Ja sam Mirna Jukić Berger i bila sam plivačica. Sada sam mama dvoje male djece i zaposlena u sportskoj sekciji u ministarstvu sporta. Cijepljenje protiv korone naš je jedini izlaz iz pandemije. Cjepiva su testirana i odobrena. Sigurna su i učinkovita. Čim mi se pruži prilika, ići ću se cijepiti. Cijepi se i ti! I prijavi se! Sve informacije dostupne su na österreich-impft.at”, poruka je to Mirne Jukić Berger, bivše hrvatsko-austrijske plivačke zvijezde, višestruke europske prvakinje i osvajačice bronce na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. te magistrice publicistike i komunikacijskih znanosti upućena Hrvatima koji žive u Austriji u sklopu informativno-edukativne videokampanje austrijskog saveznog kancelarstva „Austrija cijepi“, namijenjene specijalno migrantima u toj alpskoj zemlji. I to na njihovu materinskom jeziku.
Mirna, koja je već desetak godina i „veleposlanica integracije“ stranaca u austrijsku sredinu, u novoj ulozi poziva hrvatske doseljenike na cijepljenje kako bi se što prije vratio život kakav smo prije poznavali.
A kako tvrdi austrijski kancelar Sebastian Kurz, jedino što nas može izvući da dođemo u „staro normalno“ je „masovno cijepljenje“. Stoga je Austrija u posljednje vrijeme počela cijepiti na „turbopogon“ i do sada je procijepljeno nešto više od dva milijuna od pet milijuna punoljetnog austrijskog stanovništva koje se želi cijepiti, odnosno sedam milijuna, koliko bi se ukupno moglo cijepiti. Ali dva milijuna, među njima i brojni migranti, još uvijek nisu spremni za taj čin. Iz raznoraznih razloga. Kako bi ih udobrovoljio, kancelar Kurz stalno ih poziva na cijepljenje zajamčivši im da će svi koji to žele, bez obzira na godine, moći biti cijepljeni do kraja lipnja. Poziva ih i ministar zdravlja Wolfgang Mückstein, uz napomenu da moraju shvatiti da je cijepljenje „naš najvažniji saveznik protiv koronakrize i pandemije.“
Ministrica integracije Susanne Raab, koja kaže da je pandemija „otežala“ integraciju doseljenika u austrijsku sredinu, također poziva migrante da se cijepe u što većem broju kako bi se život što prije ponovno vratio iz kriznog u normalni modus. No to još nije naišlo na pravi odaziv. Zašto, pitali su se mnogi, dok na vidjelo nisu izašli podaci istraživanja provedenog za Austrijski fond za integraciju, koji pokazuju da se osobe s migrantskom pozadinom u prikupljanju informacija o koronavirusu i cijepljenju uglavnom oslanjaju na društvene mreže, medije u zemljama svojeg podrijetla te prijatelje, obitelj i kolege s posla, a ne na službene vladine izvore informiranja. I da su izuzetno skloni vjerovanju u teorije zavjera o koronavirusu.
Ministrica Raab istaknula je kako je istraživanje pokazalo da su društvene mreže glavni izvor informacija za 49 posto druge generacije migranata turskog podrijetla, 44 posto migranata druge generacije podrijetlom iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i 39 posto Afganistanaca te za „samo“ 13 posto Austrijanaca bez migrantske pozadine. A što se tiče teorija zavjere o pandemiji koronavirusa, čak od jedne četvrtine do jedne trećine migranata u Austriji tvrdi da je koronavirus umjetno proizveden i namjerno proširen svijetom, što je slučaj kod samo 13 posto domicilnog austrijskog stanovništva.
Navedeni podaci toliko su uzbunili austrijski politički vrh da je odlučio u sklopu opće kampanje cijepljenja protiv COVID-19 „Austrija cijepi“ pokrenuti krajem ožujka posebnu kampanju samo za migrante, kako bi shvatili zašto bi se trebali cijepiti.
Sa svrhom popularizacije cijepljenja organizatori kampanje, koristeći znalački poznate alate odnosa s javnošću uključili su u kampanju uspješne privatne poznate osobe, sportaše, pjevače, glumce i poslovne ljude s migrantskom pozadinom, s kojima se migranti u Austriji mogu identificirati. Pa tako i Hrvati s Mirnom Jukić Berger, što je i bio povod za ovaj naš razgovor.
Iako poruke i apeli dobro zvuče, pitanje je koliko su autentični i uvjerljivi za migrante da pristanu na cijepljenje?
Koliko će Austrija u tome biti uspješna, pokazat će na kraju procijepljenost stanovništva, iako treba istaknuti da je ta uvjerljivost i povjerenje ne samo djelomično kulturološki određeno, jer migranti su raznih kulturnih, nacionalnih i vjerskih pripadnosti, nego je i pod utjecajem drugih čimbenika.
