Četvrte Olimpijske igre, zakazane za 1908. godinu, trebale su se održati u glavnom talijanskom gradu Rimu, no nakon katastrofalne erupcije Vezuva 1906. ta je čast pripala Londonu. A te Igre na koncu je obilježio baš jedan Talijan, odnosno maratonac s “Čizme” Dorando Pietri.
Pio pjenušac umjesto vode
Omaleni je Talijan u ciljnoj ravnini teturao od iznemoglosti. Prvi je ušao na stadion, ali je onda krenuo u krivom pravcu, a nakon što su ga suci usmjerili preostalih 350 metara trčao je cijelu vječnost. Pao je pet puta, liječnici su ga čak i oživljavali, a priča kaže da je prije nego što je prvi presjekao ciljnu vrpcu pao i u ruke sucu koji se zvao Arthur Conan Doyle i pisac je romana o legendarnom inspektoru Sherlocku Holmesu. Na žalost olimpijskih romantičara to nije istina jer je Doyle sjedio u prvom redu kao izvjestitelj Daily Maila.
No baš je on opisao dramatične trenutke kada su kolabiralog maratonca iznijeli na nosilima i odveli u bolnicu, a u tim se trenucima mislilo da je talijanski slastičar umro. Srećom, preživio je, no ne i njegova pobjeda. Diskvalificiran je zbog pomoći sudaca i liječnika pa je ostao bez zlata.
– Nisam osvojio zlato, ali sam osvojio slavu – ustvrdio je Pietri koji je preko noći postao jedna od prvih svjetskih atletskih zvijezda pa je pozivan na sve glasovite profesionalne utrke na kojima je dobro zarađivao.
A zaradio je dobro i samo nekoliko mjeseci kasnije kada je pozvan u Madison Square Garden na uzvratnu trku s olimpijskim pobjednikom Johnnyjem Hayesom kojeg je pobijedio pred njegovom publikom.
Puno godina kasnije jedan je Amerikanac, u svojoj 91. godini, ispričao što zna o ovom slučaju. Joe Deakin trčao je uz Pietrija i svjedočio toj drami. Govoreći pred novinarima, Deakin je priči dodao začina.
– Problem je bio u tome što su mu ljudi uz cestu davali da pije čaše pjenušca, a ne vodu. On nije bio iscrpljen. On je bio pijan.
U tu je priču teško povjerovati, no stoji činjenica da su trkači tijekom utrke bili maženi i paženi i da su, osim napitaka, dobivali puding, grožđice, banane, mlijeko, ali i mokre spužve i kolonjsku vodu. Zato su povjesničari sporta sudionike proglasili najuhranjenijim i najmirišljavijim maratoncima u povijesti maratona.
Pietri je nakon karijere, u kojoj je još jednom kolabirao, vodio kafić i vozio taksi. Zbog svog kolapsa postao je slavan, a da je trčao sporije (drugoplasirani je došao 32 sekunde iza njega), vjerojatno bi bio pobjednik, ali danas za njega nitko ne bi znao.
Inače, baš te godine ustanovljena je i današnja dužina maratona od 42 kilometra i 195 metara, i to da bi se ispunila želja kraljice Aleksandre, supruge engleskog kralja Edwarda VII. Prabaka današnje kraljice Elizabete poželjela je gledati start ispred prozora svoje sobe u palači Windsor, a kralj je htio da maraton na stadionu završi pred kraljevskom ložom pa je maraton produžen u odnosu na prethodna izdanja.
Pete Olimpijske igre održane u Stockholmu (1912.) obilježile su beskrajno duge hrvačke borbe. Šveđani nisu dozvolili natjecanje u boksu, ali protiv hrvanja grčko-rimskim stilom nisu imali ništa protiv, no hrvanje je donijelo rekordno dugu borbu Rusa Kleina i Finca Asikainena u srednjaškom polufinalu. Borili su se 11 sati i 40 minuta. Pobijedio je Klein, ali zbog iscrpljenosti nije mogao nastupiti u finalu pa se zlatom, bez borbe, okitio Šveđanin Johanson.
Izgubljeni učitelj zemljopisa
Još je bizarnija priča ona vezana uz japanskog atletičara Shiza Kanagurija. Maraton se trčao po iznimnoj vrućini pa je poslije utrke policija dobila zadaću pronaći 33 trkača koja nisu stigla na cilj. Svi su locirani osim Kanagurija. U pretkolapsnom stanju upao je u dvorište jedne švedske obitelji koja je upravo imala piknik. Ljubazni domaćini pozvali su ga da se pogosti, a kada se osvježio sokom, ponudili su mu i da malo prilegne. Ni to nije odbio. Kada se probudio i došao k sebi, već je bilo kasno da se priključi utrci pa je, dobivši odjeću od svojih domaćina, sjeo na vlak za Stockholm. Posramljen, ne javivši se nikome, potiho se ukrcao na brod za Japan.
Pedeset godina kasnije jedne su švedske novine poslale svog reportera u Japan da pronađe Kanagurija. Našao ga je u jednoj školi u Tamani, u ulozi učitelja zemljopisa.