Ana Debelić, kružna napadačica naše rukometne reprezentacije, vratila se iz Danske s dva trofeja – brončanom medaljom, ali i zlatnom loptom kao nagradom za najbolju pivotkinju Europskog prvenstva.
– Lopta je negdje u torbi, a medalja je tu sa mnom. Ne znam hoću li medalju nositi sa sobom u Rusiju ili ću je ostaviti doma. Nemam baš puno vremena da se zadržim u Hrvatskoj jer već 23. prosinca moram se javiti u klub. Imamo dosta zaostalih utakmica koje moramo odigrati. Prvo igramo 24., a onda 26. prosinca. Tako da Božić i Novu godinu čekam u Astrahanu – istaknula je Ana.
POGLEDAJTE VIDEO:
Nemam veze s klapama
Nakon Lokomotive i Podravka Vegete otišli ste u 3000 kilometara daleki Astrahan?
– Tako se dogodilo. Dobila sam dobru ponudu i iskreno, lijepo mi je. Astrahan je na jugu Rusije tako da zime nisu tako hladne kao na sjeveru. Ustvari, dok sam bila u Danskoj bile su najniže temperature. Uspjela sam “pobjeći”. Grad nije velik, nekih pola milijuna ljudi i nalazi se na rijeci Volgi, a blizu mi je i Kaspijsko jezero.
U klubu niste jedina strankinja?
– Nisam, tu su još dvije Ukrajinki i Bjeloruskinja Karina Ježikava s kojom sam igrala zajedno u Podravci. Trenutačno smo druge u ruskom prvenstvu, uskoro nas očekuju obaveze i u skupini EHF Europske lige. Skupina je teška, s nama su norveški Storhamar, rumunjska Baia Mare i njemački Thüringen. Zanimljivo, na Europskom prvenstvu igrali smo protiv svih zemalja iz kojih dolaze ti klubovi – istaknula je Ana.
Bit će to novi susret s Rumunjkama jer u Baia Mare igraju Poppa, Laszlo, Polocoser i Seraficeanu, te s Njemicom Grossman koja igra u Thüringenu.
Kako biste u nekoliko rečenica opisali ovo Europsko prvenstvo?
– Mislim da smo iznenadile cijelu Hrvatsku, ali i sebe ovim što smo napravile. Drago mi je da smo se veselile na parketu, osmijeh nam nije silazio s lica, pa čak i onda kada smo izgubile. Mi smo 17 veličanstvenih luđakinja koje su dale sve od sebe kada nitko nije vjerovao.
U međuvremenu ste postali i inženjerka šumarstva?
– Završila sam smjer oblikovanja drva i to je nešto čime bih se nakon rukometa voljela baviti. To me jako zanima.
A klapsko pjevanje i vožnja kajakom?
– Ma, to sam negdje rekla u šali i to se sad stalno provlači po medijima. Istina je da sam jednom sjela u kajak i da sama jednom pokušala otpjevati klapsku pjesmu. Ipak se držim onoga u čemu sam dobra, a to je rukomet.
Vi ste s otoka Raba, kako ste počeli trenirati rukomet?
– Klasična priča. Rukometni treneri obilazili su osnovne škole i tako me zapazili. Kada sam počela trenirati, više nije bilo povratka.
Od kuće je otišla s 14 godina i to u Rijeku u srednju školu gdje je i nastavila s rukometom. Prvo je igrala za Opatiju, a nakon toga u Zametu. Nakon srednje škole s 18 godina je došla u Zagreb, upisala fakultet i nastavila igrati rukomet u Lokomotivi, Zelini, pa Podravci.
U Zelini je, između ostalih, igrala s današnjom suigračicom iz reprezentacije – Dorom Krsnik. Da se vratim na Rusiju, što tamo radite kada nema treninga i utakmica?
– Ništa posebno. Spavam, čitam knjige, kuham. Radim sve što i obične djevojke moje dobi.
Obožavam kuhati variva
Kuhanje vam ide prilično dobro?
– Najdraža su mi variva, jela od tune te ostali riblji specijaliteti. U kuhinji se najviše volim osladiti Linoladom i Čokolinom.
I učite ruski jezik?
– I to isto. Već znam dosta – rekla je Ana.
Statistika kaže da je odigrala 285 minuta na EP-u, postigla 23 pogotka iz 27 puta što je sjajnih 87 posto. Imala je tek tri isključenja, pet manje od Larisse Kalaus, te jedno od Ćamile Mičijević i Tene Japundže.
Bili ste i gošća na Ćamilinoj fotelji i još uvijek se prepričava vaš legendarni odgovor na pitanje “muž ili ljubavnik”. Rekli ste obojica?
– To su interne šale, ne bih to posebno komentirala – istaknula je Debelić.
Svi hvale čvrstu hrvatsku obranu,a upravo ste Ćamila i vi srce te obrane, igračice koje imaju najteži zadatak – čuvati sredinu.
– Navikla sam na tu ulogu igrajući u Lokomotivi i Podravci. Odmah da kažem, nisam nježna, ali ni pretjerano gruba. Uostalom, batine i ja dobivam kad sam u napadu, možda i gore – istaknula je.
U reprezentaciji je već dugo. Ovo joj je treće Europsko prvenstvo. No, prva dva su za zaborav jer smo 2016. i 2018. bile posljednje u skupini prvog kruga, bez ijedne pobjede.
Tada nije bio ovakav doček, ha ha – zaključila je Ana.
Sutra su već zaboravljene, jer to je sport koji nitko ne prati, a ostaju repovi i troškovi koje netko mora platiti, a zna se tko.