Sa zagrebačkim prijateljima izlazio sam i za vrijeme rata, nisam se bojao

Košarkaši Fenerbahčea i četvrtu su godinu zaredom igrali finale Zadar Basketballa, kojeg su treći put osvojili, a njihov trener Željko Obradović (57) postao je najbolji ambasador ovog turnira pa je ove godine u Višnjik stigao i moćni CSKA, klub njegova učenika Dimitrisa Itoudisa.

Najtrofejniji trener Starog kontinenta, čovjek koji ima devet naslova prvaka Europe s pet različitih klubova, ne uživa sjediti na pijedestalu niti voli bilo koga gledati s visoka. Štoviše, prilično je čovjekoljubljiv što se ne ogleda samo u neiscrpnoj želji za druženjem nego i u tome što je ovih dana u Zadru dao bezbroj intervjua, bez iti trunke šampionske nadmenosti.

- Ja vam naprosto, jako volim pričati o košarci.

O kakvom je čovjeku riječ, potvrdit će i njegovi zagrebački prijatelji, a jedan od njih je i Damir Brčić, s kojima se uvijek rado vidi kada god navrati u Zagreb.

- Najveće bogatstvo u životu su obitelji i prijatelji. U Hrvatskoj imam dosta prijatelja, a jedan je i Dino Rađa s kojim sam jedne godine u reprezentacije bio cimer četiri mjeseca i 23 dana. Postoji skupina momaka koje poznam još iz vremena dok sam u Zagrebu služio vojsku. Neki od njih su spavali u mojoj kući kada su, u predratnim godinama, Partizan i Cibona igrali u Beogradu. Za širu javnost oni su anonimusi, no sjajni su momci s kojima sam se uspijevao vidjeti čak i ratnih godina kada bih gostovao u Zagrebu i kada sam doživljavao neka nimalo ugodna skandiranja s tribina. Štoviše, ja sam s tim prijateljima čak i izlazio bez iti najmanjeg straha da bi mi se moglo nešto dogoditi, jer oni su bili ljudi koji su o tome vodili računa.

Po čemu još pamti zagrebačke vojničke dane?

- Meni je bilo super jer sam se dosta družio s tim prijateljima, a bilo mi je i dozvoljeno da treniram s Cibonom koju je tada vodio Šakota.

Iz tog razdoblja potiče Obradovićevo prijateljstvo s Boškom Pepsijem Božićem.

- Tadašnji izbornik Duda Ivković običavao je za svaku akciju zvati razne trenere za pomoćnike, pa je u nekoliko navrata bio i Pepsi. Osim što me stalno uzimao za svoju momčad za te interne utakmice, Pepsi je često dolazio u našu sobu koju sam dijelo sa Ćurčićem. Privlačna je bila ta njegova neposrednost. On je različit čovjek, izravan i beskompromisan, a ja takve ljude volim. On ima svoj način života i bio je svojevrsni košarkaški vagabund.

S obzirom da o tim predratnim danima priča s puno sjete, zapitali smo Željka ima li i kod njega jugonostalgije?

- Kada odrastate u jednoj zemlji 30 godina i steknete prijateljstva diljem nje, onda stanete i zapitate se da li je to moralo baš tako da bude. Opredjeljenje ljudi da žive u svojoj državi je pravo svih ljudi. Svako ima pravo da bude patriot, no po mom shvaćanju to bi trebao biti čovjek koji poštuje drugog čovjeka, a ne onaj koji hoće rat. Svi smo mi svjesni da je postojao tisuću puta bolji način da se te zemlje raziđu i taj rat je primjer koji nitko ne bi trebao slijediti. Meni nikad nije bilo bitno odakle je čovjek, nego kakav je čovjek i ja sam ponosan na sve svoje prijatelje iz bivše SFRJ.

S obzirom da je i sam bio razigravač nismo odoljeli a da Obradovića ne zapitamo kako to Srbija stalno uspijeva proizvoditi vrhunske "playmakere", a nama to slabo polazi za rukom?

- Nisam nikad vidio vrhunskog igrača koji je trenirao samo sa momčadi. Proizvodnja igrača krvav je rad u dvorani. Eto vam Bogdana Bogdanovića, to je košarka kojem je košarka najvažnija stvar u životu pa je uvijek nakon naših momčadskih treninga ostajao odigrati jedan na jednoga, šutirati trice, slobodna bacanja, šutirati iz driblinga... I zbog svega toga sam uvjeren da će uspjeti i u NBA ligi. Uostalom, ne postoji bolji primjer od onoga kojeg vi imate, a to je Dražen Petrović. Svi znamo da je ustajao u šest da bi prije škole trenirao. Sjećam se da smo nakon osvajanja srebra na OI u Seulu morali čekati još sedam dana do povratka kući, no Dražen je već sutradan tražio teretanu i dvoranu u kojoj će za to vrijeme moći trenirati. Recite mi koji je to vaš košarkaš danas na to spreman?

