Hrvatske rukometašice u posljednja su dva tjedna izvele ponajveće čudo u povijesti hrvatskog sporta jer od otpisanih neznanki za koje gotovo nitko nije znao prometnule su se u čudesne sportašice koje su cijelu Hrvatsku uspjele “natjerati” na gledanje i uživanje u ženskom rukometu.
Sada više nisu neznanke, sada svi znamo da u reprezentaciji imamo dva para blizanki, da je Ćamila dobri duh reprezentacije, da Dora Krsnik daje asistencije poput Balića, da Tea Pijević svojim obranama izluđuje protivnice, da je izbornik Šoštarić doslovno svoj život posvetio ženskom rukometu.
Sav ovaj put do povijesne bronce Šoštarićeve su djevojke prolazile uz puno prolivenog znoja, uz puno podcjenjivanja, uz brojne poteškoće koje ženski rukomet ima već godinama. I zato neka sad uživaju, zaslužile su, same su se za sve izborile i ovu povijesnu broncu nitko im nikada neće oduzeti. Mi ćemo ih pamtiti po sreći koju su nam dale, po osmijesima s kojima su igrale svaku utakmicu, po zajedništvu koje su svima nama pokazale. I svi skupa nadat ćemo se da takva izdanja mogu opet ponoviti.
Ali, čak ako i ne ponove, ove djevojke su heroine zbog jedne puno važnije stvari. Zbog njih će sada i hrvatske djevojčice imati uzore, zbog njih će sada mnoge nastaviti trenirati rukomet unatoč poteškoćama koje taj sport ima. Ono što su klincima svih ovih godina Balić, Džomba, Metličić, Duvnjak, Cindrić..., curice sada imaju u Ćamili, Tei, Dori, Valentini, Ani, Katarini...
Naše drage brončane, ovih će vas dana boljeti ramena od silnih tapšanja, čut ćete brojna obećanja političara, sigurno će se opet raspravljati i o nužnosti gradnje rukometnog doma koji je vaš trofejni sport već odavno zaslužio. Bez brige, ostat će to samo obećanje... No vi ste navikle na loše uvjete, zato je ovaj vaš uspjeh još grandiozniji. •
Do sad djevojčice nisu imale sportske uzore u: Tamari Boroš, Janici Kostelić, Blanki Vlašić, Sandri Jovanović, Sandri Perković, Lisi Stublić/Nemec, Sari Kolak, Ani Šimić, Ani Sršen, Ivi Majoli...? Samo da se baci ljaga na društvo. Čestitam gospon novinar.