Mislite na pogrešne poruke, popularno rečeno “fake news” s društvenih mreža, koje naročito osobe s migrantskom pozadinom u Austriji, inače prilično skeptične prema cijepljenju, preferiraju kao pretežito sredstvo informiranja?
Između ostalog i na njih, jer na društvenim mrežama svatko može pisati što hoće, istinu, ali i izmišljotine i laži. Zato je bitno ljudima objasniti da je uputno služiti se službenim informacijama vlade i ministarstva koje su provjerene i počivaju na znanstvenim i stručnim saznanjima i činjenicama o borbi protiv COVID-19. Cilj kampanje je migrantima pružiti na njihovu materinskom jeziku što više informacija o cjepivu i njegovim učincima i pozvati ih, kao dio austrijske zajednice, na cijepljenje. A pravo je svake osobe da za sebe donese odluku za koju smatra da je za nju najbolja.
Koliko prema vašoj ocjeni kampanja može biti uspješna ako je dodatno opterećena nepovjerenjem dijela austrijske javnosti u strance. Nije li to na neki način nemoguća misija?
Ne, nikako! Migranti se sigurno neće odreći putovanja u zemlju svog podrijetla i posjeta obitelji i rodbini i točno znaju da će im to biti moguće jedino uz već u EU i Austriji najavljenu „zelenu putovnicu“, u kojoj će pisati jesu li cijepljeni, testirani ili su već preboljeli zarazu koronavirusom. U mnogim medijima, ne samo austrijskim nego i stranima, ali i političkim inicijativama već se govori o restrikcijama za one koji ne budu cijepljeni, poput odlazaka u restoran, kafić, kino, na nogometnu utakmicu i slično, a te najave nisu mimoišle ni migrante. U ovih mjesec dana kampanje imamo već i brojne pozitivne reakcije ljudi s migrantskom pozadinom, pa tako i Hrvata u Austriji, što se tiče njihove spremnosti na cijepljenje.
A što je s vama? Jeste li vi kao promotorica kampanje već cijepljeni?
Ja jedva čekam da dođem na red i da me pozovu na cijepljenje. Ali imam „samo“ 35 godina i moram još malo pričekati. Kancelar Kurz rekao je da će se svatko tko to želi moći cijepiti do kraja lipnja. I meni je cijepljenje važno jer stalno putujem između Austrije i Hrvatske. Moja je obitelj u Hrvatskoj i želim bezbrižno putovati. Osim toga, moj suprug profesionalni je odbojkaš koji stalno putuje i ove je sezone bio u Turskoj. Krajem prošle godine obolio je od korone i što smo svi skupa kao obitelj prošli ne trebam ni govoriti, a još je imao sreću da nije imao težak oblik zaraze i nije morao ni u bolnicu ni na intenzivnu njegu. Ako se želimo vratiti u tu neku „staru normalnost“, ponovno se rukovati, družiti s prijateljima i izlaziti u društvo, cijepljenje nema alternative, jer se radi o ljudima i ljudskim životima. Naravno da sve to nije jednostavno, jer su ljudi već umorni i frustrirani koronakrizom koja već predugo traje.
Ali ima i frustriranih vladinim mjerama zaštite protiv koronavirusa koji prosvjeduju i tuku se s policijom na bečkim ulicama.
Njih ne mogu shvatiti jer svi zajedno sjedimo u istom brodu. Naravno da nitko nije sretan što mora nositi masku, držati fizički razmak i smanjiti svoje socijalne kontakte, ali što se mora, nije teško. I meni je dosta i maski i lockdowna, ali znam da ćemo, ako se disciplinirano pridržavam mjera i štitim sebe i druge, prije izaći iz tog koronaludila. Što se više budemo protivili, bit će nam sve gore i teže. Pa nisu maske na licu najgore što nam se može dogoditi, bez obzira na to budemo li ih morali nositi još mjesecima. Njima štitimo sebe i druge i spašavamo i svoj i tuđi život. Pa zar je to zaista tako teško? Naravno da nismo naučeni na maske na licu. I sama sam se 2002. i 2003. godine na plivačkom natjecanju u Kini i Koreji čudila kada sam vidjela ljude koji su maske disciplinirano nosili non-stop zbog zagađenosti zraka. Ali to im je bio važan razlog. Kao koronavirus sada kod nas: spriječiti njegovo širenje kako ne bi došlo do pucanja kapaciteta u jedinicama intenzivne njege i sloma zdravstvenog sustava.
Ovo je vaša druga velika kampanja vezana za doseljenike. U prvoj, prije desetak godina, u vrijeme kada je sadašnji kancelar Kurz bio državni tajnik za integraciju u ministarstvu za Europu, integraciju i vanjske poslove, proglašeni ste „veleposlanicom integracije“, a sada ste sudionica kampanje „Austrija cijepi“, što potvrđuje da ste svojim profesionalizmom i društvenim angažmanom zadobili povjerenje ne samo austrijskih sportskih nego i visokih političkih krugova. Je li to pravilo ili iznimka i koliko je uistinu strancu u Austriji teško ili lako uspjeti?
