Dražen Lalić

Krah simbola vatrenih – sukobi, traume, moralno i sportsko potonuće

21.09.2017.
u 20:05
Kako je hrvatska nogometna reprezentacija, umjesto da združuje i okuplja, postala ogledalo društvene krize i igračka u rukama falange koja zarađuje na pregrijanom domoljublju
Pogledaj originalni članak

Nešto je trulo u reprezentaciji hrvatskoj. Poklonici nogometa i mnogi drugi građani kod nas, kao i neki stranci, posljednjih se nekoliko godina često snebivaju zbog neugodnoga vonja koji dolazi iz tabora vatrenih i toga sporta u njegovu profesionalnom obliku.

Dug je pregled toga raspadanja: skandiranje i pjevanje fašističkih i šovinističkih poruka navijača, zbog čega je reprezentacija kažnjena s dvije utakmice igranja bez publike; masovno uzvikivanje ustaškoga pokliča “za dom – spremni!” hladne subotnje večeri 19. studenoga 2013. čak je predvodio tadašnji kapetan reprezentacije; imenovanje baš toga igrača (Josipa Joea Šimunića) za pomoćnoga trenera reprezentacije usprkos teškoj kazni koju mu je odrezala Fifa; pojava kukastoga križa na travnjaku stadiona Poljud prije važne utakmice nacionalne vrste 12. lipnja 2015. godine; nastojanje huligana da bombardiranjem terena bakljama i petardama prekinu susret s Češkom na posljednjem Europskom prvenstvu; poduzimanje različitih subverzivnih akcija nezadovoljnika “repkom” i hrvatskim nogometom (npr. transparent na čiovskom mostu neposredno prije početka završnoga turnira toga natjecanja 12. lipnja prošle godine: SVE IZGUBILI DABOGDA, sa znakom HNS-a); rasističke i šovinističke izjave nekih čelnika reprezentacije kao i neprilične i uvredljive poruke izvjesnih istaknutih političara vezanih za stanje u vrhunskom nogometu kod nas; kontroverzno sudjelovanje istaknutih igrača i pripadnika najužega vodstva HNS-a na suđenju u Osijeku koje izaziva veću pažnju javnosti čak i od procesa bivšem premijeru Sanaderu, itd.

Ružne strane sporta

Podatke vezane za ružna te sportski i društveno štetna zbivanja vezana za vatrene u posljednjih nekoliko godina ovdje se razmjerno široko navodi (može se to i mnogo šire i detaljnije) zbog uvjerenja da laž zaglupljuje i zasužnjuje. A što je drugo nego prijesna laž opetovana tvrdnja moćnika najpopularnijega sporta u Hrvatskoj da stvari s našim nogometom stoje dobro jer reprezentacija ostvaruje zavidne rezultate pri čemu promiče domoljubne vrijednosti.

Čak ni oni ne mogu okrenuti glave od teškoća hrvatskoga profi nogometa, u širokom rasponu od devastiranih i nefunkcionalnih stadiona preko mizernog posjeta utakmicama prve lige pa do razornoga djelovanja kladioničarske mafije i za to vezane kupnje nekih utakmica. Prisutnost nacionalne vrste i nekih igrača na međunarodnoj sceni ti moćnici nastoje rabiti kao smokvin list za prikrivanje sramota ovdašnjega nogometa.

Međutim, nakon posljednjih utakmica vatrenih i nekih drugih recentnih zbivanja taj se list, za iole pažljive promatrače ionako proziran, otkinuo sa strateškoga mjesta i sada pada, ako već nije pao, u baruštinu naše sportske i društvene stvarnosti. Nemam potrebu da se poput nekih kod nas naslađujem nad neuspjesima nacionalne vrste u susretima s Islandom i Turskom te uopće lošim igrama u tim kvalifikacijama (u osam utakmica postigla je samo 12 golova).

