Kada je došao u Hrvatsku, dočekalo ga je pitanje 'Što on može naučiti Hrvate?'. Ispalo je suprotno

Kažu da je potrebno deset godina teškog rada da bi se stvorio igrač, da je dvadeset nogometnih godina osnovni preduvjet za dobrog trenera, a da ozbiljan čelnik iza sebe mora imati barem trideset godina staža. Prvi čovjek HNK Gorice živi je svjedok te teze po kojoj je sada u najboljim godinama. Najzreliji, ili najopasniji, ovisno iz kojega kuta gledate. Nenad Črnko krenuo je sa dna nogometne bare. Još tamo osamdesetih, bacivši rukavice i prihvativši se posla u klubu iz slikovita sela s turopoljske magistrale prema Sisku, s vatrogasnim domom, kapelicom, nogometnim igralištem i pripadajućim ugostiteljskim objektom. E, baš oko te gostionice priča se i zavrtjela jer ju je Črnko osamdesetih uspio izdvojiti iz zagrljaja tadašnjeg državnog poduzeća i povezati je s klubom, što je bio presedan kao kad bi danas netko nacionalizirao kafić u Tkalči. Ili objesio natpis „Ne služimo pijane, bogate i sudski progonjene!“.

U rangu iz kojeg je krenuo Črnko, nogomet se igra uz kotlovinu, gemišt i „vrak ti mater“ na ogradi uz rub terena. Ali kako drukčije naučiti posao, sve tajne i labirinte nogometnog života ako ne krenete od osnova? A niste velika zvijezda pa da vam odmah gurnu u ruke reprezentaciju. Ili Juventus kao Pirlu. U pravom trenutku netko mu je važan šapnuo da je prerastao Buševec i Treću ligu. Danas je u Šukerovoj vladi, član Izvršnog odbora HNS-a. Gdje drugdje možeš utjecati na stvari, graditi odnose, savezništva, zaštititi se? Nakon četiri kola, svoj je klub gledao izjednačen s Dinamom na vrhu, bez izgubljenog boda.

Je li furiozan start Gorice samo ljetni hit, poljubac sreće ili nešto što može potrajati ove sezone u HNL-u? Na prvu bi se reklo da je turopoljski Leicester imao lagan ždrijeb. No, Gorica je baš na momčadima poput Slavena, Lokomotive, Varaždina ili Intera prije lomila zube. I to nakon što bi pobjeđivala Rijeku, Hajduk i Osijek, nekad i u nizu. Narodski rečeno, dobiveno na mostu – gubila je na ćupriji. Šteta što traje COVID jer bi jučerašnja utakmica protiv Istre bila dobar lakmus za publiku. Zanima li Velikogoričane sve to? I koliko je i to više bitno? Lokosi ni prije korone nisu imali publiku, pa su već dvaput bili doprvaci.

Svojedobno je, dok je nekadašnji ponos Radnik tonuo prema dolje, na stadionu koji je „krstila“ Tina Turner u Prvoj ligi igrao Hrvatski dragovoljac. Pokojni Rođo Spajić zdvajao je u kamere HTV-a: „Ja ne znam što ovi ljudi rade, gdje su, zašto ne dolaze, je l’ njih išta zanima? Ili žive kao kokoši pa već spavaju kad je utakmica?“. Tih je godina stadion podignut za Univerzijadu već toliko bio propao da su lokalni kroneri u birtiji potpaljivali legendarnog Rođu: „Zakaj himna ide ‘jen, dva, u, Srbi vole pobjedu’?“. Sviralo je, zapravo, „crni, crni“, ali razglas je bio takav da si mogao čuti što hoćeš. Nakon treće runde pogotovo. Danas je to stadion sa sjedalicama, reflektorima, blistavim semaforom i fenomenalnim pomoćnim terenima na kojima se kao u kineskim tvornicama radi u tri smjene, od zore do kasnih sati. Bez podrške grada teško bi sve to postigli, pa se u četvrtak osmijeh malo zamrznuo, ali nema razloga da se i bez Barišića napusti u osnovi zdrav projekt. Niti postoje najave za takvo što.

Hijerarhijski je Gorica kao klub posložena udžbenički, po vertikali predsjednik – strani partner – stručni stožer – svlačionica. Čija se kičma zasad ne mijenja, isto po liniji: vratar Kahlina – kapetan Dvorneković – zvijezda Lovrić. I da, u više od dvije sezone samo jedna promjena trenera. I to uvjetovana, da nije otišao Jakirović, otišao bi Nikoličius, pa je potres ionako bio neizbježan. Djelovalo je nepravedno, ali promjena je donijela dimenziju više. Aktualni trener Valdas Dambrauskas dočekan je s lebdećim potpitanjem: „Što Litavac može naučiti Hrvate o nogometu?“. Ispalo je suprotno, još ćemo mi njega proučavati.

Gorica će, neizbježno, i padati, ali velikih potresa neće biti. Preživjela bi i još jedno šesto mjesto, ali jedna leicesterovska sezona, ne nužno s prvim mjestom, dobro bi došla i njoj i HNL-u. Kako stvari stoje, prije ćemo dočekati takvo što nego Hajdukov liverpoolski hepiend. Dinamo ostaje nedodirljiv. Prejaka je to firma. Premda je zadivljujuće kako se brzo obračunala s onim što je Bjelica dvije godine gradio i nogomet brze kombinatorike, napada na loptu i uraganskog ulaska u mečeve zamijenila starim, kolebljivim davljenjem uz svjetski rekord u broju besmislenih soloprodora.