Osječke blizance već zovu “novi Sinkovići”: Imamo ponuda, ali željeli bismo ostati u Hrvatskoj

Tog rujanskoj dana otac ih je izveo u šetnju i, sasvim slučajno, ponio fotoaparat. Popeli su se na pješački most, simbol Osijeka, a njih su se dvojica uhvatila ručicama za željeznu ogradu i gledala niz rijeku.

Uočili su čamac s veslačem i, gotovo uglas, oba su dječaka ispucala: “Hoću to!” I ne sluteći koliko je to sudbonosan trenutak, otac je taman tada uz ogradu mosta fotografirao, kako kaže, “male ćelavce”.

Blizanci Patrik i Anton Lončarić toga su 19. rujna 2002. praktički tek navršili dvije godine. Petnaest godina kasnije, postali su svjetski juniorski prvaci u dvojcu bez kormilara. Doveslali su, paralelno, i do titule seniorskih prvaka Hrvatske.

Nedvojbeno, 2017. je bila godina iz snova za braću Lončarić, mlade nade hrvatskog veslanja koje već nazivaju “novim Sinkovićima”. Privukli su, tako, i pažnju “lovaca na glave” s prestižnih američkih te engleskog sveučilišta.

Želimo biti veslači!

– Ne sjećamo se, naravno, toga trenutka na Dravi, ali tata nam je pokazao sliku i ispričao kako smo tada “odlučili” da želimo postati veslači – smješka se 17-godišnji Anton, “mlađi” brat koji je na svijet stigao pet minuta nakon Patrika.

Dobro se, pak, sjećaju koliko su bili razočarani kada su im prvi put u osječkom VK Iktus “dali košaricu”. Bilo im je tek šest godina kada su, naime, nagovorili oca da ih odvede u veslački klub. No, tamo su im objasnili kako su premaleni za takav mentalno i fizički naporan sport te neka se vrate za još toliko, dakle šest godina.

– Bilo nam je teško, ali znali smo koliko je veslanje naporno i bolje je da ne forsiramo, kako na kraju ne bi bilo neuspješno – nadovezuje se Patrik.

Lutali su iduće četiri godine i tražili sport koji bi ih zanimao, dok ne narastu za veslanje.

– Trenirali su karate, ali im je bilo prebučno i nezanimljivo. Uspjeli su se pronaći u košarci, no kada im je bilo devet godina, opet su me nagovorili da ih odvedem u Iktus. Odgovor je bio isti: još su uvijek premaleni i moraju još malo narasti. Okrenuli smo se tenisu, trenirali su ga dvije godine, ali ponovno nismo izdržali do 12. rođendana – prisjeća se njihov otac Davor Lončarić. “Zeleno svjetlo” upalila im je trenerica Jasminka Kraljević Čolić, s deset i pol godina. Prvi su put sjeli su u čamac u lipnju 2011., a već u rujnu okušali su se na prvom državnom prvenstvu. I tako je počela njihova priča.

– Kada smo prvi put sjeli u čamac, bilo je dosta čudno, pa i strašno. U malome smo čamcu, užasno uskome, stalno smo mislili da ćemo se prevrnuti. Imali smo veliko strahopoštovanje prema Dravi, a iako smo danas opušteniji, ono i dalje postoji. Dok veslamo, osjetimo na vlastitoj koži koliko je ta rijeka snažna i silovita – navodi Patrik.

Pamte obojica i “bliske susrete” s Dravom – Anton se prevrnuo jednom, a Patrik tri puta – i to dvaput usred zime.

– Nije me to obeshrabrilo, samo sam se smrznuo – smije se Patrik.

Raspored im je krcat: treninga je osam ili devet na tjedan za vrijeme nastave, a na praznicima treniraju dva puta dnevno, s tim da je svaki šesti trening stanka. Veslaju, trče i bicikliraju u ljetnim mjesecima, a u zimskima se pripremaju u teretani te na skijalištima, gdje odlaze na nordijsko trčanje. Skup je to sport.

– Teško je izračunati koliko sve to stoji. Zbog njihove težine i konstitucije nužna im je vrhunska biciklistička oprema. Uložili smo gotovo 4000 eura samo u bicikle, i možda još toliko u drugu opremu, poput pancerica za nordijsko trčanje. Dosad smo morali sve sami financirati, ali nadamo se da će rezultati pomoći i klubu da stane na noge i privuče nove sponzore, da će priskočiti i Grad i Županija, kako bi se uložilo u nove čamce, utege, bicikle, ergometre i tako pomoglo svim veslačima – rezimira tata Davor.

