Luka, nije sramota plakati, pa ni na pragu 39. godine! Isplači se, kapetane naš, još koji put dok se voziš prema Zagrebu, zaderi se, opsuj, lupi šakom o stol, budi ono što si uvijek bio – obični dečko iz kvarta, jedan od nas s onih nakrcanih tribina, onaj kojemu srce i duša plešu od radosti kada igra Hrvatska. Onaj kojemu je Hrvatska uvijek bila iznad svega!
Pokosilo ga je
Da, Luka, plaču i najveći, i ne srame se. Ne zato što su bili slabi, nego stoga što su samo ljudi, krhka, prostodušna, duševna, tankoćutna bića. Zato što – osjećaju. I zato što su – citiram jednog pametnog čovjeka – predugo bili jaki. Na izljeve emocija nikada nisu imuni ni najveći sportaši koji su hodali zemljom; koliko se puta raspekmezio nimalo hladni Švicarac Roger Federer, nisu li LeBrona prozvali “crybaby”, plakala je kao dijete i muškarčina od Cristiana Ronalda, pa i osjetljiva biljčica od Lea Messija... Sve plačljivac do plačljivca.
A niti jednoga od njih nije pokosilo na ovaj način kao našega Luku: ona infarktno riskantna 98. minuta u Leipzigu i pogodak Talijana od kojega ćemo se svi skupa još mjesecima oporavljati. Da, naš Luka i te kako je imao za čime plakati: za prokletih osam minuta nadoknade, za prokockanom osminom finala, možda i za novom medaljom s Hrvatskom, plakao je dječački i kapetanski i zbog suosjećanja s razočaranom, pokislom, masom na tribinama, a na kraju i za onim što ga boli najviše – zbog skoroga oproštaja od najdražega “društva za stolom”; Livijem, Kovom, Brozom, Vidom, Perijom, Kramom... Da, jedan stolac tamo odsada tamo ostaje prazan, s melankoličnim uzdahom suigrača: “Tu je nekada sjedio Luka...”
Da, došao je kraj jednoj bajci, jednoj neponovljivoj, dirljivoj, na trenutke dramatičnoj, a najviše veličanstvenoj, pobjedničkoj epopeji o nogometašu srca golemoga kao Velebit iz kojega je niknuo, prkosnom i ponositom vječitom mladiću Luki Modriću koji je hrvatskoj reprezentaciji posvetio 18 godina svojega života! Osamnaest punih godina letova, okupljanja, karantena, pustih kampova, priprema, treninga, utakmica, doping-kontrola, presica, mixed zona, ispraćaja i dočeka.
U osamnaest godina 178 nastupa za Hrvatsku, na pet kontinenata, u čak 77 gradova u Hrvatskoj i izvan nje, tri osvojene medalje, jedna Zlatna lopta SP-a – to je ostavština Luke Modrića u reprezentaciji, koja će teško ikada biti ponovljena. Ne samo u hrvatskim nego i u svjetskim razmjerima – novi Modrić možda se neće pojaviti sljedećih sto godina! Jedino što može kod nas može biti ugroženo je ona brojka 178. Naime, Luka Modrić do svoje 22. godine imao je samo 17 nastupa za Hrvatsku, a 22-godišnji Joško Gvardiol već sada ima ih 33.
Bit će to ipak šok
A za svih tih sjajnih 178 nastupa – naš Luka 178 puta zaslužuje barem jedno: “Hvala!”
Hvala ti, majstore, za svih onih devet svjetskih i europskih prvenstava na kojima si blistao za Hrvatsku! Hvala ti što ni kod jednoga izbornika nisi tražio popust, nikada se durio, zabušavao, izmišljao ozljede i izbjegavao igranje za Hrvatsku. Hvala ti za ono što si u Milanu 2014. – bespoštedno ginući za Hrvatsku – pretrpio tešku ozljedu!
Hvala ti za sve one golčine Turcima, Argentincima, pa i za ovaj Talijanima, iako nam u konačnici ništa nije značio! Hvala ti i za sve penale, one koje si zabio, hvala ti za svu hrabrost kad smo se tresli, hvala ti što si imao petlje pucati Schmeichelu u Nižnjem, što si onako srčano kapetanski branio Rakitića pred pomahnitalim Otamendijem! Hvala ti što si bio naša Zlatna lopta SP-a, Fife, Uefe, France Footballa predstavljajući Hrvatsku! Hvala ti što si ostao u reprezentaciji i nakon Katara, pa i nakon Lige nacija, kada bi se mnogi povukli! Hvala ti što si sa skoro 39 godina, s 26 trofeja s Realom, umjesto vlastite komocije u Madridu birao još jedne pripreme s Hrvatskom, još jednu izolaciju, nova putovanja, protokole, presice, pa i priglupa novinarska pitanja! Hvala ti na fernesi i gospoštini s kojom si igrao za Hrvatsku ne dobivši u 178 utakmica niti jedan crveni karton! Hvala ti što si sve oko sebe s kojima si igrao učinio boljima, što si svojim ponašanjem bio uzor mladima, što će Gvardiol, Baturina, Sučić jednoga dana reći: “Sve sam to naučio od Luke.” Hvala ti – u ime navijača – na svakome autogramu, svakome selfieju, svakom poklonjenom dresu, majici! Hvala ti, kapetane Luka, i naklon ti do poda!
O novoj desetki Hrvatske nakon Modrića, pa i novoj eri reprezentacije – prerano je. Treba nam prvo svima sjesti da se više neće pojavljivati na okupljanjima – što je nakon 18 godina ipak na neki način šok. Treba Luka sjesti s izbornikom Dalićem, s obitelji, treba – s knedlom u grlu – sastaviti ono oproštajno pismo. Jednostavno, treba mu vremena – jer ovo će mu biti najteža odluka koju je ikada donio.
I bit će tu opet, i s odmakom od ovoga brodoloma s Italijom, Lukina zamišljenoga pogleda u daljinu, nabujalih emocija, pa i suza. Osobito bi se mogao rasplakati kada početkom rujna u Madridu dođe na trening Reala u Valdebebas i tamo zatekne – praznu svlačionicu. Svi igrači u svojim reprezentacijama, osim našega Luke. Falit ćeš, majstore, ali nema veze. Odmori se, kapetane, zaslužio si!
>> Ovako su izgledali mali vatreni prije nego su postali slavni. Neke od njih nećete prepoznati
Hvala ti Luka na svemu!