“Blaž Slišković je sukus svega što u nogometu volim. Umjetnik, čarobnjak, nepredvidiv na terenu i izvan njega, s ljudskim vrlinama i slabostima. Navijač sam kojemu jedan sliškovićevski potez vrijedi više nego pobjeda ili naslov prvaka bez takvog poteza” - riječi su pjesnika i zaljubljenika u nogomet Krešimira Bagića koje najbolje opisuju i moj osjećaj prema jedinom i neponovljivom nogometnom geniju iz Mostara Blažu Baki Sliškoviću. Kažu da nije bio toliko poročan i svojeglav, svojim bi talentom nadmašio i samoga Diega Armanda Maradonu i bio najbolji igrač svijeta. Tko to zna? Iako se ne može podičiti riznicom trofeja, Baka je svojim nogometnim umijećem i karizmom ostavio traga i postao živa legenda u svim gradovima gdje je igrao, počevši od Mostara, preko Splita, sve do Marseillea i talijanske Pescare. A biti živa legenda u jednome Splitu ili Mostaru, e, to je rijetko tko doživio.
Trenutačno je Baka još uvijek u vezi s klubom Kitchee Sport Club iz Hong Konga, u kojem je proveo proteklu sezonu kao prvi trener, a sada je u ulozi savjetnika. Volio bi se, kaže, vratiti u Kitchee. Klub se natječe u Premier ligi Hong Konga. Tri je puta osvajao tamošnju Premier ligu, a ove sezone smiješi mu se i četvrti naslov. Upravo dok sam razgovarao s Bakom u Mostaru, igrali su s izravnim protivnikom za titulu. I pobijedili. Hong Kong je za Baku izazovan, tamo ima idealne uvjete, premda su u posljednje vrijeme česti incidenti na ulicama. Hong Kong je posebna upravna regija u Kini te funkcionira kao zasebna država s vlastitim zakonima i valutom te ima granične prijelaze i naplatu carine prema ostatku Kine. Ima oko sedam milijuna stanovnika. Iako i površni ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu o njemu znaju skoro sve, razgovarati s Bakom prekrasno je iskustvo. Njegova zvijezda i danas sjaji jače što vrijeme odmiče jer, jednostavno, “više nema igrača kakav je bio Baka”.
HONG KONG
Večernji list: Baka, poslije sezone u Kitcheeju u Hong Kongu, vratili ste se u Mostar. Više niste trener, ali ste još u vezi s klubom. Kakav vam je trenutačno status?
- Situacija je takva da sam imao ugovor do srpnja ove godine, s tim da smo ga trebali produljiti u slučaju obostranog zadovoljstva. Sve je bilo idealno do ožujka kada je tamo obustavljena liga uslijed izbijanja pandemije koronavirusa i incidenata. Tek prije petnaestak dana počeo je nastavak proljetnog dijela prvenstva. Ostalo im je odigrati još tri kola. Evo, Kitchee je upravo danas (četvrtak) igrao i pobijedio Guangzhou R&F, drugu momčad višestrukog kineskog prvaka Guangzhoua. I sada imaju velike izglede u idućim dvjema preostalim utakmicama biti prvaci. I dok sam ja bio prvi trener, dijelili smo prvo mjesto s još dvjema momčadima.
Večernji list: Što će biti s vama u slučaju da postanu prvaci?
- U kontaktu sam s menadžerom kluba Alexom Chu Chijem Kwom, čujemo se poslije svake utakmice. Traži od mene da mu u pismenom obliku pošaljem analizu utakmice i dam svoja razmišljanja i savjete. Mislim da je i sadašnji trener uvažavao moje mišljenje jer je mnogo stvari koje sam ja sugerirao predsjedniku primjenjivao u utakmicama. Predsjednik se jako dobro razumije u nogomet, bio je nogometaš i nogometni sudac, tako da i on neke prijedloge prenese treneru kao što je i meni prenosio dok sam bio prvi trener. Na njemu je sada hoće li me angažirati ponovno.
Večernji list: Voljeli biste se vratiti u Hong Kong?
- Da budem iskren, volio bih. Zdrava je sredina i bilo mi je predivno deset mjeseci raditi bez ikakva psihološkog pritiska. Imao sam slobodu, radio sam svoj posao. Druge stvari, koje te ovdje kod nas na Balkanu zapadnu da radiš osim trenerskog posla, nisam radio. Klub je posložen jako dobro, sve funkcionira na vrhunskoj razini, od ekonoma do predsjednika. Nitko se nikome ne petlja u posao. Očekujem da se ponovno čujemo i da vidimo što dalje. Kako sada stvari stoje, postoji obostrano zadovoljstvo, pa vidjet ćemo.
Večernji list: U međuvremenu, je li bilo ponuda od nekih drugih klubova?
- Imao sam kontakte s nekoliko klubova. Uvijek netko zove. Ali nije bilo ništa toliko izazovno da bih se morao odlučiti. Ostajem u uvjerenju da ću se vratiti u Hong Kong.
Večernji list: Kad govorimo o sportu u Hong Kongu i Kini općenito, prvo na što pomislimo su stolni tenis, gimnastika i neki borilački sportovi. Gdje je tu nogomet, kakva im je liga?
- Nogometna liga nije im loša liga, ima kvalitetnih klubova. Oni koji imaju kvalitetnije strance iz Južne Amerike i Europe čine prevagu i mogu računati i na veći uspjeh. Kitchee SC, jedan je od dva-tri najbogatija tamošnja kluba koji mogu investirati u dovođenje kvalitetnih igrača iz Brazila, Španjolske i Južne Koreje.
Večernji list: Imaju li ijednog igrača s naših prostora?
- U prosincu prošle godine došao je Nikola Komazec koji je igrao u Sarajevu prije tri-četiri godine. Iskusan je i kvalitetan napadač. Ima tamo dosta igrača iz BiH i Srbije, pa i pokoji Hrvat je bio. Svi oni kvalitetno odrađuju svoj posao i zbog toga su cijenjeni. Nije to nimalo bezazlena liga i ne može baš svatko tu igrati. Usto, Kitchee SC ima i veliku nogometnu akademiju u koju je uključeno 500-600 djece i veliki je rasadnik talenata. Ulažu dosta u klub.
Večernji list: A kakvo je zanimanje publike za utakmice?
- Nije baš veliko. Nažalost.
Večernji list: Rade li izravne prijenose utakmica?
