Hrvati su po tome posebni i uz njih su zgodne mlade žene, a to nije bezveze

Svi koji smo se na neki način povezali s rukometom, a rođeni smo nakon 1972., ušli smo u njega slušajući o zlatu u Münchenu.

Priče o prvoj velikoj generaciji u koju su po klasi spadali i Zlatko Žagmeštar, Josip Milković i Albin Vidović koji nisu bili dio momčadi koja je osvojila taj premijerni olimpijski rukometni turnir bile su zapravo prva, nezaobilazna lekcija.

Trenerski autor velikog trijumfa bio je zagrebački stručnjak Vlado Stenzel (85) koji je u to doba imao 37 godina. Iza njega je kao veliki nadglednik stajao Ivan Snoj čija se funkcija zvala savezni kapetan, a bio je menadžer, prisutan u rukometu od samih početaka i imao je, kako bi rekao Stenzel, ovlasti da vedri i oblači.

Većina ekipe iz tog doba je „predala meč”, odavno nisu aktivni, a neki su već i pokojni poput njegovih učenika Pokrajca ili Wunderlicha.

Privilegij je stoga imati priliku čuti još razmišljanja autora olimpijskog zlata iz 1972., ali i brojnih drugih uspjeha. Iz današnje perspektive jasno je da Stenzel nije samo donio tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj prvi naslov svjetskog prvaka.

Stenzel je zapravo izvezao rukomet na zapad jer je do tada taj sport bio strogo vezan za zemlje Istočnog bloka i eventualno sjevernjake, Dance i Šveđane.

Stenzel se vrativši iz Njemačke nastanio sa suprugom na Jadranu, u Skradinu kraj Šibenika, a tijekom ovih izolacijskih dana dao je veliki video-intervju za specijalizirani portal Balkan Handball.

Uz deset izdvojenih, svevremenskih postulata, slobodno, ali ne uvijek i lako primjenjivih i u drugim sportovima, donosimo i najzanimljivija razmišljanja živućeg „oca našeg rukometa” koji i danas, u 86. godini, kako kaže, razmišlja i radi na temu rukometa...

Doveo sam Jugoslaviju do olimpijskog, a SR Njemačku do svjetskog zlata. Jugoslavenska ekipa bila je jača. Dulje je igrala zajedno. Mogućnosti treninga bile su jače tada u Jugoslaviji nego u Njemačkoj gdje sam krenuo praktički s amaterima, treniralo se dvaput tjedno.

Moj motiv da odem u Njemačku bio je da pokažem da je sve to moguće ponoviti na Zapadu koji je tada bio u sportskom pogledu mrtav jer je sve držao istočni blok. To je bio milje bez pravog treninga. Tek kasnije su to napravile Španjolska i Francuska koje su se ugledale na Njemačku jer su vidjele da je to moguće. Oni su imali uvjete, ali nisu imali stručnost.

Naša 3-2-1 obrana u ono je vrijeme bila nerješiva jer je prelazak drugog igrača na crtu bio tek u povojima. Mi smo tom obranom riješili problem strašne rumunjske vanjske linije.

Protiv Čehoslovačke već smo imali problem s tom obranom jer su oni igrali s dva pivota. To sam riješio tako što sam prebacio obranu na 6-0. Mi smo 1972. imali čak pet obrana, među njima i obranu “Indijanac”, a to je bio Pokrajac. Protivnički napad nikad nije znao gdje se nalazi Pokrajac.

Namjerno sam gubio dva turnira u pripremama da dođemo na Igre 1972. s porazima. Jer, da smo došli kao bogovi, dogodio bi nam se kiks-poraz. Igrači tvrde da se nikad nije više treniralo nego za OI 1972. U Ljubljani su nas gledali košarkaši i govorili “ovi ili će sve tući s deset razlike ili će izgubiti već prvu utakmicu”. Trenirali smo jako specifično, ono što se na terenu događa.

