Huligani su opet prekinuli utakmicu i razbijali po gradu. Protiv koga se oni bore?

Negdje u gluho doba noći poziv i dramatičan uvod.

- Znaš, prijatelju, umorio sam se. Ne mogu više.

- Što je, Zdravko, reci...

- Pa ne mogu više, čuješ li ti mene! Radim najbolje što znam, igram u Ligi prvaka, deset godina sam prvi, radim transfere, duša me boli, i opet sam zločinac, mućko...

- Ma daj, pusti to...

- Ma kako, prijatelju, kako, pa vidiš da nas sramote gdje stignu, da ja Temišvarom ne mogu mirno hodati, koji Zagreb!? Pa doveo sam im Real, Juventus, Bayern i dvaput onog, onog... Wengera! Što još hoće, džigericu moju!?

- Ma sve to razumijem...

- Pa kad razumiješ, pomogni malo, pa nosi ti taj moj križ, razumiješ, pa vidi bar jednu sezonu kako je to, pa neka malo tebe psuje cijeli grad, tvoju obitelj, tvoga brata...

Protiv koga se bori Armada?

- Kako misliš da me psuje cijeli grad? Kako da ih ja natjeram?

- Budi ti prvi malo, ‘ajde, pa ćeš vidjeti... ‘Ajde, ljubavi moja, volim te, javit ću ti se. Budi mi pozdravljen! (tu-tu, tu-tu...)

Ovaj razgovor između dva najvažnija čovjeka našeg nogometa nije se, naravno, nikad dogodio. Ali kao da jest...

Ušavši u maksimirske cipele prevelikih očekivanja i preteških problema u kojima naš nogomet godinama malo životari, malo uživa kao u nekoj biološkoj simbiozi, Rijeka je dobila iste žuljeve kakve je Dinamo zaradio još u ranim godinama Mamićeve ere. S time što se ona s njima zasad ipak bolje nosi jer gazda nije hirovit, ne drži govore naciji, ne „šaketa“ neprijatelje i ne živi u Hrvatskoj. A klub je ipak manji pa sve djeluje simpatičnije. I ima dobrog trenera. Poletjevši prema gore, Rijeka je udarila u prenizak strop naših mogućnosti i zid našeg mentaliteta. Igrala je odlično protiv Olympiakosa, bila na klackalici s AEK-om koji se pokazao još jačim suparnikom, gotovo odnijela remi protiv dvadeset puta bogatijeg Milana i, ako netko nije primijetio, sve izgubila. No, da je samo do poraza. Nakon prazne tribine na startu Europske lige, sad bi se mogla naći u još gorim problemima. Jer, opet su huligani imali šou na San Siru i prekidali utakmicu bakljama, opet se razbijalo u gradu, a pred znamenitom katedralom Duomo osvanula je i – gola guzica! Kome? Valjda Europi. I Uefi. Takvima su nas stvorili, takve nas žele, pa neka gledaju. O, da im takvi ne pašemo, davno bi nas već izbacili kao Engleze osamdesetih. Talijani uživaju, postoji veći cirkus! A sve je do tada izgledalo kao miran obiteljski izlet. Ali, koga sad to briga.

Ako su se Boysi borili protiv Mamića, a Torcida protiv HNS-a i također Mamića, protiv koga ili čega je Armada? Protiv Miškovića? Rujevice? Zagađenog hrvatskog nogometa? Novinara? Nečeg petog ili svega pomalo? Mladi riječki kolega novinar putovao je s navijačima i zapeo s njima na vratima velebnog stadiona, na press-mjesto došao je kao da je ispao iz jurećeg auta. Slično iskustvo bio je i put u Milano u autobusu s navijačima na utakmicu s Italijom, 2014. U društvu žestokih antimamićevaca. Trajalo je 16 sati i bilo je dovoljno alkohola da sve ode u lošem smjeru kad se spomene – On. Ali ni sami nisu bili svjesni, ili nisu htjeli priznati, da je najveća razlika između njih bila – socijalna i klasna. On ima, oni nemaju. Njih će osuditi, njega neće. On ima svoje ljude gdje treba, oni nemaju. Bar ne svi. Sve ostalo je slično, od sklonosti agresiji pa do glasa na izborima. U većini slučajeva.

Matjaž nije stigao pobjeći

Možemo sad zbog Rijeke i Armade, kao i prije zbog navedenih, napraviti 800 TV emisija o navijačima, huliganima, o tome da trebamo educirati navijače i izolirati one među nama... Uzalud. Ta bitka nije izgubljena na stadionima. Iskreno, mnogi su i na Duomu izgledali kao da su dobili jednodevni izlaz iz kazamata, kao da im nije preostalo drugo nego napiti se. I nešto razbiti. Europska su gostovanja idealna prilika jer tko će znati da su razbili nešto u kvartovskom bircu. Netko je to jednom dobro objasnio ne misleći na navijače: previše alkohola, previše masne hrane i previše narodnjaka. Naših. Nije stoga čudo da kad dođemo u Milano umjesto Traviate obično otpjevamo Rigoletto. „Bore se protiv nekih stvari u nogometu na koje treba ukazati. Ali znate, ja sam samo trener. To su pojedinci“, rekao je Talijanima Kek.

Istina, Matjaž... Samo, sve više se čini da govori uzalud, i nama i igračima. Toliko toga dobrog, a opet frustracija. Napraviš sve školski, pripremiš taktiku, pogodiš sa zamjenama i opet gledaš kako te zbog nemogućih promašaja, nedopustivih pogrešaka i premalo odlučnosti pobjeđuje slabiji trener – Montelli čak i na pressici govore da je Ancelotti pred inauguracijom. Njegov problem. Kekov je posao - Sizifov. Gura kamen uzbrdo, a u živom blatu je do iznad koljena. Nije pobjegao na vrijeme. Bit će i gore. Rijeka jest i dalje dobra priča, teško je tvrditi drukčije kad ti dođe 4000 navijača na gostovanje, i kad imaš 2:2 na San Siru do nadoknade. Ali, na kraju dana ona ipak samo predstavlja naš nogomet. I prvak je HNL-a, jedne od posljednjih liga u Europi koja se još igra u blatu, kakvo je prošle nedjelje bilo ono u Puli.