Miran Maričić, brončani s Olimpijskih igara u Parizu, u gađanju zračnom puškom, rođen je u Bjelovaru, u gradu rukometa, ali od sada i gradu streljaštva. Nije od jučer u ovom sportu. Bio je 2017. svjetski juniorski prvak, a u svojoj zbirci medalja ima ukupno zlato i tri bronce sa svjetskih prvenstava te dva srebra i broncu s europskih. Završio je Gimnaziju u Bjelovaru te studirao na Fakultetu organizacije i informatike (FOI) u Varaždinu.
– Nije bila mirna ruka, bilo je jako napeto finale. Imao sam jednu grešku, mislim da mi je puls bio izrazito visok, jako sam se mučio da se uspijem kontrolirati, u pravom trenutku povući okidač i uglavnom mi je to uspijevalo. Za očekivati je da nekad u finalu to ne uspije, ali na kraju je bronca tu. Nadam se da me netko neće ujutro probuditi. San mi se ostvario, nakon svih medalja jedino mi je olimpijska nedostajala i sada mi je oko vrata. Ne mogu vjerovati – rekao je Maričić nakon osvojene bronce, dodavši:
– Zadnja godina je bila izrazito teška. Forma je bila jako dobra, međutim cijela je godina išla u smjeru te kvote. Bio je jako težak put i mislim da me upravo taj put doveo do ove medalje, jer sam sazrio i kao sportaš i kao osoba. Bolje sam sebe upoznao i mislim da sada bolje funkcioniram pod ovako velikim pritiskom. Jako cijenim sve ovo, i to što sam na Olimpijskim igrama, što sam do jučer bio finalist, a danas sam medaljaš. Žao mi je što Petar (Gorša) i ja nismo uspjeli ponoviti uspjeh iz 2018. kad smo obojica bili na podiju. Nastupamo ovdje i na 50 metara, vjerujem da i tu možemo napraviti dobar rezultat. Nakon što sam vidio da sam u finalu, veliki mi je kamen pao sa srca, jer mi je želja bila ući u finale i onda imam priliku ostvariti snove. To se na kraju i dogodilo. Ovaj sam put imao drugačiji pristup i zahvalan sam na Tokiju što me pripremio za ove Igre u Parizu. Iskustvo iz Tokija je presudilo da ovdje osvojim medalju.
Hoće li biti slavlja?
– Naravno da će biti slavlja, mora biti. Olimpijska medalja mora se proslaviti. Malo ću opuštenije pristupiti malom kalibru 50 m, ali glavni cilj je tu, oko vrata – istaknuo je Maričić.
Sada već davne 2008. godine, još jedan Bjelovarčanin Petar Gorša postao je europski juniorski prvak u streljaštvu, a ta informacija došla je i do Mirana.
– Htio sam se baviti nekim sportom, ali nisam znao što bih. Čuvši za Goršin uspjeh, zapravo sam saznao da postoji streljaštvo kao sport. Vrlo sam brzo s prijateljima otišao na streljanu i odmah mi se svidjelo. Tamo sam stekao nove prijatelje i cijela ta ekipa bila jako dobra, što me zapravo i vuklo da ostanem. Iz godine u godinu stvari su postajale sve ozbiljnije, rezultati su postajali sve bolji i shvatio sam da trebam još više vremena posvetiti streljaštvu – rekao je Miran.
Preko noći se o Miranu počelo pričati u Bjelovaru, Hrvatskoj, ali i puno šire. Nije puno trebalo da od klinca koji je uspješan u mlađim kategorijama dođe do statusa jednog od najboljih hrvatskih strijelaca. Naime, 2018. godine najprije je osvojio ekipno europsko srebro, da bi u rujnu te godine u južnokorejskom Changwonu došao do svjetske bronce i time osigurao nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju.
– Prije zadnjeg kruga eliminacijskog dijela finala bio sam četvrti ili peti, više se ne sjećam točno. Ostao je još jedan metak koji je odlučivao hoću li uči u prva četiri koji ostvaruju normu za Tokio ili ne. Pritisak koji sam u tom trenutku osjećao teško mi je i opisati. Za razliku od ostalih sportova, u takvim situacijama strijelci moraju adrenalin smanjiti do minimuma kako bi zadržali koncentraciju. Srce mi je lupalo sto na sat, ali srećom uspio sam uloviti dobar tajming, smiriti se te odraditi metak da bude centar. Kada sam shvatio da sam minimalno četvrti te da u džepu imam kartu za Tokio, dalje je sve bilo lakše. Na kraju sam bio treći, ali iskreno, iako sam već tada znao da idem na Igre, nisam odmah bio svjestan koliko je zapravo to velik uspjeh – rekao je tada Miran.
Osim medalja s velikih natjecanja, Miran je vlasnik brojnih priznanja, pa je tako 2017. godine dobio nagradu Dražen Petrović, koja se dodjeljuje najuspješnijim mladim hrvatskim sportašima. Također, od te godine redovito je biran za najboljeg sportaša grada Bjelovara.
– Kao i većina sportaša, treniram svaki dan. Treninzi se uglavnom dijele na streljačke i teretanu, a često je slučaj da oboje radim isti dan. U danima uoči natjecanja teretanu izbjegavam i uglavnom radim mečeve. Tada naglasak stavljam na tehniku, odnosno na stav. U tim se treninzima koristi i uređaj koji prati putanju puške po meti. Dosta je faktora o kojima treba voditi brigu, od položaja tijela, ponajprije ruku i zdjelice, do načina okidanja. Za vrhunske rezultate sve je potrebno dovesti do savršenstva i zapravo puška i ja moramo postati jedno tijelo. U razdoblju u kojem nema natjecanja više se radi na kondicijskoj pripremi. Tehnički treninzi traju nešto više od dva sata, dok u teretani provedem oko sat, sat i pol dnevno – priča Miran i dodaje da otkad se ozbiljnije počeo baviti ovim sportom radi s trenerom Damirom Bošnjakom.
Teretanu, osim za kondicijsku pripremu, koristi i kao prevenciju od ozljeda, koje u streljaštvu, iako nije kontaktni sport, nisu rijetkost.
– Najveći bolovi javljaju se u donjem dijelu leđa i u nogama. Posebno je to naglašeno u disciplini mali kalibar, koju sam odnedavno počeo usavršavati. Iako srećom do sada nisam imao ozbiljnijih ozljeda koje bi me na dulje izbacile iz pogona, počela mi je javljati lagana skolioza – priča nam Miran i dodaje da ga ova dijagnoza ne iznenađuje s obzirom na to da više od deset godina nekoliko sati dnevno provede u istom, neprirodnom položaju.
Meci nisu baš jeftini
Naglašava i to da je streljaštvo prilično skup sport, posebice disciplina mali kalibar. Jedan metak stoji 30 centi, a prilikom jednog treninga ispuca oko 200 metaka. Također, ni puške nisu jeftine, ali odnedavno mu to sve olakšavaju sponzori koju mu pokrivaju troškove i oružja i streljiva. Osim toga, od 2019. godine financijsku potporu dobiva i od Ministarstva obrane Republike Hrvatske, od kada je kao sportaš postao ugovorna pričuva Hrvatske vojske.
Iskrene čestitke! Mnogo uspjeha i dalje!