- Da, i rade to na visokoj razini. Ali posjećenost utakmica je slaba, njima je utrka konja zanimljivija od nogometa. Ili, što ja znam, bejzbol. Objekti i nogometni stadioni su vrhunski, imaju dosta velike stadione. Hong Kong ima nacionalni stadion koji može primiti 70.000 gledatelja. Ali kad im igra reprezentacija, bude najviše 20.000 – 25.000 gledatelja. Utakmice domaćeg prvenstva gleda u prosjeku njih od 4000 do 5000. Nisu baš zagrijani za nogomet, ali ljudi koji vode klubove žele nogomet podignuti na višu razinu.
Večernji list: Bili ste tamo kada su izbili incidenti, nije bilo baš svejedno promatrati one strašne prizore na TV-u. Jeste li osjetili bojazan da bi mogao izbiti jači sukob?
- Hong Kong je veliki grad, a ja sam stanovao u jednom dijelu koji je, možemo reći, od 15 do 20 kilometara od središta grada gdje su se ti neredi odvijali. Nisam imao nikakve osobne bojazni jer se sve zbivalo daleko od mene. No, nije mi bilo svejedno kad ugledam na televiziji zapaljene aute, policiju kako se obračunava s prosvjednicima, s obzirom na to da ipak živim tu. U jednom su trenutku zbog sigurnosti bili prisiljeni prestati igrati i zatvoriti stadione. Nekada u to vrijeme pojavila se i pandemija koronavirusa. Ni ona nije izazvala veliku paniku jer nije bilo puno zaraženih u odnosu na broj stanovnika, možda 15 - 30 slučajeva na osam milijuna. Ali oni su kao narod jako disciplinirani, poštuju preporuke i što im se kaže, tako da je taj prvi val protekao bezopasno. Tek kad su se u svibnju i lipnju počeli vraćati studenti iz Engleske, to je prouzročilo puno lošiju situaciju, počeli su bilježiti i po 200-300 slučajeva dnevno i onda su bili prisiljeni zatvoriti se.
Večernji list: I to je i vama poremetilo planove. Vratili ste se kući?
Svakome je to poremetilo planove. I najvjerojatnije bi i za mene i za klub bila sasvim drugačija situacija da nije bilo ni tih nereda ni korone. Ne znamo što će biti sutra, hoće li zatvoriti granice, sve je neizvjesno.
HAJDUK
Večernji list: Nekako se, Baka, pa evo i nedavno nakon odlaska Igora Tudora u Juventus, spominjete kao kandidat za klupu Hajduka. Mišljenja sam da niste rekli zadnju riječ kad su u pitanju Bili i da je cijela priča ostala nedovršena. Biste li ponovno pristali biti trener Hajduka kada bi vas pozvali?
- Ma, uvijek se provlače ista imena, bilo da je riječ o Hajduku ili bilo kojem klubu. Uvijek se spominju imena koja ostave traga i to je normalno u svijetu nogometa. Ali, iskreno, nakon Tudorova povratka u Italiju za pomoćnog trenera u Juventusu, nisam imao kontakta s te strane. Da se razumijemo, uvijek je čast i zadovoljstvo voditi klub kao što je Hajduk.
Večernji list: Što je, konkretno, problem s Hajdukom? Klub ima tradiciju, idealne uvjete za rad, navijače. Cijela regija je iza njega, ali uspjeh već godinama, pa čak i desetljećima, izostaje. U čemu je “kvaka”, po vašem mišljenju?
- Nisam baš upoznat s kompletnom situacijom u klubu da bih mogao dati precizan odgovor, a i nezahvalno mi je davati savjete i upirati prstom u krivca. Mišljenja sam da u Hajduku i oko njega ima dosta ljudi koji ga iskreno vole, ali u toj prekomjernoj ljubavi uopće ne slušaju struku, nego idu srcem i tako prave više štete nego koristi. Oni bi iz dobre volje i želje pokušali napraviti nešto kvalitetno, ali pitanje je jesu li kvalificirani za to. Hajduku treba hladna, stručna glava koja će napraviti plan i program za nekoliko godina unaprijed. Ništa neće doći preko noći, pa ni rezultati.Ne može se na silu. Mislim da na taj način Hajduk troši trenere i struku. Mario Stanić bi, s obzirom na svoje nogometno znanje i iskustvo, mogao stvari dovesti u red.
Večernji list: Možda Hajduku nedostaje ono što ima Dinamo?
- Ovaj Dinamo kakav danas poznajemo počeo se stvarati još 2005. godine kada je Zdravko Mamić nakon ispadanja iz Lige 6 kazao da je to posljednji put da će Dinamo sudjelovati u Ligi, tada ju je nazvao “Liga za bedaka”. I počeli su stvarati sustav, išli su godinu za godinom pa su deset godina zaredom bili prvaci. To treba i Hajduku. Jedan sustav, odnosno plan i program. Nije Hajduk Milan pa da preko noći može dovesti sedam-osam vrhunskih igrača iz, primjerice, Nizozemske i napraviti moćnu momčad. Zato je važan odabir igrača. U ovom trenutku Hajduk nema igrački kadar kako bi se borio za prvo mjesto. Treba biti realan. Gledao sam ovu utakmicu protiv Renove iz Makedonije koja je, po mome mišljenju, ispodprosječna momčad i ne bi u Hrvatskoj mogla igrati u trećoj ligi, a Hajduk se i s njom mučio i jedva prošao. I poslije se protiv Galatasaraya vidjela ta razlika u kvaliteti. Nedostaje kvaliteta i to treba priznati i sebi i navijačima.
Večernji list: I danas ste omiljeni među navijačima Hajduka, koji se s nostalgijom sjećaju zlatnih vremena u gradu pod Marjanom kada je Hajduk harao Jugoslavijom. Tu ljubav Splićana prema vama teško je opisati riječima s obzirom na to da se radi o gradu koji ne priznaje veličine. Kako to objašnjavate?
- Valjda se to prenosilo iz generacije na generaciju. Prošlo je gotovo 40 godina od moga odlaska u Split, a i danas neki novi klinci prepričavaju te moje poteze. Ne znam, teško mi je o tome govoriti... Valjda im roditelji prenose tu ljubav prema meni. I u pravu ste, rijetkost je u jednoj sredini kao Split doživjeti nešto takvo kao “stranac”. Dok sam još bio igrač Veleža, kad god bih gostovao u Splitu, nailazio sam na dobrodošlicu navijača Hajduka. Nikada me nisu vrijeđali niti mi pogrdno dovikivali, što mi se znalo događati u Beogradu, Ljubljani, Skoplju...
