Zadranin Mario Grgurović (39), čovjek koji je s Lukom Modrićem igrao još u pionirima, jedan je od brojnih igrača koji su bili u Hajduku i u Dinamu. Danas živi u svome Zadru, distanciran je od nogometa, premda u njemu ponovno tinja želja da se posveti radu s djecom.
– Već sam bio trenirao u svome mjestu, Crnom, i namjeravam to uskoro ponovno početi raditi. Igračku karijeru okončao sam prije 6-7 godina u Primorcu iz Biograda – kaže nam na početku razgovora uvijek ugodan i korektan sugovornik, nekada velika nada hrvatskog nogometa.
Vulić, Baka, Štimac...
Kakvi ste s danas s Lukom?, pitamo Grgurovića.
– Kad se vidimo, pozdravimo se. Ništa više od toga. Ja sam u Zadru, on u Madridu, rijetko i dođe u Zadar pa se onda rijetko i vidimo. Inače, poznajemo se od malih nogu. Igrali smo skupa u Zadru, skupa smo postali prvaci Dalmacije. Potom sam ja s 15 godina otišao u Hajduk, a poslije smo bili suigrači i u mladim selekcijama. Bio sam u Hajduku i kada je Luka došao na probu u Hajduk. No – nije ostao. Zašto? Ne znam.
Tko vas je vodio u Hajdukovim seniorima?
– Znate kako to u Hajduku ide; tri utakmice se ne pobijedi i mijenja se trener. Tako su mene vodili Vulić, Baka Slišković, Štimac, pokojni Ćiro, Pudar...
Vi ste hajdukovac, Hajduk vam je kao Dalmatincu najbliži srcu?
– Nekako sam "50:50" kad su Hajduk i Dinamo u pitanju. Istina, u Zadru više naginju Hajduku, što je i normalno, ali ja nešto malo drukčije gledam na taj odnos. Nekada navijam za Hajduk, osobito kada igra u Europi, nekada za Dinamo, a kad dođe derbi, navijam da bude dobra utakmica. Što se rijetko dogodi.
VEZANI ČLANCI:
S Hajdukom ste osvojili dvije titule, čak ste u posljednjoj šampionskoj sezoni 2004./2005. imali 21 nastup?
– U to vrijeme toj se tituli, pa i onoj godinu ranije, nije pridavala tolika važnost, kao što bi se danas pridavalo da Hajduk bude prvak. Te naše iz 2004. i 2005. nisu se bile dugo čekale pa se nekako smatralo pod normalno da Hajduk bude prvak. Sada se stvorio veliki dišpet zbog tolikoga čekanja. Meni je žao što to toliko traje, a u prošloj sezoni baš su bili blizu i bilo bi mi drago da su uspjeli, ali na kraju ipak presudi kvaliteta, a ona je bila na strani Dinama. U moje vrijeme nije bio toliki interes za Hajdukovim utakmicama kao danas; je, slavila se titula, ali nismo imali ni izbliza pun stadion kao što je to danas. A mi smo tada bili prvi – ističe Grgurović i dodaje:
– Još je nešto tada bilo drukčije. U Hajduku je tada bilo znatno više domaćih igrača, iz ovoga podneblja, te nekolicina starijih koji su bili kvaliteta više; Računica, Pralija, Vejić, Đolonga, Balić na golu... Pa nam je bio došao Niko Kranjčar, i znate kakvu je to euforiju izazvalo.
Na žalost, s Hajdukom ste sudjelovali i u europskom slomu s Debrecenom. Je li vas dugo to žuljalo?
– Nije me žuljalo, zašto bi? Pa nije samo Hajduk ispadao od slabijih klubova, događalo se to i Dinamu. Nakon Debrecena znao je Hajduk ispasti i od Gruzijaca, Maltežana, pa sada i od Slovaka, a nekako se stalno potencira taj Debrecen.
U Dinamu niste imali baš puno sretnih trenutaka?
– Iskreno – nisam. Došao sam bio na pripreme u ljeto 2006., a s obzirom na jaku konkurenciju, otišao sam na posudbu. Jednostavno, u tom trenutku nisam bio spreman igrati u tako jakom Dinamu, jer sam iz Hajduka došao nakon ozljede pa su dečki u Dinamu bili spremniji i imali su uigranu momčad. Za Dinamo sam odigrao samo jednu službenu utakmicu, s litavskim Ekranasom, i nisam zbog toga ni ljutit ni razočaran, nemam ni trunke gorčine. Tako je jednostavno moralo biti.
Kako danas gledate na odnos Dinama i Hajduka, je li Dinamo tako izraziti favorit?
– Evo, gledam tablicu i vidim da je Hajduk samo dva boda iza Dinama, tu dvije ili tri utakmice mogu sasvim preokrenuti situaciju. Sad je derbi, uoči kojega je Dinamo u boljoj formi, možda ima i kvalitetniju momčad, a tko kaže da u derbiju neće izgubiti? Dok je Hajduk tu blizu iza Dinama, dok zaostaje samo poneki bod, nikako ga se ne može otpisati iz utrke.
Mogao je nestati
Koji su igrači Dinama i Hajduka po vašemu guštu?
– U Hajduku ima dosta dobrih igrača, ali oni su dosta izjednačeni, nitko ne odskače previše, osim Livaje, dok ih u Dinamu takvih ima nekolicina: Hoxha je jako opasan, pa Pjaca, Mišić, naravno i Baturina, koji možda još nije spreman za europski top klub, ali zaista je top igrač. Jako mi se sviđa Martin; ima potez, hrabrost, ne boji se, ima nogometnu kvalitetu, neke stvari s kojima se rodiš. Sad ćemo ga vidjeti u Ligi prvaka, tu su jake utakmice.
VEZANI ČLANCI:
Ne vidite Martina u jakome klubu iz petice?
– Pa ni Modrić nije išao odmah u Real Madrid. Ako netko misli da Baturina već sada može u Real, neka to kaže. Ja mislim da trenutačno ne može, ali za godinu-dvije, putem kojim je išao Modrić, zašto ne?
Luka i s 39. godina briljira u reprezentaciji?
– Kad ga gledam, imam osjećaj da već 15 godina igra jednako kvalitetno. I s 25 i s 39 godina igra svoju istu igru i ta igra prolazi, ta igra pomaže momčadi. Pa ne bi on s 39 godina bio u Realu da im nije važan, a znamo svi kako su se oni prije odnosili prema starijim igračima. Jako mi je drago zbog njega, osobito kada znam što je sve prolazio – a ja ga poznajem od malih nogu. Tada smo svi bili bez novca i bez neke budućnosti, a on je sve postigao svojim radom i karakterom. Pa njega je Dinamo sa 17 poslao na posudbu u Zrinjski; on je u toj teškoj ligi mogao "nestati" nakon pet utakmica i nikad se ne vratiti u Dinamo. A on je to uspio – zaključio je Mario Grgurović.
Vrlo racionalno govori Grgurović.