Smatram da svatko u Austriji može uspjeti ako to želi, bez obzira na to koje je nacionalnosti i vjere, ako je uporan, marljivo radi i zna jezik. Migrantima je sigurno nešto teže nego domaćinima i moraju se više dokazivati. Ali imaju šansu za uspjeh. Ja sam svoju iskoristila najbolje što sam znala i mogla kada sam 1999. godine kao izbjeglica iz Vukovara, preko Zagreba s ocem došla u Austriju. Bio je to mukotrpan rad jer nisam znala njemački. Ali kada sam ga naučila, sve je krenulo nabolje. Svi su govorili uspjela si jer si talentirana za plivanje. No to baš nije tako, jer 90 posto uspjeha je rad, red i disciplina, a ostatak je talent. To su prepoznali i ljudi u krugovima austrijske vlade koji cijene sportaše, glazbenike, glumce, znanstvenike i ostale uspješne doseljenike u Austriji. Oni su, u pozitivnom smislu, iskoristili našu uspješnost da budemo uzor svim ostalim došljacima i proglasili nas „veleposlanicima integracije“, koji ostalima pomažu što bezbolnije uključenje u austrijsko društvo. A to znači odlazak u škole, vrtiće, klubove i druga mjesta gdje se okupljaju migranti i razgovor s njima o šansama za uspjeh. Trenutačno to radimo virtualno, zbog koronakrize. Ja u tome uživam jer sam osoba koja sve ono što voli i priraslo joj je srcu želi prenijeti i podijeliti s drugima.
Omiljeni ste i rado viđeni i među Hrvatima u Austriji unatoč tome što ste deset godina branili boje ove alpske zemlje i tri puta bili njena najbolja sportašica godine i najuspješnija plivačica svih vremena. A mogli ste, da je bilo više razumijevanja nadležnih u Hrvatskoj, braniti i boje svoje domovine i plivati pod hrvatskom zastavom. Je li vam žao što vam to nije pošlo za rukom?
Veze s hrvatskom zajednicom u Austriji i domovinom Hrvatskom uvijek su mi bile važne i zato sam ih brižno njegovala. Zahvalna sam Austriji na svemu što je učinila za mene i pružila mi priliku kad me Hrvatska odbacila. Zbog rata sam 1991. godine s roditeljima i tri godine mlađim bratom morala napustiti Vukovar i otišli smo u izbjeglištvo u Zagreb, gdje sam počela trenirati plivanje. Nerazumijevanje hrvatskog Olimpijskog odbora da nam je za treniranje i uspjehe potrebna pruga koju nismo mogli plaćati, jer kao izbjeglice nismo imali novca, otjeralo nas je 1999. godine u Beč, gdje su nam ponuđeni uvjeti za svakodnevno treniranje. Samo godinu dana kasnije dobila sam i austrijsko državljanstvo. A da sam imala uvjete za treniranje, sigurno nikada ne bih otišla iz Zagreba. Sada imam dvojno državljanstvo i Austrija mi je, uz Hrvatsku koju nosim u srcu, postala druga domovina. Tu sam se skrasila, upoznala svog supruga, austrijskog odbojkaškog reprezentativca Alexandera Bergera, s kojim imam dvoje preslatke djece, četverogodišnju Arianu i dvogodišnjeg Marina. Zahvalna sam Austrijancima zbog svega što su mi pružili da ostvarim sportsku karijeru iz snova. Tko zna što bi od mene bilo da sam ostala u Hrvatskoj i bih li uopće napravila plivačku karijeru ili bih propala kao plivačica.
Što su brak i djeca promijenili u vašem životu nakon što ste kupaći kostim, kapicu i naočale zauvijek pospremili u ormar?
Promijenila sam pogled na život i prioritete. Uživam u svemu što mi život nudi kao ženi, supruzi i majci: radim u sjajnom timu u austrijskom saveznom ministarstvu sporta u Beču, kuham, spremam, igram se s djecom, radim sve što rade i ostale mlade majke i žene. I sretna sam! Udajom za odbojkaša nisam se udaljila od sporta, niti bih to mogla jer su u meni sportski geni. Mama je igrala odbojku, a tata Željko, koji trenira plivanje mlade naraštaje Austrijanaca – košarku. Brat Dinko, koji je sada uspješan trener jednog od bugarskih plivačkih klubova i ja smo plivali. Prava sportska obitelj. A potvrda da je sport ne samo moja prošlost i sadašnjost nego i budućnost diploma je Akademije za trenere plivanja. Za svaki slučaj, neka se nađe!
Ovo su vaše sportske poruke odaslane prema javnosti. Imate li još kakve dodatne vezane za kampanju cijepljenja protiv COVID-19 namijenjenu migrantima?
Preispitajte vlastite izvore informacija, držite se propisanih mjera zaštite od koronavirusa i idite se testirati i cijepiti kada na vas dođe red! To je moj društveni apel.
Nikad cuo za ovu