Večernji list: Da, i kada ste odlazili iz Hajduka ostali ste njihov, nisu vas se odrekli?
- E, to je ono što je veliko. Kad sam odlazio iz Veleža, mene su ovdje “prekrižili”. A kad sam otišao iz Hajduka, i dalje sam ostao njihov Baka gdje god sam igrao. Nije bilo gnjeva. I to je bila razlika između Veleža i Hajduka.
Večernji list: Navijači Veleža nisu mogli prijeći preko toga?
- U tom trenutku pokušavao sam ih razumjeti i opravdati. Ipak sam ja ovdje ponikao, gledali su me pet-šest godina, uživali smo i zajedno se radovali uspjesima kluba. Osvojili smo Kup te 1981. godine, očekivao se nakon toga jedan veliki Velež koji će stajati uz bok “velikoj četvorki”, posebice nakon povratka Dušana Bajevića i Franje Kulje Vladića iz Grčke. Da sam ja tu ostao, možda bi se to i ostvarilo.
Večernji list: Bili ste i ostali Hajdukova ikona?
- Mislim da sam za svoga boravka u Hajduku kao igrač ostavio dobar dojam i da sam prema navijačima uvijek bio korektan. Svugdje sam dobrodošao jer nigdje nisam “g.....m vrata zatvorio”, tako da s te strane mogu razumjeti tu naklonost prema meni. Isto sam uvjeren - da danas Hajduk ima uspjehe i igrače kakve je nekad imao, možda me se ne bi sjećali. Nove bi generacije imale svoje heroje. Ne bi se danas sa sjetom prisjećali poteza braće Vujević, Šurjaka, Gudelja, Asanovića... Zato bih volio da Hajduk iznjedri dobre igrače poput Nikole Vlašića i da oni budu ljubimci navijača. No, to vam je tako, kada nema rezultata, ljudi prizivaju prošlost i prisjećaju se nekih boljih vremena.
Večernji list: Postati legenda još za života nije mala stvar. Opjevani ste i u pjesmama. Kako je živjeti s tom spoznajom?
- Naravno da je ugodno, ali ne mogu na taj način o sebi govoriti. Nisam tip koji voli tako pričati o sebi.
Večernji list: Odigrali ste i značajnu ulogu kao izbornik nogometne reprezentacije BiH u godinama kada je ta klupa bila jako vruća za nekoga tko ne dolazi iz Sarajeva i tog miljea. Hrabro ste okupili igrače sa svih strana, bez obzira na naciju i vjeru. Živjeli ste, disali i borili se kao jedna obitelj, a i uspjeh je zamalo izostao. I iz te trenerske epizode, kao i svih ostalih, izašli ste čista obraza, ponosni i podignute glave.
- Takav sam karakter, tako su me roditelji odgojili, da ne gledam ljude ni kroz boju kože, ni kroz nacionalnost, ni kroz vjeru, nego samo kakav je tko čovjek. Dobar ili loš. To sam ponio iz obitelji. Kada danas razgovaram s ljudima iz Mostara koji su stariji od mene i koji se sjećaju moga oca Vlade, kažu mi: “E, Guk je bio pošten, majka ti je Neda bila poštena”. Nikad nisam susreo nekoga tko je rekao nešto loše o mojim roditeljima. I oni su sve te osobine prenosili na mene. Kroz život i kroz nogomet spoznao sam da se ljudi ne rađaju loši, nego je sve stvar odgoja i obrazovanja. Djecu treba usmjeravati prema sportu, prema pozitivnim vrijednostima.
POČECI
Večernji list: Otac Vlado, također nogometaš, utjecao je na Vas da pored ostalih sportova izaberete nogomet?
- Da, najveći utjecaj imao je on. Ja nisam toliko bio zainteresiran za nogomet. Mene je nogomet zanimao, onako, da igram po ulici, po dvorištima, nalazio sam zadovoljstvo igrajući “na male” sa svojim prijateljima. No, veliki nogomet nikad me nije posebno privlačio. Trenirao sam dosta dugo plivanje. Jedno vrijeme sam igrao čak i košarku, unatoč visini, ali bio sam živahan playmaker.
Večernji list: Zanimljivo je da su bivši nogometaši postali dobri košarkaši, primjerice Bojan Bogdanović i Toni Kukoč i obrnuto. Možda je stvar u dobroj koordinaciji tijela?
- Da, u koordinaciji tijela, viziji igre i kreativnosti.
Večernji list: Ipak, na sreću, odlučili ste se za nogomet?
- S 13-14 godina otac me je, na nagovor trenera pionira Veleža Zejnila Zeke Selimotića i Hamdije Ćemalovića, nagovorio da dođem na jedan trening. Oni su me zapazili na “mahalama” kad sam igrao za Hrvoje. Nakon treninga i oni su bili zadovoljni mnome. Desetak dana nakon toga otišli smo na veliki jugoslavenski turnir za mlade uzraste u Borovu, gdje smo bili drugi ili treći, a ja sam na tom turniru proglašen za najboljeg igrača. I ostao sam tu.
Večernji list: I sa 17 godina debitirali za seniorsku momčad Veleža. Sjećate li se toga trenutka, kakav je bio osjećaj?
- Sjećam se, kako ne. Trener je bio Sulejman Sula Rebac i upravo na moj rođendan, 30. svibnja 1976., igrali smo s Olimpijom kući. Ušao sam u drugom poluvremenu i debitirao. Eto, baš na rođendan. Bila je čast igrati tada s Duškom Bajevićem, Enverom Marićem, s Markom Kanom Čolićem, Borom Primorcem, Džemalom Čorbom Hadžiabdićem, Franjom Kuljom Vladićem, legendarnom generacijom Veleža iz 70-ih godina, koja se još nije bila razišla. Tako mlad upasti u takvu momčad bila je velika čast.
Večernji list: Vi ste bili spona između te generacije na zalasku i nove generacije koja je nastavila s uspjesima?
- Da, te godine polako Duško i Kulje odlaze, a, uz mene, iz moje generacije potpisuju Nenad Ćeća Bijedić, Senad Tanović, Avdo Kalajdžić, Darko Marić... Mislim, nas petero. Došlo je do smjene generacija.
Večernji list: Od trofeja, u karijeri ste osvojili dva Kupa maršala Tita, jedan s Veležom, drugi s Hajdukom, i bili proglašeni za najboljeg igrača Jugoslavije sezone 1984./85.?
