Kukoč za Večernji list o životnom priznanju: 'Jako sam sretan što su ovo dočekali moji roditelji'

Svoju nezaboravnu igračku karijeru Toni Kukoč zaokružio je 15 godina nakon posljednje utakmice. U dubokoj igračkoj mirovini, sad kada već i sijede vlasi navaljuju, ljevoruki genijalac dobio je priznanje koje je odavno zaslužio, prije mnogih koji ga već imaju. No, na kraju se i to dogodilo. “Bijeli Magic” primljen je u Košarkašku kuću slavnih.

A tu vijest prvi mu je javio njegov negdašnji, ali i današnji poslodavac Jerry Reinsdorf, vlasnik Chicago Bullsa, čovjek koji ga je plaćao kao igrača, a plaća ga i danas kao svog posebnog savjetnika.

– Nakon Jerryja, zvao me dugogodišnji skaut Bullsa i moj prijatelj Ivica Dukan, a potom sam ja uzvratio propušteni poziv Johnu Dolevi, izvršnom direktoru Košarkaške kuće slavnih. A on mi je i službeno potvrdio vijest. U ovih osam, devet godina sve se pretvorilo u iščekivanje hoće li se to ikad dogoditi. Ovo je savršeni završetak moje košarkaške igračke priče. A doznao sam to samo dan nakon što sam otišao na Gripe pogledati utakmicu Splita i Sparsa, što me vratilo u dane Jugoplastike i tri naslova prvaka Europe.

Lijep je to osjećaj

Je li se najnoviji počasnik Kuće slavnih umorio od zaobilaženja njegova imena?

– Prvih nekoliko godina otkako sam zadovoljio uvjet, četiri godine od umirovljenja, iščekivao sam, no kad sam vidio da su već izabrani Marčiulionis, Galis, Rađa, Divac, rekoh sam sebi da su me vjerojatno zaboravili. Nakon svake od tih prigoda prijatelji bi me pitali zašto nisam izabran, no tko sam ja da o tome odlučujem. Tada sam si rekao: “Ako se to i ne dogodi, oko toga neću se gristi i trošiti”.

Sada je tu temu konačno skinuo s dnevnog reda.

– Lijep je to osjećaj, nemam ja tu što mudrovati. Ponosan sam na sebe jer nitko bolje od mene ne zna kroz što sam prolazio u Jugoplastici, reprezentaciji, Italiji, Bullsima...

Koji su igrački trenuci bili najteži?

– Srećom, mnogo finala smo dobili pa je manje loših sjećanja. Najlošiji osjećaj doživio sam još kao kadet kad smo u Splitu izgubili naslov prvaka države od Cibone. Nisam igrao ni minutu jer sam bio najmlađi, no vidio sam tugu i žalost u svlačionici pa sam si rekao, ako ikad budem igrao neki finale, da si ne smijem dopustiti taj osjećaj nemoći kada se vratim u svlačionicu. Kao senioru, najteže mi je bilo kada sam kao igrač Benettona izgubio finale Eurolige protiv Limogesa. Nikad nisam bio tužniji nakon nekog poraza, čak sam i plakao. Mrzio sam i naš poraz u finalu Olimpijskih igara u Seulu 1988. jer sam bio uvjeren da smo bolji od Sovjeta.

Lijepi trenuci lakše se urezuju u sjećanje.

– Da sam sa Splitom izgubio finala u Münchenu, Parizu i Zaragozi, u tom trenutku ne bi bilo razočaravajuće jer nismo ni bili favoriti, no ne bi bilo ove priče. Tek kasnije vidiš koliko je tanka crta između iznimno sretnih trenutaka i onih koje želiš zaboraviti. Ili da sam u dresu Bullsa gubio finala protiv Seattlea i Utaha, bilo bi to ludilo sezone, no o njima bi danas malo tko govorio.

A na sva tri Final Foura Eurolige, Toni je proglašavan za najboljeg igrača. Baš kao što je 1990. bio i najbolji igrač Svjetskog prvenstva.

– Meni su pobjede moje momčadi bile važnije od toga jesam li ja dobio individualnu nagradu. Doduše, namjestilo se tako da sam ja trebao dobro igrati da bi se ta finala dobila. Osim toga, važno je da te nagrade imaš s kim podijeliti. Imao sam sreće što se pogodilo da sam se našao u takvom naraštaju igrača kao što je bio onaj Jugoplastikin. Sreća je i to što se Jerry Krause toliko forsirao da me dovede u Bullse. Često se sjetim kako me Ivica Dukan, i tada i danas skaut Bullsa, zvao govoreći mi: “Daj, molim te, odluči se, dođi. Vidjet ćeš da će ti biti super.”

