerom. Tih godina događala se velika promjena u načinu na koji su televizijske korporacije izvještavale o svjetskim događanjima. Nakon Zaljevskog rata u kojem je CNN izvještavao uživo iz Bagdada, televizijske vijesti su postale šoubiznis. Sljedeća velika priča bili su jugoslavenski ratovi. Producenti iz svih važnih kompanija počeli su dolaziti u Zagreb i postavljati svoje urede u tadašnjem hotelu Internacional. Vrlo brzo počeli su regrutirati lokalne klince među kojima sam se našao i ja. Brdo dvadesetogodišnjaka s Akademije, Omladinske televizije i Z3 počelo je uskoro raditi na hrvatskim linijama fronte. Nisu svi preživjeli. Ja sam izgubio najbližeg prijatelja koji je stradao u Bosni kao snimatelj BBC-a. Prije njegove smrti imao sam osjećaj da radim nešto što je važno za moju zemlju jer sam vjerovao da je imperativ da svijet kroz medije sazna istinu o agresiji na Hrvatsku. Nakon što je Tihomir izgubio život. postajao sam sve više i više svjestan koliko je čitav TV news biznis orijentiran na tržište koje ne zanima nikakva dublja analiza događaja; bitno je bilo samo prodati uzbudljiv materijal. Sve mi je to izgledalo gladijatorski i besmisleno i iz naivnog idealista razvio sam se u razočaranog cinika. Ubrzo sam iz toga izašao. Na sreću, zbog ogromnog truda i talenta jedne čitave generacije hrvatski film je obnovljen i zadnjih godina prosperira. Drago mi je da ljudi koji se danas bave filmom u Hrvatskoj mogu ostati doma i raditi ono što vole..