- I to je sve. Nisam se baš naosvajao trofeja. S obzirom na generaciju koju smo imali u Hajduku, to je zaista malo. Osvojiti jedan Kup za pet godina je jako, jako malo. Mislim da smo imali kvalitete biti prvaci. U Europi smo jednom došli do polufinala, ne mogu prežaliti to finale. Tottenham kod kuće 2:1, a tamo smo izgubili 1:0, i taj gol u gostima Tottenhamu je donio finale i oni su te godine i osvojili Kup UEFA-e.
Večernji list: Kada usporedimo to vrijeme s ovim današnjim i da je prošlo 25 godina od rata naovamo a da Mostar, koji je bio grad pun nogometnih talenata, nije iznjedrio jedno veliko ime poput vas, Vahida Halilhodžića, Duška Bajevića, Kulje Vladića, Jadranka Topića ili Semira Tuce. Kako to može biti?
- Talenata sigurno ima, a možda razloge za to što nisu ostvareni treba tražiti u struci. Prije ste u omladinskom pogonu Veleža imali pet-šest iskusnih starijih trenera. Nisu to bili klinci kao danas, završe školu s 24-25 godina i oni će, kao, trenirati. Bilo je potrebno iskustvo. Meni je trener bio Leo Hrvić, koji je bio šef Omladinske škole, pa Selimotić i Ćemalović. Pa, nema više ni “mahala” gdje su se otkrivali talenti, pa onog slavnog turnira u malom nogometu na Kantarevcu...
Večernji list: Mostar je dao plejadu malonogometaša, ali rijetki su uspjeli u velikom nogometu. Kako to?
- Recimo, Danko Lola Grgić, koji je bio jedan od najboljih igrača malog nogometa u bivšoj Jugoslaviji, nije mogao proći u velikom nogometu, zato što mu je prostor bio različit i nije se snalazio na velikom. Rijetki su igrači poput Vladimira Tarambe Skočajića koji su uspjeli u malom i velikom nogometu. Recimo, jedan Zijad Čoka Glavović, koji je bio izvanserijski obrambeni igrač u malom nogometu, nikad nije napravio karijeru u velikom. Pa pokojni Nini Raguž, koji je isto tako bio veliki igrač malog nogometa, a krajnji domet bio mu je FK Mostar.
Večernji list: Vama je pošlo za nogom spojiti i jedno i drugo?
- Pa jesam, relativno kvalitetno, igrao taj mali nogomet i, uz Tarambu, bio možda jedan od rijetkih koji je uspio i u velikom.
Večernji list: Imamo primjer Zrinjskog gdje uglavnom igraju igrači sa strane koji se, istina, dobro uklope, ali dojam je da se domaćim igračima ne pruža prilika?
- To je već politika kluba u koju ne bih ulazio. Mišljenja sam da se više novca treba ulagati u omladinski pogon i razvoj talenata nego u dovođenje igrača. I od 100 djece izabrati 20 za koje struka misli da mogu, učiti ih, raditi s njima i forsirati ih. Ali, ne, mi se vodimo logikom da je lakše kupiti gotova igrača. Ali, ako mislimo nešto ozbiljnije napraviti, onda se mora davati prigoda domaćih igračima. Nije isto kada si rođen u Mostaru i treniraš u Veležu ili Zrinjskom i s 18 godina san ti je zaigrati u prvoj momčadi, a srce ti ovoliko jer si sanjao i dočekao taj dan, nego dovesti nekoga sa strane koji će odraditi posao profesionalno, ali neće imati te emocije. Evo, Anes Mašić je dobar primjer. On je tu već dosta godina u Zrinjskom. Znači, prihvatio je Zrinjski kao svoj klub i vidi se da ide srcem, trči na svaku loptu i nakon svakoga gola se raduje jer ga emocija veže za klub. U tome je razlika između domaćih igrača i igrača sa strane. Osnovu kluba trebaju činiti domaći igrači i uz njih četiri-pet dovesti nekoga sa strane.
Večernji list: Jeste li pratili Zrinjski kroz ove europske utakmice? Nije to loše izgledalo, nedostajalo je malo sreće za dalje?
- Zrinjski je ove utakmice u Europi dosta kvalitetno odigrao i ova posljednja protiv APOEL-a mogla je otići i na našu stranu, samo da je u određenom trenutku bilo malo više želje igrača. Zrinjski je bio premoćniji, posebice u drugom poluvremenu u kada su Ciprani pali fizički i to smo morali iskoristiti. A ne ići na jedanaesterce, koji nikako nisu lutrija, nego tu vratar ima veliku prednost.
Večernji list: Jeste li vi voljeli izvoditi jedanaesterce?
- Nisam. Mislim da sam čak dva ili tri puta, od nekih deset jedanaesteraca koje sam izvodio, promašio.
Večernji list: Lakše vam je bilo dati gol iz kuta ili slobodnjaka?
- Ma, lakše mi je bilo s 30 metara šutnuti nego izvoditi penal. To dosta govori i o mojoj smirenosti kad su penali u pitanju. Nije ih lako pucati. Pogotovo u odlučujućim trenucima.
Večernji list: Uostalom, veliki igrači nikad nisu bili dobri izvođači jedanaesteraca. Zato se vaši golovi iz kuta i danas rado gledaju i prepričavaju?
- To je došlo samo od sebe. Ja sam uvijek smatrao da što je jači udarac iz kuta, veća je mogućnost za gol. Vodio sam se logikom da ako je lopta lagano plasirana u 16 m, onda i obrambeni igrač ima više vremena za reakciju. I onda sam šutirao dosta jako i koristio taj unutarnji efe, koji mi je bogomdan. Rijetko je kada moj korner završio iza gola ili otišao skroz na drugu stranu zastavice.
Večernji list: Govorilo se, kad Baka izvodi korner ili slobodnjak, to je pola gola?
- Ima jedna anegdota kada sam kao igrač Hrvatskog dragovoljca gostovao u Splitu. I gore na sjevernoj strani Poljuda, odakle sam ga dao Zvezdi iz kornera, zapalo me izvoditi udarac iz kuta protiv Hajduka. S tribina se začulo: “Evo ga, evo ga...” A ja u dresu Dragovoljca. Smiješna situacija, igram za protivničku momčad, a oni natežu da ga zabijem iz kornera. Hajde ti to nekome objasni.
Večernji list: Kao što pjesnik reče, više vrijedi jedan Bakin potez nego pobjeda. Današnji je nogomet teško uspoređivati s onim kakav se igrao u vaše vrijeme?