Kaže da ga je njegovo sudjelovanje u “stampedu” Bikova dugo godina podsjećalo na jedan popularan film.

– U filmu “Troja” suvremenici ističu da su počašćeni što su živjeli u vrijeme Ahileja i Hektora, pa sam i ja bio ponosan što sam igrao uz Jordana i Pippena. No sada će to biti drukčija priča jer sam s njima u Kući slavnih. Više nisam samo igrao s njima nego sam bio jedan od njih. Dakle, više sam od sporedne uloge.

Je li ga je smetalo što je ispred Kuće slavnih crveni tepih prije nego njemu bio prostrt Yao Mingu, Oscaru Schmidtu, Nikosu Galisu... To jesu veliki igrači, ali s neusporedivo manje trofeja od Kukija.

– Nimalo. Jer svi ti ljudi su ga zaslužili. Igrao sam protiv njih i znam vrlo dobro koliko su bili dobri. Primjerice, sjećam se da sam nerijetko upravo ja čuvao Galisa, najboljeg strijelca Europe, kada bismo igrali klupski protiv Arisa ili s reprezentacijom protiv Grčke. Bilo bi sebično da sam rekao da ja zaslužujem ući u Kuću slavnih prije njega.

Vrijedi li to i za Dinu Rađu, njegova suigrača u majici splitskih žutih i u reprezentacijama SFRJ i Hrvatske?

– Ma svakako. Ja sam s Dinom od svoje petnaeste godine i iz naših splitskih dana znam svaki trening, što je i kako je radio i kako je došao do svega što je postigao. Imati nešto protiv toga što je on u Kuću slavnih ušao prije mene, bila bi suluda pomisao. Kad god bih doznao za nekog novog internacionalca, pomislio bih kako vjerojatno ima razloga da i ja jednog dana budem tamo.

No, to odgađanje s Kukočevim uvrštenjem, Kući slavnih nisu zamjerali samo hrvatski novinari, nego i neki vrlo ugledni američki. Recimo, ugledni NBA kroničar Sam Smith, novinar Chicago Tribunea, napisao je više tekstova o tome kako se Kukoča neprestano preskače. Štoviše, u svom posljednjem tekstu napisao je da je neuvrštavanje Kukoča “najveći previd velike institucije i uvreda međunarodnoj košarci”.

– Imponira kada takvo što o vama kaže čovjek koji je pogledao na tisuće utakmica, koji je pratio dinastiju Bullsa i o njima pisao knjige i on je uistinu relevantan svjedok tog vremena. Svake godine, kada bi netko drugi bio izabran, moji prijatelji za utjehu bi mi poslali tekst Sama Smitha, a mene se posebno dojmio jedan od prije četiri godine kada je za Dražena i mene napisao: “Ovi dečki bili su jači mentalno i fizički više no što smo mi ikad mislili”.

Piše tako Sam Smith i o tome da Amerikanci više nisu arogantni i ne misle da su jedini koji znaju igrati košarku, kao što je bio slučaj kada je Kukoč dolazio u NBA ligu.

– Neki Europljani danas već po dolasku u NBA klub dobivaju apsolutno povjerenje. U naše vrijeme to nije bio slučaj i morao si se izboriti za svaku minutu.

Nakon što je otišao iz Bullsa, Kukoču se znalo dogoditi i ovo:

– Jednom sam, sjedeći na klupi, htio glavnom treneru reći neko svoje zapažanje, a bio sam sto posto siguran u to, na što mi je glavni trener rekao da se obratim pomoćniku. Kada sam s tim zapažanjem došao pred pomoćnog trenera reagirao je u stilu “pusti me sada”. I tako je bilo nama, prvom naraštaju Europljana u NBA ligi. Dok ti zavrijediš povjerenje suigrača, glavnih igrača, a potom i trenera, prođe ti karijera.

Nikola Jokić i Luka Dončić takvih problema nisu imali. Oni su vrlo brzo dobili glavne uloge.

