Premda su bili neravnopravan sudionik olimpijskog finala, hrvatski vaterpolisti se kući mogu vratiti uzdignute glave. Nakon onih 7:11 protiv dominantne Srbije, razmišljao je tako i najbolji igrač ove momčad Sandro Sukno:
- Nakon zlata u Londonu ostali smo na postolju što je veliki uspjeh i podstrek da radimo kako bismo u Tokiju opet bili najbolji.
Sukno je jedan od petorice preostalih zlatnika iz Londona. Kako se osjećao kada je po putu ostajao bez jednog po jednog suigrača?
- Imali smo velikih problema. Krenula je smjena generacija, došle su i ozljede, suspenzije i mi smo puno kvalitetnih igrača izgubili, a uspjeli smo ostati na olimpijskom postolju.
Puno odricanja
I u novom olimpijskom ciklusu doći će novi igrači.
- Cilj je ostati na postolju, a zato moramo lansirati još mladih igrača da dobijemo širinu. Ne znamo što nas čeka, možda će netko prestati igrati, možda će se netko ozlijediti, pa opet moramo imati 5-6 igrača spremnih da uskoče. U to ime reprezentacija mora biti iznad klubova kojima cilj treba biti stvaranje igrača za reprezentaciju.
Na pitanje vidi li sebe kao igrača koji za svoju momčad znači isto što i Bogdanović za košarkaše, odnosno Duvnjak za rukometaše, Sukno nije odgovorio, ali jest njegov kapetan Josip Pavić.
- Neće vam on to reći, ali naravno da jest. Pa on je najbolji igrač na svijetu. No, moto ove reprezentacije bio je “mi iznad ja” pa niti jedan pojedinac nije iskakao. Svi smo se stavili u službu rezultata, zatomili taštine i odlučili da ćemo i pobjeđivati i gubiti kao družina.
Kapetan je potom odvrtio film četverogodišnjeg olimpijskog ciklusa.
- Bilo je i lijepih trenutaka, kao što su svjetska bronca pa srebro, do debakla na Prvenstvu Europe u Beogradu nakon čega smo se skupili i promijenili razmišljanja. I mi igrači, ali i izbornik Tucak. Bilo je tu puno odricanja, da ne vidiš obitelj i po dva mjeseca, no nećemo sada u patetiku.
Koliko je Tucak bio u nezahvalnoj situaciji kada je morao uskočiti u cipele velikog prethodnika Ratka Rudića?
- Nije mu bilo lako, no napravio je odličan posao, pogotovo ove godine. Nakon onog debakla na EP-u u Beogradu. U četiri godine imamo tri medalje s velikih natjecanja što je solidan domet.
Hrvatska je po putu ostala bez iznimnih individualaca kao što su Dobud (doping) i Obradović (nedisciplina), no pitanje je da li bi nam njihova individualna kvaliteta jamčila išta bolji rezultat.
- Mi i sada imamo ekstra pojedinaca u sastavu, no 11 Messija neće značiti ništa ako među njima nema “kemije”. A mi smo u Riju imali pravi momčadski duh.
Kao stanovnik Olimpijskog sela imao je priliku svjedočiti proslavama svih 10 hrvatskih medalja.
Sretan zbog Bijača
– Na ta naša tri kata bilo je bučno jer smo jedni drugima bili najveća podrška. Imali smo specifičnu atmosferu, a ja sam uživao slušati sjajne sportske priče. Recimo, veslač Damir Martin bio je inspiracija svima, a Roko Ukić primjer sportaša koji je sebi i obitelji osigurao budućnost, a i dalje igra za reprezentaciju unatoč tome što jedva hoda poslije utakmice – kaže Pavić.
Svoju igračku, ali i ljudsku veličinu, Josip je pokazao u tome što, premda još uvijek etiketiran kao jedan od najboljih svjetskih vratara, nije radio problem oko toga što je izbornik davao prednost Bijaču.
– Marko sa svojih 25 godina brani fenomenalno, dosegnuo je vrh, i ja kao kapetan mogu biti sretan što je moj suigrač. Kao što sam sretan što je to bio i Španjolac Garcia.
veliki sportaš i čovjek!