- Danas je prioritet fizička sprema, brzina, snaga. Prije nisi morao biti toliko sposoban fizički, dovoljno je bilo da si tehnički potkovan kako bi neke stvari mogao kvalitetno uraditi. Danas su i obrambeni igrači jako napredovali pa napadači moraju biti brzi. A, prije, kada bi dao loptu Zlatku Vujeviću, on bi proletio pored obrane kao metak i dao gol. Danas protiv jednog Van Dijka? Teško.
Večernji list: Vezni igrači su mozak momčadi. I vi ste bili veznjak. Tko vam se danas sviđa od igrača sredine terena?
- Rijetko ćete danas vidjeti veznog igrača koji će uzeti loptu na centru i pokušati krenuti sam kao što je to nekad Maradona radio. I Luka Modrić oklijeva krenuti jedan na jedan i pokušati proći sam, ne zato što on to nije u stanju, nego današnji treneri to ne vole. Zahtijevaju brzu predaju lopte suigraču jer je drugi obrambeni igrač toliko spreman da će ti u djeliću sekunde uzeti loptu. A to je rizik. To jedino mogu brzi bočni igrači poput Salaha ili Perišića. Ubijena je kreativnost. Volio bih da uspije Mateo Kovačić, jer u njemu vidim ono što sam ja imao.
Večernji list: Drago mi je što to kažete za Kovačića, jer ga mnogi osporavaju.
- Da. Ni ja ne želim da se meni javlja upitnik kada se radi o njemu. On je jedan suvremeni vezni obrambeni igrač koji se ne boji loptom krenuti naprijed. Ima kvalitetu i fizičke predispozicije za takvo što, a ako ima kočnicu u glavi, treba je se riješiti, izbaciti. Radi se o izvanserijskom talentu koji može postati veliki svjetski igrač.
Večernji list: Da se vratimo Veležu. Kada ste prelazili iz Veleža u Hajduk mnogi su vam u Mostaru zamjerili, čak su vas gađali patlidžanima kad ste se u dresu Hajduka pojavili pod Bijelim brijegom. Nešto slično dogodilo se kad ste rekli da volite Velež, ali da vam je draži Zrinjski. Zanima me taj odnos Mostara prema vama.
- Da sam te 1981. godine otišao iz Veleža u Newcastle, možda se ne bi toliki bijes iskalio na meni jer, opet, Hajduk je konkurencija, blizina. Zašto je otišao sada kada treba stvoriti novu generaciju Veleža, što mu je nedostajalo ovdje? Bilo je milijun pitanja i razloga i mogu donekle razumjeti taj gnjev, ali teško mogu razumjeti da mi, kad dođem u Mostar, pola tribine psuje majku i da me gađa. Nisam to očekivao jer su mi do jučer pljeskali i hvalili me na sva usta. Ali, eto... Nikad nisam sreo u Mostaru čovjeka od 40 i više godina da se sa mnom nije upitao i porazgovarao. Imam problem s ovim mladim generacijama, koje mi nisu sklone. Klincima koji me, jednostavno, niti poznaju niti znaju moj život, a niti žele znati. I tako, kad sam jednom rekao da volim i Velež i Zrinjski, a da mi je Zrinjski draži, rekao sam zato što sam 1992. i 1993. godine, kad se Zrinjski obnovio, bio njegov igrač, pomagao mu koliko sam mogao, poslije bio trener Zrinjskog i normalno je da ću više simpatija osjećati prema tom klubu.
Večernji list: Naravno, HŠK Zrinjski nije od jučer. A i povijest obitelji Slišković vezana je za taj klub?
Tako je. Moj pokojni djed Blaž, po kojemu sam dobio ime, jedan je od triju predsjednika Zrinjskog. Tako da mene i obiteljska tradicija veže za Zrinjski. Nažalost, u to vrijeme, 1970. godine, kada sam počeo trenirati u Veležu, Zrinjski nije postojao jer mu je zabranjen rad. Da nije, možda bih ja trenirao u Zrinjskom. Jedini klub koji je tada postojao bio je Velež i normalno je bilo da treniram i igram za njega. I nitko mi to ne može osporiti, da sam igrao srcem i davao svoj maksimum.
Večernji list: To opravdavaju time da vam je Velež dao sve i, da nije bilo Veleža, ne biste bili to što jeste?
- Kao omladinac sa 16-17 godina, kada sam potpisao prvi profesionalni ugovor, od Veleža nisam dobio ništa. I igrao sam u Veležu idućih pet godina i nisam, praktički, dobio ni dinara jer kao omladinac nisam imao pravo na to. Kad mi je istekao ugovor 1981. godine, naravno da sam kroz budući ugovor želio naplatiti i onih pet godina za koje nisam dobio ništa. I zato su moji uvjeti bili veći. Ja od kluba nisam tražio ni stan ni poslovni prostor, samo novac. Zašto? U Velež su dolazili igrači sa strane koji bi nakon potpisivanja ugovora po automatizmu dobivali stanove i kafiće. Znači, ti mene ne cijeniš i ne poštuješ kao vlastito dijete. I sad ću, možda i prvi put, ovo reći: kap koja je prelila čašu dogodila se 1981. godine prije utakmice finala Kupa protiv Željezničara. Ja sam 15 dana bio ozlijeđen. Trener me čuvao za tu finalnu utakmicu i poluzaliječen odigirao sam je cijelu. Ta ozljeda je ostala i nakon te utakmice. Kada smo sjeli za stol razgovarati o mome ugovoru (moj otac, tadašnji predsjednik Sadi Ćemalović, Andrija Vučković kao direktor i ja), iznio sam im svoje uvjete i tražio od njih odgovor. Nakon dan-dva dobio sam odgovor od kluba da oni ne žele produljiti sa mnom ugovor dok ne vide kako će se zaliječiti ozljeda. To me je najviše pogodilo jer nije bila u pitanju slomljena noga, nego ozljeda koja se liječi u mjesec dana.
Večernji list: I nakon toga odlučili ste definitivno otići iz Veleža?
- Da, jer sam znao i za slučaj Safeta Sušića. Pape je u Sarajevu ležao u bolnici, ali mu je njegov klub svejedno ponudio četverogodišnji ugovor i tako pokazao koliko ga cijeni. I odlučio sam da neću ostati u Veležu. I ne bih ostao poslije toga ni da su mi davali milijarde. Zabolio me taj odnos ljudi koji su vodili klub prema meni.
