Matjaž Kek najveći je pobjednik. Ovo su Kekovi trofeji. Bez Keka ne bismo uspjeli. Najveći profesionalac s kojim sam radio. Sve nas je digao na razinu više... Sve to slušali smo nakon Rijekina osvajanja naslova prvaka, od ljudi iz kluba ili od nogometnih kroničara, stručnjaka, neutralnih promatrača...
Deset dana poslije povijesnog osvajanja naslova kluba koji nikad nije bio prvak i pet dana nakon poraza u Maksimiru u revijalki Matjaž Kek (55) demonstracijom nadmoći nad suparnikom pokazao je da je u nepunih pet godina promijenio mentalitet sredine koja je kroz povijest bila često previše flegmatična da bi postala šampionska. Nakon prvog trofeja, skidanja Dinama s trona nakon 11 godina Keku je zamjenik sportskog direktor Ivan Mance predložio: “Šefe, idemo sad slaviti tri dana!”. Odgovor je bio: “Ne, ne... Idemo mi dalje raditi. Nek’ drugi slave.”.
Tri dana pune mobilizacije
Već u utorak igrači su morali biti na treningu. Nakon posljednjeg kola u Maksimiru i novog dočeka na Korzu, Kek je naredio – odmah izolacija, odlazak iz feštarske Rijeke prema Varaždinu! Bila su to tri dana potpune mobilizacije za finale Kupa, a rezultat je viđen na terenu: njegovi igrači izgledali su kao ratnici, a suparnika su na terenu zgromili. Da ne govorimo o taktičkoj reakciji premještanjem Vešovića da bi ukrotio Soudanija i uvođenjem Maleša da bi dodatno potkopao Dinamove napade.
Rijeka je uspjela zato što Kek nikome oko sebe, ni igračima ni suradnicima, ne dopušta ni sekunde opuštanja. Kraj njega na treningu može trčati Ronaldo. Njega to ne zanima. Samo učinak na treningu, na terenu. Ljetos je potiho napravio čistku kadra koja je protumačena kao velika rasprodaja, no zapravo je to bilo elegantno odstranjivanje dijela ekipe koji se volio utorcima malo provesti. Gotovo. Slobodan si. Imena su nebitna. Samo tim.
“Samo da se oni meni vrate zdravi. Za ostalo se ne brinite, očistit ću ja njih u glavama”, rekao nam je nakon odlaska na zimsku pauzu sa šest bodova prednosti. Zvučao je kao “japa” kojeg se mora bespogovorno slušati, a zapravo je riječ o pedagogiji koju je završio i perfektno primijenio u svlačionici. Da bi trener uspio, igrači ga se moraju bar malo bojati, ali i osjećati se kao njegovi suradnici koji mu smiju sugerirati neke stvari. Drugo, autoritet znanja jači je od svake deračine. Mnogi tu lekciju nemaju kapaciteta svladati. Kao ni držati se trenerskih osnova da moraš znati tko su ti prvih jedanaest. Kad još pritom uspijevaš mirnima držati one koji možda nisu u prvom planu, onda znaš da si izveo majstoriju.
Ako je u Rijeku donio mentalitet discipline i rada, još je veća promjena koju je unio u hrvatski nogomet gradeći pet sezona šampionsku formulu na smiren i kulturan način, što baš i nemamo često prilike gledati. Prema akterima hrvatskog nogometa, a posebno prema najvećem suparniku odnosio se s puno poštovanja, bez nadmenosti, ali opet svatko tko zna čitati između redaka mogao je prepoznati što želi reći. I što koga ide.
Ni kad je sudac Vučemilović jesenas u Maksimiru, iz samo njemu znanih razloga, skandalozno sudio drugo poluvrijeme derbija, slovenski stručnjak ostao je dosljedan sebi rekavši samo: “Moji igrači se inate. Kome? Pa vjerojatno meni!” Nijednom nikome oko sebe nije dopustio da se uđe u rat sa suparnicima, Savezom ili medijima. Ni nakon Batinićeva gafa u Vinkovcima, ni nakon optužbi da je Rijeka nagovorila amaterskog igrača iz Plomina da prijavi Soudanija, ni nakon podmetanja da će nakon sezone pobjeći u Beograd zajedno s još par igrača...
Ostao je iznad folklora koji je možda i očekivan kad se pojavi netko tko ruši ili napada dobro živeći i uhodani sustav, ali koji je ipak otkrio puno toga nenormalnog. U dramatici sezone novinari su se s obje strane počeli pretvarati u navijače, suci u klaunove, a njihovi šefovi u Engleze.
Svijeća za ostanak na klupi
“Nekad zaista sam sebi kažem: ‘Matjaž, je li normalno da će oni sve to učiniti da bi ostali prvaci?’ Pa normalno je! Posljednje reakcije iz Dinama nisu uobičajene, nisu se događale u zadnjih 10-ak godina. I to mi je priznanje. Netko te ipak malo više poštuje nego što to voli javno reći”, rekao je diplomatski u Mariboru uoči Božića.
Ipak, voljeli bismo da se nakon ove sezone više nitko ne mora za naslov boriti s bilo kim osim sa suparnikom na terenu. A njega je Rijeka u pet izravnih obračuna na terenu bar triput igrom razbila.
Kek je ostao iznad svega, ostao je trener koji je za Rijeku više od čovjeka na klupi. Ako žena drži tri kuta kuće, Kek tamo drži sva četiri i još je čuvar ispred nje zbog kojeg bi na ogradi ispred Rujevice moglo stajati upozorenje “pazi, oštar pas”. Iako je Rijeka kao klub odlično posložena, može samo zapaliti svijeću na Trsatu da će njen Napoleon naći snage i još jednom reći “da”. I povesti je u nove bitke.
Trener kalibra Keka žurno treba Dinamu. Postavljam pitanje Dinamu. Zašto nikada niste pokušali dovesti Keka. Dinamo nema kvalitetne trenere. Zašto je Dinamo imao uspjehe do sada. Upravo zato što je uvijek imao igrača koji su za klasu bili kvalitetniji od Rijekinih igrača. Ali Kek je stvorio sustav, on je stvorio stroj besprijekorno uštiman i svaki mehanizam u tom stroju ima svoju zadaću. I zato Rijeka funkcionira kao jedinstveni mehanizam. Kek je promijenio mentalitet igrača što se ne može reći za Dinamove trenere. Dinamo je imao zvučnije i bolje igrače a slabiji učinak. Da je Dinamo imao i trenera koji koji bi promijenio i mentalni skopl igrača i spustio iz iz nebesa na zemlju, danas bi Dinamo bio prvak s najmanje 10 bodova viška u odnosu na drugoga. Danas se traže treneri koji imaju moć motiviranja igrača i discipliniranja igrača a to je Kek. Zato se pitam zašto Dinamo nije u pokušaju dovesti Keka, jer je on po mjeri za Dinamo i da konačno stavi Dinamo na mjesto koje zaslužuje a to je Europa. Mogu se jedino složiti u tome što Kek ne šljivi niti 5% sugestije sa strane već je autonoman u vođenju kluba i to što u Dinamu ne bi imao tu autonomiju već bi mu se nalagalo koga da stavlja u igru i na koja mjesta. Možda ga zato i ne traže jer on to ne bi niti prihvatio. Zato je on najbolji trener u Hrvatskoj. Sa dosadašnjom strategijom, ako se ovako nastavi u Dinamu bez da se iz korijena mijenja cilj kluba, Dinamo ne bi mogao računati na olako osvajanje krune preko Rijeke i Hajduka.