Nekako se poklopilo da i doigravanje hrvatskog košarkaškog prvenstva i play-off regionalne ABA lige odu do knap završnice u majstorici pete utakmice, i tu bi otprilike trebalo i prestati tražiti svaku daljnju sličnost između dvije finalne serije.
Uspoređivati kvalitetu besmisleno je počnemo li već od gole činjenice da su i ove sezone hrvatski klubovi debelo zaostali za bogatijim beogradskim u jedinom međunarodnom natjecanju na koje pristaju igrati, a na što je čuđenje s pravom izrazio i Slovenac Gašper Okorn, koji je sa svojim dečkima u petak navečer vratio titulu u Draženov dom.
Pa opet, hrvatska košarka, kojoj su u posljednjih 20 godina ispisani svi mogući nekrolozi, a ponavljati ih, prepisivati i nadopisivati možemo i još 50 godina a da se suštinski ništa bitno ne promijeni, zaslužuje ipak malo više pažnje. Ako ne zbog tradicije, onda zbog večeri poput one u kojoj je odlučen novi prvak.
Pa čak i ako je i laiku jasno da publika i ne gleda košarku iz najviše klase (ona na tome očito i ne inzistira ako su mnogi koji su htjeli doći u dvoranu ostali bez ulaznica iako su iste večeri igrali i nogometni miljenici, a karta više već se traži i za ogled sa Slovenijom u Stožicama), a za što ipak treba uložiti i znatno veća sredstva, nakon ovog prvenstva možemo biti bar zadovoljni time što se mlada momčad Cibone i u trenucima kad je bila pod najvećim pritiskom htjela igrati košarke. Što je u trenucima kad se lomilo lopta bila kod naših mladih ili već etabliranih igrača i što u cijeloj seriji, izuzmemo li možda posljednje poluvrijeme kad su i umor i pritisak učinili svoje, nismo gledali nekakvo mučenje lopte i lutanje po terenu, već su akcije imale glavu i rep, pa i ljepotu.
Bar smo se i u našim dvoranama još jednom mogli uvjeriti da je košarka ipak najljepša kad je igra cijela momčad ili petorka na terenu, a ne jedan igrač. Ili dvojica. Maknemo li na stranu dobacivanja s jedne i druge strane, ostaje činjenica da su u završnoj večeri sezone navijače imale i jedna i druga momčad, a da je cijela serija na terenu protekla zapravo u duhu zdravog suparništva, uz poneki incident poput onoga kad je navijač u Zadru pokušao nakon poraza nasrnuti na Helbicha – jer tamo je uvijek teže domaćim trenerima nego gostujućim – ili kad su kraj Okorna u Višnjiku pale žvakaće pa ih je pragmatični Slovenac pospremio u džep.
U danima Jazina Zmagi Sagadinu pružali su pomoć nakon što mu je petarda puknula pokraj uha! U odnosu na ta vremena, zadarska je publika danas uglavnom pitoma. Lijepe žene, obitelji sa šalovima, klinci iz škole, kokice, melodije Jadrana, "sine, vrati se"... Milina!
Čemu dalje?
Što su pak pretplatnici operatera koji u paketima nude ArenaSport mogli vidjeti "s druge strane jastuka"? U suštini isto što i u svim ranijim nastavcima s Crvenom zvezdom u nosećoj ulozi, samo što je svaki sljedeći kao u forsiranim horor-serijalima sve brutalniji i besmisleniji, a konstanta je samo Nebojša Čović, kralj "suterena" koji plijeni u trenucima prekida obilazeći čas suce, čas Delije, čas osiguranje i upravlja cijelom paradom sve dok Zvezda ne osvoji još jednu titulu.
U usporedbi s hrvatskim, koji izgleda kao svečanost dodjele diploma, regionalni finale već je godinama politički intoniran tango smrti nalik "večeri" kod Velje Nevolje, festival niskih strasti nakon kojeg se akteri kao u nekoj parodiji zgražaju nad sucima koji su ispraznili dvoranu (a što su trebali ako nedostaje još samo da netko i vreću mokraće baci po njima?), iako su Slovenci i Hrvati bar pristali suditi, za razliku od najboljih srpskih sudaca koji s tim cirkusom nisu htjeli ni imati posla.
Pa treba li onda i čuditi što u takvim okolnostima viđena košarka u finalu lige koja je zapravo još jednom umrla na onih 39:39 u Pioniru, čak i pored vrhunskih trenera na klupama i skupo plaćenih stranaca kojima lopta uglavnom služi za samopromociju a domaći suigrači kao kulisa, i nije bila impresivna?
Poanta regionalne lige kad je nastajala nije bila da srpska košarka dokusuri hrvatsku ili obrnuto, da netko nekome iskopa oči zbog plasmana u Euroligu i da se mjesta u njoj više i ne traže za "Jadransku", pa čak ni za srpske klubove, već isključivo za Beograd, nego da se pokuša međusobnim nadmetanjem zajedno rasti do nekadašnjih visina ili barem doći nadomak njima. Kako je to očito nemoguće, postavlja se pitanje čemu dalje.
Druga je strana medalje što se oko Zvezde i Partizana već sada raspravlja kakvi će biti rosteri za sljedeću sezonu i kako ih dodatno pojačati, dok se mi pitamo hoće li do kraja ljeta Cibona kao klub uopće postojati i hoće li biti izbačena iz vlastite dvorane. E to je već horor-serijal u našoj režiji...