Večernji list: U to vrijeme vrbovala vas je i Crvena zvezda?
- U igri su bili Zvezda, Partizan i Dinamo. Džajić mi je nudio vilu na Dedinju, 90-100 nastupa u reprezentaciji i slično.
Večernji list: Je li i brak s tada najboljom rukometašicom Jugoslavije Svetlanom Cecom Kitić bio u paketu za odlazak u Beograd?
- Nije, iako se žuti tisak na sve strane raspisao da je ona poslana kako bi mene privoljela da dođem u Zvezdu. No nije to imalo veze jedno s drugim. Ja sam već prije čvrsto odlučio ići za Split.
Večernji list: Zašto baš Hajduk? Zbog podneblja i blizine Mostara?
- Uvijek kad sam kao igrač Veleža igrao u Splitu, imao sam osjećaj da pripadam tom klubu, jer su me navijači Hajduka dočekivali kao svoga. Imao sam osjećaj da meni nigdje neće biti bolje nego u Splitu. Naravno da je i blizina rodnog grada igrala ulogu. Onda se u tu priču upleo i moj ujak Mile Knezović koji je s Tomislavom Ivićem završio Višu trenersku školu u Beogradu. I njegov utjecaj i to prijateljstvo s Ivićem utjecali su da donesem tu odluku. Ali nije me nitko trebao nagovarati.
Večernji list: Spomenuli ste pokojnog ujaka Milu Knezovića koji je vam je pomogao prilikom transfera u Hajduk, a jedan drugi Mostarac, legendarni vratar Ivica Ćurković, pomogao vam je pri odlasku u Olympique Marseille?
- Da. Ivica je igrao u francuskom Saint-Étienneu i bio je veliki prijatelj s Michelom Hidalgom, tadašnjim izbornikom francuske nogometne reprezentacije. On je odigrao presudnu ulogu u mome odlasku u Francusku. Nekad 1985. - 1986. igrali smo kvalifikacijsku utakmicu Jugoslavija - Francuska u Parizu, koju smo izgubili s 2:0, ali ja sam tu dosta kvalitetno odigrao. I poslije utakmice javio mi se Ivica Ćurković, koji je s mojim tatom Vladom bio veliki prijatelj, i kazao mi da je za mene zainteresiran jedan veliki klub. Što je u pitanju? Kaže: “Hidalgo te želi u Marseilleu, on ga preuzima sljedeće godine kao glavni menadžer i trebaš mu ti”. Tada sam još bio pod ugovorom s Hajdukom, ali sam rekao da sam zainteresiran, ali da ću tada imati tek 26 godina i da, po propisima tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije, neću moći potpisati inozemni ugovor dok ne napunim 28. On je samo kazao: “Prepusti to meni”. I te godine ja sam potpisao za Olympique Marseille, a pri realizaciji odlaska pomogao mi je i tadašnji izbornik Jugoslavije Miljan Miljanić, koji je isposlovao u FSJ-u da Vladimir Pižon Petrović i ja odemo van godinu prije. Pižon je otišao u Arsenal, a ja u Olympique. Tako da je, uz Ivicu Ćurkovića, u mome prelasku značajnu ulogu odigrao i Miljanić.
Večernji list: U Olympiqueu su vas čekale velike zvijezde: Jean-Pierre Papin, Alan Giresse, Karl-Heinz Förster..., a iza gola lopte je skupljao mladi Zinedine Zidane i divio se vašim potezima?
- To je bila jedna uistinu kvalitetna momčad. Tih godina samo su dva stranca mogla igrati u Francuskoj. To smo bili Förster i ja. Ali tada je u Marseilleu postojalo samo jedno ime - Josip Skoblar! Skoblar, Skoblar, Skoblar na svakom koraku. Nije postojao nitko osim njega. Gdje god sam ušao u kafić, restoran, ma bilo gdje, onaj tko je bio zaluđen nogometom a tamo su svi takvi, samo je pričao o Skoblaru. I poslije mjesec i pol dana igranja za Marseille, već su me počeli uspoređivati s njim. Vidjeli su u meni njegova nasljednika, a on je bio bog u Marseilleu. I godilo je to, da me netko nakon samo mjesec dana uspoređuje sa, što vi kažete, živom legendom.
Večernji list: Ipak, nije dugo potrajalo?
- Ja sam uvijek imao problem “neangažmana” na treningu. Iskreno, nisam bio ljubitelj napornih treninga, više sam volio raditi s loptom nego trčati okolo, ali to je bio samo izgovor da bi se došlo u sukob sa mnom, i to nakon izvrsno odigrane sezone gdje smo završili kao drugi, iza Bordeauxa, u kojem su tada igrali Zlatko i Zoran Vujović. Dao sam bio 11 golova, od čega dva iz kornera Toulouseu i Toulonu. I uskoro dolazim u sukob s trenerom, ne s Hidalgom, koji nije prisustvovao treninzima, nego pomoćnim. Neki su se igrači žalili treneru da se ne angažiram na treninzima, da ne uklizavam i slično. Ali nije to bio pravi razlog. I kada sam “skužio” da nisam u planu za iduću sezonu, zatražio sam razgovor s predsjednikom Bernardom Tapieom, otišao u Pariz i rekao mu da želim napustiti Olympique jer se ne vidim više u momčadi. On mi je izašao u susret i rekao mi da nađem klub koji će platiti otkup ugovora. I ja nađem Monaco, čiji je trener tada bio Arsene Wenger, koji je bio spreman platiti četiri milijuna dolara. Ipak, u Olympiqueu nisu odobrili moj prelazak u Monaco s obrazloženjem da tako jačaju konkurenciju i da mogu samo ići vani. I kako su se ti pregovori oduljili više od mjesec i pol dana, vrijeme je curilo, bližio se kraj prijelaznog roka i otvorena je ostala samo Italija. I zove mene Predrag Nale Naletilić i kaže: “Baka, bi li u Italiju, u Pescaru? Trener Giovanni Galeone pratio te dok si igrao u Jugoslaviji, a on je zaljubljenik u naš nogomet.” I ja pristanem. Tapie me pusti na posudbu jer me Pescara nije mogla toliko platiti. I odigram odličnu sezonu.
Večernji list: Kakva je klub bila Pescara, tko je s vama tada igrao?
- Najpoznatiji od igrača bio je Leo Junior, koji je u to vrijeme bio kapetan reprezentacije Brazila. Poznavao sam ga još od one famozne utakmice Torina protiv Hajduka.