– Kako evoluira igra, tako je i s odnosom prema Europljanima. Nekad je bilo jako teško doći do NBA lige, mnogima je to izgledalo nemoguće, nepristupačno. Sada ljudi ne idu u NBA u stilu: “Da mi je barem igrati deset, petnaest minuta, da mi je dobiti pet, šest šuteva po utakmici”. Ne, sada Europljani dolaze s idejom da ruše s trona LeBrona, da pobijede Duranta i Curryja.

A ti dečki (Dončić i Jokić) jednog dana neće morati čekati uvrštenje u Kuću slavnih kroz “usko grlo” za internacionalce koje dopušta samo jedan izbor u godini. Bilo da je riječ o trenerima ili o igračima.

– Jokić, Dončić i Antetokounmpo jednog bi dana mogli ući u Kuću slavnih kao NBA igrači, a ne tim uskim prolazom za internacionalce. Drago mi je da oni ne moraju prolaziti ono što smo mi morali. Nisam imao pravo ispaliti 15 do 20 lopti da bih zabio 30, pa ako ne ide danas, sutra opet dobivaš istu priliku. Uz Jordana i Pippena, morao sam šutirati 70 posto iz igre da bih ubacio 20 koševa.

Još su Dražen, Toni i Dino dobro i prošli jer su se uspijevali izboriti za svoj status. A zamislite kako je bilo 70-tih godina kad su NBA procjenjivači talenata podcjenjivali asove poput Ćosića i Dalipagića. Ćosić je izabran kao 84. pick, a Dalipagić nije ni izabran.

– To je tek bilo podcjenjivanje. Pa Ćosić i Dalipagić su s reprezentacijom osvojili sve što se u amaterskoj košarci osvojiti moglo.

Situacija je danas posve drukčija i NBA klubovi otimaju se za Europljane i odvode ih iz matičnih klubova već s 19 ili 20 godina.

– Kao i u svemu, sirovina se crpi i ima je sve manje i manje. U moje vrijeme NBA klubovi uzimali su dokazane igrače, a danas se prate djeca i po završnim razredima osnovnih škola. Ne znam gdje možeš otići na kugli zemaljskoj da nađeš nekoga za koga se već ne zna. Nažalost, neće svi biti Dončić i napraviti veliku karijeru. Nažalost, mnogo je onih koji će u NBA ligi biti do svoje 22. ili 23. godine kada će im šefovi klubova reći da to nije to. To je rizik današnjeg sporta, no često je i odabir igračev, njegovih roditelja i menadžera. Današnji roditelji znaju sve što njihovu sinu treba da bi on bio vrhunski, ali znaju i koliko novca donosi određeni pick na draftu.

Koliko je teško opstati u NBA košarci, najbolje će vam reći sljedeći podatak.

– Prosječan vijek trajanja košarkaša u NBA ligi jest dvije i pol godine pa možete zamisliti koliki je to odljev, ali i priljev novih. Svake godine je draftirano 60 novih igrača, što znači da 60 igrača iste godine mora nekamo otići. Za mojih 13 godina, to je bilo nešto manje od 800 igrača. Nemilosrdan je taj profesionalan sport, pri čemu su mnogi samo dio statistike. I zato mi je sada još draže što sam izabran u Kuću slavnih jer sam imao tu sreću da ne budem dio te negativne statistike.

Ponosna djeca

Sretnu vijest Toni je doznao u Splitu, kamo se uputio posjetiti roditelje Antu (84) i Radojku (79), a oni su intenzivno proživljavali s njim sve što je prolazio u karijeri, posebice u ranijoj fazi.

– Jako mi je drago da s njima mogu i ovo podijeliti jer su mi bili najveća podrška kad nitko nije znao za mene. A posebno mi je drago zbog oca, velikog ljubitelja sporta, pa sam rekao mami da mu ona kaže jer znam da će mu biti puno srce.

Ponosna će na svog oca biti i Tonijeva djeca Marin (28) i Stella (24).

– To su već odrasli ljudi koji razumiju kako život teče i da je to šlag na mojoj karijeri. Stella radi kao učiteljica u školi za autističnu djecu, trenerica je odbojke i ide na postdiplomski na psihologiji. A Marin već osam godina radi u marketingu jedne softverske kompanije.

Najveća potpora bila mu je životna suputnica Renata.

– Tko mi može biti veća podrška od moje žene. Neki dan smo naletjeli na snimku nekog mog televizijskog razgovora s novinarom Slavkom Cvitkovićem koji me te 1991. propitivao hoću li u Chicago ili neću. Tome smo se baš slatko nasmijali – rekao je Kukoč.