Kao dugogodišnjega simpatizera vatrenih – ljut sam zbog mnogo čega, ali ne mogu podržavati neku drugu reprezentaciju ili ravnodušno promatrati utakmice – ti me porazi žaloste. Poglavito mi smetaju zato što su pretrpljeni u srazovima s momčadima koje su prema kvaliteti lošije od one u kockastim dresovima. Kultura (sportskoga) poraza u Hrvatskoj je ionako slabo razvijena, na što je još 1976. upozorio Veselko Tenžera: “U našoj navodnoj šampionskoj psihologiji poraz je, čini se, nešto kao elementarna nepogoda koja se mogla izbjeći ili kao prometna nesreća koju su skrivili famozni drugi”.

Takav se pristup izrazio i u začudnim izjavama izbornika reprezentacije i ljudi iz vodstva HNS-a nakon susreta u Eskişehiru 5. rujna, na primjer ocjeni izvršnoga direktora Saveza Damira Vrbanovića: “U Turskoj smo odigrali odličnu utakmicu, pogotovo u prvom poluvremenu. Trebali ste vidjeti naše turske prijatelje kako su bili zahvalni što nisu primili gol”.

Samo budalasti i cinici

Igrači se ovoga puta izgleda ne slažu s glavešinama reprezentacije i Saveza. Pojedini nogometaši čak su jasno rekli što misle (ranije se u sličnim situacijama nisu izjašnjavali) o porazu od Turske i ukupnoj atmosferi u nacionalnoj vrsti. Luka Modrić neposredno nakon toga susreta uz ostalo je ustvrdio: “Moramo nešto promijeniti. Nismo igrali tako loše, ali kao da nam nešto fali, kao da smo izgubili naboj. Takav je osjećaj među nama i to moramo promijeniti.”

Ta izjava pokazuje kako je i unutar “famoznih prvih” (igrača i vodstva reprezentacije i Saveza), koji su dosad bili monolitni, došlo do rascjepa. Sporove je dodatno intenzivirala medijska priča o pozadini neigranja Ivana Rakitića u navedenoj utakmici. Mnogi su se novinari, pa i neki sve do prije neki dan priležni vodećim ljudima HNS-a i reprezentacije, obrušili na toga veznjaka koji je samo nekoliko dana poslije kraha u Turskoj izvrsno nastupio za Barcelonu. Tako je Dražen Krušelj u Jutarnjem listu 11. rujna sarkastično ocijenio: “Magnetska rezonancija nije mogla ustanoviti rupturu od dva milimetra na bedrenom mišiću zato što se ova pojavila na egu.”

Vodeći igrači na temu sukoba (između sebe samih, sa selektorom, s čelnicima reprezentacije i HNS-a, s medijima…) vjerojatno će iznijeti svoja iskustva i mišljenja kad više ne budu igrali za reprezentaciju. O problemima vezanima za današnje vatrene progovaraju, međutim, neki bivši istaknuti reprezentativci, poglavito oni koji i dok su igrali nisu uvijek držali jezik za zubima. Robert Prosinečki 8. rujna ove godine izjavio je: “Ne smijemo biti nojevi, dosta je skrivanja. Stvari u hrvatskom nogometu nisu sređene i iz toga proizlazi baš sve. To je istina, kompletno ozračje je loše. Netko je kriv što igrači svjedoče na sudu prije utakmica reprezentacije.

Nikome se ne sudi zato što je nešto dobro.” A dva mjeseca prije toga taj je karizmatični bivši nogometaš i u posljednje vrijeme uspješni trener ovako ocijenio HNS: “Treba nam potpuno nov početak, potpuno novi ljudi. Nogomet nam je u genima, uvijek smo ga znali igrati, ali nisu nas znali voditi.”

Samo netko tko je sasvim budalast ili ciničan ne vidi, odnosno ne želi vidjeti i priznati uzročno-posljedičnu vezu između “izgubljenoga naboja” kod vatrenih i “kompletno lošega ozračja” u hrvatskom nogometu. Naboj na koji je Modrić mislio zasigurno nije samo sportski nego je i domoljubni.