Večernji list: Dobro ste se slagali?
- Pa, jesmo. On je govorio: “Da ja znam lopte koliko Baka zna i s ovom mojom upornošću, bio bih najbolji igrač na svijetu”.
Večernji list: Bio je tu i aktualni trener Atalante Gian Piero Gasperini?
- Da, on je bio kapetan te ekipe, igrao je zadnjeg veznog skupa s Juniorom, a ja sam igrao ispred njih. Zaista smo imali dobru momčad. Nikad Pescara šest kola prije kraja prvenstva nije osigurala opstanak nego te godine. I imao sam nesreću da se četiri kola prije kraja ozlijedim upravo protiv Torina u Torinu. Igrao sam u gumenim kopačkama, noga proklizala, potrgani ligamenti lijeve noge. A u tome trenutku, istina živa, Nale stupa u kontakt s Juventusom i Romom u vezi s mojim prelaskom u jedan od tih dvaju klubova, koji su bili spremni otkupiti ugovor od Marseillea. Ali kada se dogodila ozljeda, sve je propalo.
Večernji list: I u Pescari ste ostavili velikog traga pa su vas zvali da se vratite?
- Vratio sam se 1992. odraditi jednu godinu, ali sam već tada bio u poznim igračkim godinama i kanio prestati s profesionalnim nogometom. Ali isti trener, Galeone, zove me: “Dođi, pomozi.” Ali, kao što rekoh, meni više nije 27, već 33, i nisam mogao davati koliko sam davao prije. Poslije sedam-osam kola zaredali su loši rezultati i smjena trenera i nisam više igrao za Pescaru.
Večernji list: Ozljede su vas stalno pratile u karijeri, a koštale su vas i odlaska na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku 1982. godine?
- Ta ozljeda u Beogradu protiv OFK-a, to je bio dvoboj sa Serpakom i Tripkovićem. Ni sada ne znam tko me je od njih dvojice udario. Bol je bila toliko jaka da sam se u jednom trenutku onesvijestio. I ozljeda ma izbaci iz igre dva i pol mjeseca. I ne odem na SP. No, bila je tu još jedna zanimljiva stvar. Pokojni dr. Soldo mogao me vratiti, počeli smo trenirati i noga se oporavila, ali je iz Beograda stigao brzojav s potpisom dr. Nešovića, liječnika reprezentacije, u kojem se meni zabranjuje kompletan rad, a također i dr. Soldi, koji me je uvjeravao da ću biti spreman do SP-a. Ja sam siguran da bih se vratio i mogao konkurirati. Ali ništa.
Večernji list: Te 80-te godine za vas su bile zlatne, bili ste najbolji igrač, imali ste slavu, novac, dobre aute i najljepše žene.
- Bilo je i manje lijepih žena, šalim se. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali meni ništa nije značilo da odem u kafić i ne gledam koliko ću potrošiti ili što sam 1976. godine vozio Scirocco ili Alphu Giuliettu osamdesetih godina. Meni je to bilo svejedno i nisam tome pridavao veliku važnost.
Večernji list: Niste nikad pokušavali prikrivati privatni život. Živjeli ste boemski sto na sat, pušili ste cigarete, znalo se i zaružiti. Premda su to radili i vaši suigrači, ipak ste vi uvijek bili na meti medija kao loš primjer?
- Prvi put sa 17 godina zapalio sam cigaretu pred ocem. On je našao kutiju cigareta i stavio pred mene: “Pušiš li?” Kažem da jesam. On će: “Hajde, zapali.” Tada sam rekao: “Kada zapalim prvi put pred ocem, ja ću zapaliti pred svakim, ako mi je to gušt.” Ima jedan detalj 1984. godine. Igramo s Francuzima u Sarajevu kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo. Negdje na Stojčevcu u kampu smo trenirali i tadašnji izbornik Miloš Milutinović dopustio nam je izlazak do ponoći. I izađemo navečer Ivan Pudar i ja kod Mehmeda Baždarevića u kafić. Uđemo, u Pudaru je dva metra, a u meni metar i žilet. Puno, krcato. Stanemo u kut i pijemo tu piće, što bismo drugo? Vratili smo se, a sutra u novinama izlazi: “Tko je dopustio da reprezentativci izlaze u kasne sate, puše i piju”, iako smo se vratili na vrijeme. Kaže: “Blaž Slišković viđen u kafiću Mehmeda Baždarevića, pije alkohol i puši”. Mene je, znači, vidio, a nije vidio Pudara koji strši, ne možeš ga promašiti. Ja nikad nisam krio. Imao sam suigrače koji poslije ručka odu u WC zapaliti cigaretu da ih nitko ne vidi i vrate se za stol. A ja sjednem, naručim kavu i zapalim. I mene se vidi jer nisam krio. Mene je Pero Nadoveza u Hajduku kažnjavao s 500 maraka ako bi me uhvatio s cigaretom. Nisam volio takav način kažnjavanja. Umjesto kazne, mogao mi je lijepo reći: “Nemoj, Baka, pred ostalim igračima, nije u redu” i možda bih ga poslušao. A on ne zna da puši još deset igrača. I onda sam ponekad namjerno pred njim pušio, pa kazni me koliko god hoćeš.
Večernji list: Koliko je taj nezdrav život utjecao na vas? Mnogi će reći da niste postigli u karijeri koliko ste mogli baš zbog toga.
- Moguće, ali i nije moguće. Tko će to znati? Možda bih bio i gori. Pa i Maradona je vodio nesportski život pa je najbolji na svijetu.
Večernji list: Pa da, i Prosinečki je puno pušio, ali je napravio svjetsku karijeru?
- Tako je. Ali, slušaj, kod njega je bilo dosta sportske sreće. Svaka mu čast, ali uz njega su bili Dejan Savićević, Dragan Stojković Piksi, pa poslije Zvonimir Boban, Davor Šuker... I onda su postali omladinski prvaci u Čileu pa je došla europska titula s Crvenom zvezdom i normalno da će otići u veliki klub, Real Madrid i Barcelonu, jer je imao kvalitetu. Da sam ja s Hajdukom osvojio jednu ili dvije titule i postigao nešto u Europi, možda bih otišao u Liverpool.
Večernji list: Sa svojim suigračima i kolegama trenerima uvijek ste imali korektan odnos. Iznimka je Igor Štimac, kojemu i danas zamjerate na odnosu prema vama?
