Rijeka je u 2. kolu Europske lige gostovala na San Siru i izgubila od Milana sa 2:3, ali nažalost, sportski događaj nije mogao proći bez incidenata. Nije ni bilo za očekivati da će sve proći mirno budući da je ipak vojska navijača stigla. Autotransovi autobusi od šest ujutro „plovili“ su prema Lombardiji, takva invazija nije bila ni u legendarnom Stuttgartu kad je Rijeka pod Kekom izvela prvo veliko čudo. A koliko se to gostovanje pamti, govori i majica jednog navijača.
Na poleđini je iscrtana karta puta od Rijeke do Stuttgarta s datumom jednog od najvećih Rijekinih europskih trijumfa zaključenog sjajnim bijegom i pogotkom Mujanovića. Problemi su nastali već na prilazima stadionu. Kasni početak utakmice i dugi put dali su prilike i za puno alkohola, pa su nastradale neke autobusne postaje u Milanu.
Tradicionalno površno organizirani Talijani počeli su u panici zatvarati prilaze stadionu, razmještali rešetke, selektivno propuštali tko im se čini miroljubiv, pa je u jednom trenutku, nekih sat i pol prije utakmice došlo do incidenata s karabinjerima. Dio najžešćih probio je ogradu, upotrijebljen je i suzavac da bi se prekinuli neredi i tučnjava koja je trajala dobrih deset minuta.
Neki tako i nisu dočekali upad na stadion. Smješteni na sjevernoj tribini mitskog San Sira riječki su navijači poveli pjesmu čim su Rijekini vratari istrčali. Na stadionu ih se na kraju našlo oko 4000, što je zavidno za klub iz grada veličine Rijeke. Podebljali su kulisu jer „brigate rossonere“ nije previše zaintrigirala ta utakmica. Riječki navijači nisu se mučili pri izgovoru najpoznatije talijanske uvrede. Nisu se mučili ni pri dobacivanju baklji do terena. Lakoćom Sandre Perković!
Već od ranih popodnevnih sati prvi navijači hrvatskog prvaka počeli su polako puniti središnji gradski trg u Milanu, uz velebnu katedralu Duomo. Poluturistički je sve djelovalo, ni nalik onom urnebesu 2012. kad je hrvatska reprezentacija stigla na kvalifikacijski ogled s Conteovom Italijom. Oko 17 sati Piazza del Duomo već je bila puna Armade i krenula je pjesma. Orilo se „tko ne skače, taj za Milan“, „forza Rijeka, nek zaori se“, standardan repertoar. Znatiželjni Milanezi komentirali su...
- Tko su ovi? Hrvati? Pa što im je? Nisu obično tako mirni... Koja baklja, poneki bambus previše, ali daleko od horde na kakvu su Talijani navikli obično kad stižemo. Sve je djelovalo nekako obiteljski, u što smo se uvjerili i kad smo sreli bračni bar s kolicima – svi u dresovima Rijeke.
- Mi smo obitelj Tota. Davor, Stefany i naša mala Sara, ima dvije i pol godine – pokazuju na curicu koja je spavala.
Žive u Umagu, ona je iz Rijeke.
- I Sara ide s nama. Nećemo biti na Armadinoj tribini jer je ipak ona premala. Imamo prijatelje u Milanu koji su nam nabavili ulaznice pa ćemo biti na domaćoj tribini.
Idete inače na Rujevicu?
- Ne, to je još prerano za nju. Ali u Beč ćemo ići sigurno. Što očekujemo? Ma samo zabavu.
A mi razbijamo glavu s kim bi Kek trebao istrčati. Pred stadionom smo stekli i stariju ekipu iz Rijeke, ni slomljena noga jednog od njih nije zaustavila da dođe.
- Ma ovo ne bih propustio ni za što! Je, na bolovanju sam, ali znaju moji na poslu. Ajde bar da zabijemo gol, to bi bilo lijepo.
Ja mislim da če biti uz Boga I domoljublje najlakše i najbezbolnije za divljaštvo balkanske horde osuditi Talijane i njihovu organizaciju utakmice.