U olimpijskom Parizu hrvatsko veselje krenulo je s broncom strijelca Mirana Maričića, a sve je, posljednjeg dana Igara, završilo srebrom vaterpolista. U međuvremenu su odličja osvajali tenisačica Donna Vekić (srebro), veslačka braća Sinković (zlato), džudašica Barbara Matić (zlato), atletičarka Sandra Elkasević (bronca) i tekvondašica Lena Stojković (bronca).
Grad Anđela – grad istine
Tih sedam medalja predstavlja treće najplodonosnije Olimpijske igre za hrvatske sportaše otkako je Hrvatska neovisna. Plodnije je bilo jedino u Riju (10 medalja) i Tokiju (8 medalja), prije kojih smo imali pet odličja u Pekingu (2008.) i šest u Londonu (2012.) pa ispada da je Rio (s pet zlata) bio vrhunac i da je sada možda krenula silazna krivulja.
A hoće li doista tako biti, odgovor ćemo saznati za četiri godine u Los Angelesu. Grad Anđela bit će grad istine za hrvatski sport i uvjete u kojima se on razvija i događa. Onaj njegov dio vezan uz kolektivne sportove ne ide obećavajućim putem jer klubovi su nam sve siromašniji, treneri mlađih uzrasta potplaćeni, a talentirani sportaši sve mlađi odlaze u inozemne klubove.
Praktičan um rekao bi da bi se Hrvatska trebala okrenuti pojedinačnim sportovima jer su oni puno jeftiniji, no kako to priopćiti naciji koja si utvara da je loptački nadarena.
Istini za volju, od 48 dosad osvojenih medalja na devet izdanja ljetnih Olimpijskih igara, njih samo osam osvojeno je u ekipnim sportovima (vaterpolo četiri, rukomet tri, košarka jedna) pa i to govori nešto da ne bi bilo loše pojačati financiranje sporta kao što je veslanje (osam olimpijskih medalja) odnosno pojedinačnih olimpijskih sportova poput tenisa (6 medalja), atletike (6), tekvondoa (6), streljaštva (4), jedrenja (3), gimnastike (2), džuda (1)...
VEZANI ČLANCI:
Dojma smo da će u idućem olimpijskom ciklusu i hrvatska Vlada, koja stalno povećava ulaganja u sport, po tom pitanju morati učiniti snažniji iskorak ne bi li se tako dodatno stimuliralo sve one koji imaju želju nastupiti u Los Angelesu.
A iz današnje perspektive gledano, jedino što možemo reći jest da bismo ondje mogli vidjeti nekoliko veterana – atletičarke Elkasević i Kolak, Sinkoviće, Srbića, Cernogoraza – ali ne znamo što će im donijeti njihova biološka dob jer će biti četiri godine stariji.
Isto tako ne znamo što će se po putu događati s novim velikim nadama hrvatskog sporta. Ne znamo kako će se razvijati velika atletska nada Jana Koščak, velika plivačka nada Jana Pavalić, hoće li se na visoku razinu probiti netko od talentiranih tenisača (Poljičak, Marčinko...), kako će i hoće li napredovati gimnastičar Aurel Benović. Ne znamo hoće li se pojaviti netko novi u svjetskom vrhu svog sporta, primjerice igračica skvoša Franka Vidović koja se za realizaciju svojih sportskih snova priprema u SAD-u.
A takvo ugodno iznenađenje moglo bi nam se pojaviti ponajprije u tekvondou, koji zbog čudnoga kvalifikacijskog sustava – koji previše boduje minule rezultate, a premalo aktualnu vrijednost – u Parizu nije imao dva vrlo ozbiljna aduta za medalju. A to su aktualni europski prvaci Toni Kanaet (brončani iz Tokija) i 18-godišnja Nika Karabatić, za koju njen trener Toni Tomas ističe da će u Los Angelesu konkurirati za medalju. No u LA će htjeti i Lena Stojković i još uvijek dovoljno mladi Ivan Šapina i Marko Golubić, koji pripadaju svjetskom vrhu.
Ako se džudašica Barbara Matić povuče (a sve nešto na to sluti), za četiri godine za odličje bi mogla konkurirati njena velika domaća rivalka Lara Cvjetko, a dojma smo da će polufinalistica ovih Igara Katarina Krišto sada još više gristi. A tome se nadamo i u slučaju biciklista (BMX) Marina Ranteša, koji doista puno ulaže u svoju karijeru u tom akrobatskom sportu.
VEZANI ČLANCI:
Boksač Veočić, koji je na svjetskoj sceni triput zapeo u četvrtfinalima, najavljuje novi juriš na odličje, a drugi kandidat mogla bi biti juniorska prvakinja Europe Mariela Šteko. U hrvanju, jedinom borilačkom sportu u kojem u Parizu nismo imali predstavnika, pojaviti bi se mogla Veronika Vilk, europska i svjetska kadetska prvakinja.
Moraju pronaći nove sidraše
Može se vjerovati da ćemo u Los Angelesu vidjeti i vaterpoliste, koji nisu propustili nijedne Igre dosad, no u vidljivo promijenjenom sastavu. Naime, Vrlić (38), Lončar (37) i Joković (36) su na izlaznim vratima i izbornik Tucak za njih će morati pronaći zamjene, a kako su Vrlić i Lončar sidraši, na kojima se gradila naša igra, možda će morati mijenjati i stil igre ne pronađemo li mlade centre tih kapaciteta.
Hoće li se rukometaši kvalificirati za Olimpijske igre u Los Angelesu, teško je reći, ali činjenica je da ih u Tokiju nije ni bilo, a da u Parizu nisu bili konkurentni za postolje. A kad su košarkaši u pitanju, stvar je još neizvjesnija, dok se po pitanju ženskih ekipnih sportova (košarka, odbojka, rukomet) sve ovog časa čini nemogućom misijom.
Nakon ovog promišljanja dojma smo da bi hrvatska uspješnost na sljedećim Igrama mogla uvelike ovisiti o damama, baš kao što je to bio slučaj i sada u Parizu (četiri ženske medalje), a osobito u Pekingu 2008. (od pet medalja četiri su osvojile žene).
Najbolja hrvatska momčad su vaterpolisti. Naši dupini. Ili barakude? Nisam siguran. Ali su u svakom slučaju morski sisavci.