U tegobnim okolnostima stvaranja nacionalne države i nastojanja da se ona promovira u svijetu reprezentacija je konstruirana kao vrhunska snaga koja Hrvatsku povezuje iznutra i predstavlja prema van. Taj se simbolički i drugi “naboj” zbog različitih prilika (većini je reprezentativaca zahtjevno igranje u klubovima, u čemu zarađuju goleme novce, sada očito važnije od nastupa za nacionalni tim) i neprilika (vidi pod: mučno stanje u hrvatskom nogometu, pa i društvu) u posljednje vrijeme ako ne sasvim istrošio, onda barem smanjio i izgubio mnogo od ranije energije. Istovremeno je patriotizam itekako prisutan kod igrača i navijača reprezentacija koje su nam izravni konkurenti.

Atmosfera na novom stadionu u Eskişehiru čak me je podsjetila na onu koju priređuju Torcida i drugi hajdukovci na Poljudu, hramu nogometa na kojemu se već dugo nisu upriličile utakmice reprezentacije, a nakon afere s kukastim križem još neko vrijeme sigurno i neće. I nogometaši i simpatizeri Islanda pokazali su kako u toj maloj zemlji ljudi “kao jedan” vole svoj nogomet i svoju zemlju.

Jedan inženjer iz Zagreba, čovjek koji nije “zaluđen” nogometom, koji se slijedom okolnosti 11. lipnja ove godine našao u Reykjaviku na utakmici Island – Hrvatska, rekao je: “Kad sam vidio te islandske navijače kako navijaju i njihove igrače kako se bore na terenu, uhvatio sam sebe u jednom momentu da navijam za Island, a ne za Hrvatsku. Više im je bilo stalo do pobjede nego nama, zato su nam i zabili gol u zadnjoj minuti.”

Povjesničar Eric Hobsbawn uočio je kako se “za najveći dio građana kolektivna identifikacija s vlastitom zemljom ostvaruje lakše preko nacionalnih sportova, posredstvom momčadi i nepolitičkih simbola nego preko državnih institucija”. Bjelodano je kako su u posljednjem razdoblju kod nas prisutne velike teškoće u identifikaciji ljudi s domovinom putem nogometa kao nacionalnoga sporta broj jedan.

Zemlja različitih gadarija

Atmosfera u tom sportu kod nas je doista loša, i to gotovo gdje god se pogleda: u po kvaliteti i ugođaju slaboj Hrvatski Telekom prvoj i ostalim ligama, međunarodnom ugledu (koji se ne zadobiva i održava samo loptanjem), stadionskoj i drugoj infrastrukturi… Međusobne relacije ključnih aktera hrvatskoga nogometa jako su poremećene. Između igrača, sportskih dužnosnika i ostalih posrednika, medija i publike u posljednjih nekoliko godina popucale su mnoge spone međusobnoga razumijevanja i zajedničkoga djelovanja u korist sporta i domovine.

Znatno je razgrađen i simbol reprezentacije. Konstruiran još u prvoj polovini devedesetih, taj se simbol koristio kroz različite rituale, pa i one bizarne poput od desničara isforsiranoga držanja ruke na srcu pri izvođenju himne producirana kao “izraz narodne duše”, što je u jednom znanstvenom članku analizirao etnolog Ozren Biti.

Simbol vatrenih u posljednje vrijeme, međutim, sve više razjedinjuje, a sve manje okuplja simpatizere nogometa i druge građane. Zbog moralne i druge krize nogometa i društva promijenio se odnos mnogih spram toga simbola pa i zamišljenoga kolektiva koji bi trebao predstavljati. Kao da kod nas danas nogometna reprezentacija više izražava traume i sukobe nego što posreduje i združuje različite težnje i osjećaje.

Ranije su kritike spram stanja u našem nogometu odbijali čvrsti redovi sastavljeni od vodstva HNS-a i reprezentacije, gramzivih menadžera u sastavu toga vodstva ili usko povezanih s njime, sadašnjih igrača te izvjesnih političara i drugih likova. Kod tih aktera pregrijano i ekskluzivno domoljublje je javno, interesi su im uglavnom tajni (npr. javnost nije dostatno upoznata o iznosima nagrada igračima te plaća izbornika i stručnoga tima), a shvaćanje nogometa kao izvora profita u kojemu publika treba biti tek puki dekor i ne mogu prikriti.