Medalja za baku i djeda

A kada se govori o rezultatima, prvi uspjeh braća Lončarić zabilježila su već 2012., s tek godinu dana veslačkog “staža”: bili su tada kadetski prvaci Hrvatske u dvojcu na pariće, a 2013. srebrni u državi u četvercu na pariće. Broj zlatnih medalja u njihovoj je kolekciji sve veći, pa su samo ove godine kući donijeli njih četiri: i seniorsko i juniorsko u dvojcu bez kormilara, zatim juniorsko u četvercu bez kormilara i juniorsko u osmercu. Ukratko, nema discipline u kojoj su se okušali a da nisu izborili zlatnu medalju.

– Neke smo medalje poklonili teti, baki i djedu za uspomenu, a najvažnije smo ipak sačuvali – otkriva Patrik.

Najsjajnije im je, nesumnjivo, odličje svjetskih juniorskih prvaka u dvojcu bez kormilara, koje su izborili 6. kolovoza ove godine u Litvi, dva dana prije svoga 17. rođendana.

– Stigli smo tamo bez ikakvih očekivanja jer smo na europskom prvenstvu završili sedmi pa nam je cilj bio ulazak u A finale. Išli smo, stoga, iz utrke u utrku bez straha. Kada smo u kvalifikacijskoj utrci pobijedili europske prvake Rumunje, što nitko nije očekivao, buknule su i naše ambicije – prisjeća se Anton.

Shvatili su tada da ipak mogu doveslati do medalje. Kao favoriti, otisnuli su se u finale, među šest najboljih ekipa na svijetu.

– Svi smo imali dva kilometra ispred sebe i jednake izglede da završimo na prvome mjestu. Tijesna se utrka između Rumunja i nas vodila sve do posljednjih 250 metara kada smo dali 110 posto od sebe, više nismo ni razmišljali što radimo, nego automatski gurali do cilja – prisjeća se Anton.

Braća ističu, naravno, i veliku ulogu trenera, vrsnog veslačkog znalca Krešimira Ižakovića, koji je, pak, javno rekao kako s takvim talentima još nije imao priliku raditi. U njegovoj 30-godišnjoj trenerskoj karijeri svjetsko juniorsko zlato Lončarića najveći mu je rezultat.

Da priča bude još bajkovitija, do zlata su doveslali u čamcu koji su im posudila braća Valent i Martin Sinković.

– To je prvi čamac koji su braća Sinković dobila kada su prešla iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara. Stajao je u hangaru jer su oni dobili novi pa su nam priskočili upomoć i posudili ga – objašnjava Patrik.

Za vrhunski rezultat na svjetskoj smotri, pak, svaka ekipa ima potpuno novi čamac, a čamac koji su Patrik i Anton vozili prije odlaska na to natjecanje bio je star šest godina. Što to znači na vodi i na vremenskoj skali?

– To je ona jedna sekunda koja može puno značiti – objašnjava Patrik.

Sinkovići su od Lončarića stariji 12 godina, u dobrim su odnosima, ali zbog udaljenosti između Osijeka i Zagreba, rijetko se viđaju. Imali su priliku, pak, na pripremama veslati uz njih i, kako kažu, okusiti njihovu brzinu.

– Oni su nam bili najbolji primjer što nas može čekati u seniorskoj konkurenciji, što nam je puno pomoglo – ističe Patrik.

– To što nas nazivaju novim Sinkovićima laska nam jer su oni olimpijski prvaci, ali upravo zato nam je to i teret jer i mi tome težimo – nadovezuje se Anton.

Osim što u njima vide nasljednike braće Sinković, stručni ih krugovi često uspoređuju s još jednim bratskim parom iz veslanja, također slavnim olimpijcima Sinišom i Nikšom Skelinom.

Mladi Osječani imat će 20 godina za sljedeće Olimpijske igre pa još je rano, kažu, prognozirati hoće li se uspjeti plasirati u Tokio. No, “pravi seniori” bit će 2024. pa se nadaju kako će te godine zaveslati i na Olimpijskim igrama.