- Bilo je nešto između njega i mene što smo samo mi znali. A onda je on počeo koristiti medije za nešto što smo mogli raspraviti u četiri oka. I to mu je bilo nepotrebno. Osjetio sam potrebu odgovoriti mu na neke stvari i odgovorio sam. Premda i sad mislim da je sve to prebacivanje bilo nepotrebno i da nema nikakve svrhe. Za mene je Igor kvalitetna osoba i dok smo zajedno radili u Hajduku, on je bio više nego korektan prema meni. Da ti ne spominjem da je sa Svjetskog prvenstva gdje su osvojili broncu donio svoj dres mome sinu. Znači, naš odnos godinama je bio veoma korektan. On je još kao klinac u Hajduku, dok sam ja bio prvotimac, znao po nekoliko puta sjesti u auto i otići do Mostara da mi donese novca ako mi zatreba. Ali i ja sam bio korektan prema njemu. I sad dolazimo u situaciju gdje ja očekujem od njega minimum ljudskosti. Ako smo do tada bili prijatelji i ako nas nijedna stvar nije pokolebala u tom prijateljstvu, od tebe očekujem tu ljudskost i korektnost cijeloga života. Ali doći na sud i izravno gledati sutkinju u lice, a tu sam i ja bio, i svjesno lagati. E, to nije u redu. Ja ga mogu razumjeti da brani interese kluba jer je tada bio na dužnosti sportskog direktora, ali da mi nakon toga priđeš i u četiri oka i kažeš: “Baka ja sam morao ovo reći jer su to interesi veći od moga i tvoga prijateljstva.” Preko toga nisam mogao prijeći. Jer ako si izdao mene danas, izdat ćeš sutra i klub. Nisam to od njega očekivao.
Večernji list: Moram vas pitati i za reprezentaciju BiH. Pred njom su utakmice doigravanja mogu li se plasirati na EP?
- Ove posljednje utakmice pokazale su da se može. Ali ovisi o nizu čimbenika, ponajviše o spremi reprezentativaca. Mišljenja sam da Duško poziva najkvalitetnije, da vjeruje u njih i da gradi reprezentaciju koja će djelovati homogeno, gdje će igrači igrati za kolektiv, a ne za osobnu promociju. Ja vjerujem da BiH može proći Sjevernu Irsku jer imamo nekoliko boljih igrača.
Večernji list: Glede Hrvatske. Ona je nakon velikog uspjeha i srebra na SP-u u Rusiji zaredala s porazima, ali se ipak plasirala na EP. Kako gledate na izbornika Zlatka Dalića i na njegovu vrstu koja polako ide k smjeni generacija?
- Dalić sada mora računati na smjenu generacija i mora isprobati i dati prigodu novim mladim igračima. I on to čini jer zna da je to neminovan proces. Naravno, svi bi očekivali nastavak dobrih rezultata, ali teško je to ostvariti kad se ubaci po četiri-pet novih igrača. Mislim da ga ne treba ni u kojem slučaju okrivljavati iako nacija uvijek očekuje najviše. Ipak, ovo je prijelazno razdoblje, otišao je Mandžukić, pa evo sad i Rakitić, sutra će se oprostiti i Luka Modrić... Prirodna smjena generacija koja ne treba zabrinjavati hrvatsku javnost jer Hrvatska ima vrlo kvalitetnih mladih igrača. Za dvije-tri godine očekivati je Hrvatsku ponovno u vrhu. Treba malo i strpljenja za Dalića dok se sve to ne posloži kako treba.
Večernji list: Da se vratimo Mostaru, gradu koji najviše volite, uz koji ste jako vezani obiteljski i koji je vaša obitelj na neki način gradila i stvarala. Kako vam se čini Mostar koji nikako da preboli ratne rane?
- Grad čine ljudi, a ja nikada ljude nisam dijelio po naciji i vjeri, nego sam gledao kakav je tko čovjek, dobar ili loš. Nažalost, malo-pomalo odlaze na vječni počinak generacije koje su odgajane u tom duhu, neki moji vršnjaci su već pod zemljom, biološki nestajemo. Kod mladih je to druga priča, njima su idoli ljudi iz reality showova, moralne vrijednosti su se izokrenule. Ne znam... svi bi danas uspjeh preko noći, puno novca, dobar auto, a to ne ide tako. Preambiciozni su i roditelji, od djece traže da im rješavaju njihove probleme, posebice se to osjeti u nogometu.
Večernji list: Danas je nogomet industrija. Vrijedi li, po vama, danas jedan Mbape 200 milijuna ili Messi 700 milijuna?
- Ma kakvi, to su nebuloze. Otišlo je sve kvragu. Nogomet je odavno biznis. Možete zamisliti koliko su UEFA i FIFA izgubile s ovom koronom. Milijarde. I onda netko uloži 100 milijuna eura u Mbapea vodeći se računicom da će samo u Japanu prodati njegovih dresova u tom iznosu. Pa u Hong Kongu svaki treći čovjek nosi dres Manchester Uniteda, Tottenhama ili Liverpoola.
Večernji list: Imali ste prilike s Kitcheeom odmjeriti snage protiv Guardiolina moćnog Manchester Cityja. Kakvo je to bilo iskustvo?
- A ništa, igraš otvorenije i moliš Boga da primiš što manje golova. Niti sam se povukao niti sam se čuvao. I na koncu kvaliteta dođe do izražaja. Primili smo te golove, ali sam sretan što smo dali taj jedan. Manchester City tada je igrao kompletan i stvarno nemaju slaboga mjesta. Tek na takvim utakmicama vidiš koliko su tvoji igrači inferiorni u odnosu na takve takmace. Jednostavno su jači i brži.
Večernji list: Zato su danas na cijeni igrači poput Ante Rebića i Edina Džeke?
Takvi igrači mogu proći. Za mene je Alen Bokšić bio prototip takvog igrača. On je imao pluća, brzinu i snagu da može nositi dva igrača na sebi. Žao mi je što ga se zaboravlja i podcjenjuje. A podsjetimo da je on 1991. donio Hajduku Kup, odveo Hrvatsku na SP. Pa i danas kad odete u Rim i kažete Alen Bokšić, imate besplatno piće, jer je ostavio veliki trag u Italiji. Kao, uostalom, i Zlatan Ibrahimović i Edin Džeko. Oni svojom snagom prave razliku na terenu, zaključio je u intervjuu za Večernji list legendarni Blaž Baka Slišković. •
Nije zato jer je mostarac, ali Baka Blaž Slišković, je nogometna i ljudska Legenda! Sretno Baka!