Ta je falanga u posljednje vrijeme ipak manje zbijena, a dolazi i do pojava neposluha koje su doskora bila nezamislive. Neki (medijski, politički i drugi) miševi, pa i izvjesne mačke napuštaju ili su već napustili taj brod koji je doskora bio pun para te političkoga i drugoga utjecaja. Hrvatski nogomet sportski, financijski i moralno tone. Zbiva se to pred našim očima i ušima, i to ne samo na terenima i svečanim ložama stadiona nego i na bizarnim konferencijama za medije i još bizarnijim ekstremističko-političkim svadbama kao i u neprimjerenim raspravama u sudnicama.

Pristojni svijet, kojega u ovoj zemlji unatoč različitim gadarijama još uvijek ima, uglavnom više ne želi ni čuti ni zucnuti o profesionalnom nogometu i njegovim protagonistima. Manje pristojni izražavaju se pak traumatično, čak i zazivanjem umorstva, kao što je Torcida na moje uši činila (pjevanje “Zdravko cigane / tko te ubije / heroj postane”) na utakmici Hajduk – Istra 1961. prije dva tjedna.

Također, u Zagrebu su prije nekoliko dana, na autobusnim i tramvajskim stajalištima te drugim lokacijama, polijepljeni brojni plakati s prekriženom glavom Zdravka Mamića, navijačke skupine i dalje skandiraju protiv HNS-a i njegova stvarnoga šefa, a dojučerašnje igračke idole Luku Modrića i Dejana Lovrena u lavini internetske komunikacije opravdano – nisu govorili istinu ili u istrazi ili na suđenju – proziva se za nemoral.

Još nisu izgorjeli

Klanu koji vlada hrvatskim nogometom suprotstavljaju se skupine navijača i članovi njihovih udruga, izvjesni bivši nogometaši kao i neki novinari i drugi zvučnici sportske i demokratske javnosti. Ti buntovnici smatraju kako se nogomet ne može ni zamisliti bez aktivnoga sudjelovanja navijača i druge publike. Zbog faktičke privatizacije javnih klubova i reprezentacije te pripadajućih zlouporaba mnogi su opravdano nezadovoljni. Bunt se “prirodno” proširio na reprezentaciju kao “krunski dragulj” HNS-a, posebno zato što i Državno odvjetništvo sumnja da su u malverzacije uključeni i neki istaknuti igrači.

Da se pritom i ne spominje stavljanje nekih igrača u momčad i zanemarivanja drugih koji su nedvojbeno kvalitetniji (npr. u “repki” igra Pivarić koji nije ozbiljno konkurirao ni za prvih jedanaest Dinama, a ne izvrsni Barišić iz Osijeka). Ali naročito aktivni buntovnici, ponajviše vodstva navijačkih skupina i udruga, odbijaju prihvatiti da trebaju “počistiti i ispred svoga praga”, što znači osuditi verbalno i posebno tjelesno nasilje koje provode neki njihovi pripadnici.

Vatreni unatoč svemu još uvijek nisu izgorjeli. I dalje imaju šanse da se kvalificiraju na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, ponajprije zato što raspolažu visokom kvalitetom igrača. Ali prava nogometna pobjeda ostvarit će se tek ako se sasvim srede stvari u tom sportu kod nas. Za takvo veliko pospremanje ipak će trebati puno više pameti te domoljubnoga i drugoga “naboja” od onoga kojim raspolažu vladajući akteri koji bi shodno opisu svojih poslova trebali skrbiti za opće, a time svakako i nogometno dobro.

 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 47

DU
Deleted user
20:50 21.09.2017.

Zahvala na tome večernjem,imbexu,slobodnojjugoslaviji i ostalim plaćenim medijima koji sve hrvatsko pokušavaju ubiti. Ljudi sve više shvaćaju što radite. Dražen Lalić hehehehekoja moralna spodoba. Nije uvreda nego činjenica.

DU
Deleted user
20:55 21.09.2017.

Dražen Lalić,pa mislim večernjak dragi skroz se razotkrivate. Lalić hehehehehe klasični pajac u cirkusu Hajdučka orjuna.

IL
ilijan
20:17 21.09.2017.

Orjunaši crkli dabogda!