Četiri mjeseca prije medalje u Litvi, inače, “pokupili” su zlatno odličje na svom prvom državnom natjecanju u seniorskoj konkurenciji. Prvo je to seniorsko zlato u Hrvatskoj povijesti koje su osvojili – juniori. Godina pred nama, 2018., ujedno je i posljednja u kojoj će veslati kao juniori.

Patrik i Anton učenici su trećeg razreda Opće gimnazije. Na upit tko od koga prepisuje zadaću, šale se: “Ne piše ni jedan!”, ali i dodaju kako se ne “šlepaju” jedan na drugoga.

– Ne volimo prepisivati jedan od drugoga, dosta se volimo natjecati međusobno, kako u školi tako i u sportu. Kad smo u istom čamcu, bude prepirki i tenzija, zato što smo stalno zajedno, ali taj bijes iskorištavamo na brzinu čamca. No, kad veslamo u skifu ili radimo svaki samostalno na ergometru, trudimo se jedan drugoga nadmašiti – otkriva nam Patrik.

Što će studirati, još ne znaju.

– Da se nas pita, uvijek bismo samo veslali. No, svjesni smo da to tako ne ide i želimo i moramo završiti fakultet, a uvjereni smo kako ćemo u tome i uspjeti. Želimo ostati u Hrvatskoj, veslati za hrvatsku reprezentaciju na europskoj i svjetskoj smotri – složni su. Da rezultati u školovanju neće izostati, ne sumnja ni njihov otac jer mu se sinovi bave sportom koji, navodi, izgrađuje čovjeka, njegovu upornost, hrabrost, vrijednost.

Vrkić obećao čamce

A priliku da studiraju izvan granica naše domovine svakako će imati. Otkako su svjetski prvaci, stigle su im već tri inozemne ponude iako ih od studentskih dana dijeli još godina i pol.

– Ponude su stigle s američkih sveučilišta Yale i Pennsylvania te s britanskog Oxford Brooksa. Plaćeno bi nam bilo školovanje i smještaj. Bili bi to, doduše, mukotrpni treninzi, izuzetno se teško tamo probiti i izboriti za prvu posadu jer je konkurencija veća. Ne odbijamo te ponude, ali trenutačno nam je u interesu ostati i završiti fakultet u Hrvatskoj, natjecati se za Hrvatsku jer nam veslanje tako može ostati u ljubavi u kakvoj i jest, da nam se ne pretvori u nešto drugo – razmišlja Patrik.

– Stipendije koje se inače nude sportašima su i školske, akademske, i sportske – osigurava im se potpuno besplatno bavljenje sportom, a školarine dosežu astronomske iznosa. Konkretno, na Yaleu je školarina 45.000 dolara za jednu akademsku godinu, po osobi. Nudi im se da, uz sportske rezultate, dobiju i školarinu, što je zaista velika svota. To je taj američki sistem, koji je najbolje razrađen na svijetu. Vrhunskim se sportašima osigurava i vrhunska izobrazba što, nažalost, nije slučaj u većini zemalja svijeta, a kod nas pogotovo. Kod nas vrhunski sportaši nemaju posebne programe, pogotovo ako se žele upisati na prestižnije fakultete. Naše visoko obrazovanje ne prepoznaje sportaše kao nešto što bi trebalo poticati – kaže otac Davor.

– Ne kažemo da je kod nas nemoguće, ali tamo je puno lakše – nadovezuje se Patrik.

Vrhunski se sportski rezultati, pak, uvjerena su braća, mogu postići i iz “male” Hrvatske.

– Sve je moguće u bilo kojem sportu u Hrvatskoj! Bitni su volja i rad, a ako se oni poklope, uspjeh je zajamčen. Ne možemo konkurirati zemljama poput Italije, Njemačke, SAD-a jer oni imaju puno dobrih veslača. Nas je malo, ali imamo vrhunske veslače koji čak i njih pobjeđuju – zaključuje Anton.

Nakon što su ostvarili status vrhunskih sportaša po kriterijima HOO, stipendijama ih “gura” grad Osijek, financijsku potporu najavio je i župan Ivan Anušić, a gradonačelnik Ivan Vrkić osobno je obećao da će im kupiti čamac, svakome po jedan “samac” za treniranje.