Danas rukomet vidim kao sport koji se pokreće samo u nekim zemljama, nije dovoljno simpatičan za publiku kompletno. Proučio sam komisiju IHF-a, to su ljudi iz Azije, Afrike, Apači! Toliko su zakomplicirali pravila da je čovjeku potrebno mjesec dana da ih shvati. Ne znaš kad jest, kad nije probijanje, šutira se na prazan gol...

Ne možemo igrati obranu čovjek na čovjeka koja je atraktivna za publiku jer trener odmah vadi vratara i igra 7 na 6, a to je smiješan rukomet... Ne postoje više taktičke varijante, svi igraju obranu 6-0 ili 5-1.

Košarka je svjetski sport, a rukomet to nije postigao, i to je sve zbog pravila igre. Uvođenjem trice košarci je vraćena neizvjesnost čak i kad je 20 koševa razlike. A u rukometu to nije slučaj, kad jedna ekipa povede s 10 razlike, možeš ići kući, više se ništa ne događa.

Uvođenje vremenski ograničenog napada bilo bi jedno od rješenja za rukomet. No pitanje je kako bi se snašli po svim tim selima, njima bi možda bilo lakše brojiti do pet, a pitanje je bi li imali za te male semafore. No opet je to bolje od trenutačnog rješenja jer švedski i brazilski sudac ne gledaju isto što je pasivni napad. To je test gluposti! Kao i deveterac poslije zvižduka. Imaš blok koji će lopta proći svaki tisućiti put. To je igra za budale!

Ne samo u rukometu, španjolski treneri probili su se i u drugim sportovima. Imaju školu. Naši treneri moraju to izučiti kad dođu u doticaj s njima, izvući kroz razgovor od njih znanje. Jedna od najvećih pogrešaka naših trenera je što se ne znaju ponašati s igračima. Ponašaju se kao da su oni druga klasa ljudi. U minuti odmora on pita igrača “zašto si ovo ili ono učinio”!? Zašto!? Pa nema zašto!

Moraš gledati kako ćeš pobijediti, a ne ono što se dogodilo.

Naročito je slab taj pedagoški dio, ponašanje prema igraču. On vani ima fino odgojenog trenera koji se prema njemu lijepo ponaša, a ovaj u reprezentaciji na njega viče: “Mrš! Zašto nisi zabio gol!?” Pa nije on htio fulati.

Hrvatska rukometna reprezentacija djeluje odlično!

Ima vrlo brz i raznolik napad koji je neprekidno opasan, taktički dobar. Obrana je na EP-u bila bolja nego do sada. Moglo je biti više, ali i manje. Hrvatska ima jak naboj i posebnu publiku. Sa zgodnim mladim ženama, ni to nije bezveze.

Unutrašnja motivacija najveća je snaga Hrvatske. A tu je i brzina i to što ima tri srednja beka, ne znaš tko je bolji, to nema nitko na svijetu. A vrhunski srednji bekovi koriste svaku, i milimetarsku šansu. Da je bio bar još jedan ljevak da rastereti Stepančića, bilo bi zlato.

Lini Červaru se divim. To je jedini trener koji me uzeo za savjetnika, kad je išao u Portugal. Moram mu odati priznanje za energiju i snagu da vodi takvu ekipu u tim godinama. Malo je na klupi pretemperamentan, ali to je teško obuzdati. Ni njegov rad u Makedoniji nije bio bezveze.

Branislav Pokrajac me iznenadio jer je, što nisam znao, skupljao sve vježbe koje smo radili i objavio knjigu “Kako smo osvojili zlato”. Bio je tih, miran, povučen igrač...

Teško je mjeriti brzinu, ali sumnjam da se pojavio igrač koji je bio brži od njega. Onda se više radilo na specifičnoj brzini nego danas. Problem je što igrači ne rade specifičnu pripremu, već dižu utege i tako gube vrijeme umjesto da treniraju taj sport i njega razvijaju. Jačaju se, jačaju i jačaju i dobiju pogrešne mišiće koji pucaju na utakmicama.