Nažalost, spremniji su na otkazivanje reprezentacije nego na dodatni rad.

- Uvijek sam govorio da je najveća čast biti u bilo kojoj ulozi vezanoj uz reprezentaciju i za mene je jedino opravdanje ozljeda. Vi uvijek imate igrače na koje nitko ne može utjecati i ti su uglavnom pravi. No, imate i roditelje koji svoje egzistencijalno pitanje rješavaju preko svoje djece, imate i prijatelje koji imaju svoj interes, baš kao i treneri, a tu su i menadžeri. No, ako sam ja taj koji odlučuje o svom životu i ako sam karakteran, onda mi nitko ne može reći da ja ne bih trebao igrati za reprezentaciju. Ne mogu razumjeti igrače koji završe sezonu početkom svibnja i onda pričaju o nekim ljetnim programima, a ne mogu odvojiti 40 dana za reprezentaciju. Ako imaš 19, 20 godina i netko te pozove u reprezentaciju, a ti izmisliš razlog da ne igraš i da preskočiš to ljeto, onda ja to ne razumijem. Kada vidite Gasola, kako se ponaša i s kojim entuzijazmom igra za Španjolsku, onda mu moraš skinuti kapu.

A što je s igračima iz euroligaša poput Fenera? Kako da se oni ove jeseni odazovu reprezentacij?

- Ti famozni Fibini prozori u studenom i veljači, u vrijeme kada se igraju euroligaške utakmice, u najtežu poziciju stavljaju igrače. Tu se otvara puno pitanja. Zašto NBA igrači ne moraju igrati, a euroligaški bi morali? Kakve će sankcije od svog nacionalnog saveza doživjeti taj igrač koji se ne odazove reprezentaciji ili što čeka u klubu onoga koji se odazove. Hoće li ga kazniti klub kojem se ugovorom obvezao trenirati i igrati? Što će se dogoditi ako se ozlijedi i ne igra do kraja sezone, tko će to platiti? Osim toga, u NBA ligi se nalazi oko 80 europskih igrača, a 115 izvanameričkih, i ako oni neće igrati kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, da li je to natjecanje koje ljudi žele vidjeti. Na koncu, Fiba je nakon 82 godine duge tradicije igranja europskih prvenstava svake dvije godine odlučila da će to od sada biti svake četiri godine pa vas ja pitam koliko će europskih prvenstava sada igrati neki vrhunski igrači? Neki jedno, a najviše četiri, a to samo igrači poput Gasola koji 18 godina igraju za reprezentaciju.

Ne sviđaju se Željku niti sredstva kojima se Fiba koristi.

- Prošle godine, uoči kvalifikacijskih turnira za Olimpijske igre, Fiba je prijetila sankcijama, dakle koristila se metodama sile. Da li je vama normalno da Eurobasket bude osakaćen za 60 najboljih sudaca? Nitko nije govorio o časti i poštenju sudaca koji su sudili, nisu nikog namjero oštetili, ali su griješili.

Rat je to u kojem najviše ispašta košarka.

- Izvršni direktor Eurolige Bertomeu kazao je da su besmislene usporedbe košarke i nogometa, onoga što rade Fiba i Uefa kada kontroliraju klupski nogomet. Jer, nogomet nema svoju nadligu, svoj NBA, i to se na košarku naprosto ne može primjeniti. Inače, još otkako se osamostalila 2000. godine, Euroliga iz godine u godinu dokazuje da je najbolje natjecanje koje postoji. Ona raste, ulaze novi sponzori, a ugovor koji je lani potpisan velika je stvar. Ova Euroliga već sljedeće godine mogla bi imati 18 klubova, no ono čemu se ja nadam jest da ta liga ima 24 ili 30 klubova i da se točno zna kakva je prohodnost.

Je li moguće da ti klubovi igraju domaća prvenstva?

- To je veliko pitanje, no domaća prvenstva i dalje bi trebala služiti da se uđe u Eurokup i da se kroz njega klubovi probijaju u Euroligu. Najbolje bi bilo da dva najgora iz Eurolige ispadaju, a dva najbolja iz Eurokupa ulaze.

Bilo kako bilo, Obradovićev Fener sigurno neće ispaštati jer klubu se priključio novi sponzor, moćna Dogus grupa.

- S onim što je donio novi sponzor i što klub zarađuje, klupski proračin je pokriven. Štoviše, mi smo valjda uz Makabi, koji ima skupe ulaznice i veliku zaradu na marketinškim pravima, jedini klub koji ima povrat novca odnosno prihode. Naš "fan shop" je ove godine prodao suvenira za milijun i pol eura, a do sada je najbolji rezultat bio 120 tisuća eura.

Znakovit je i porast gledanosti Fenerbahčea otkako je Obradović na njegovu kormilu.

- Išlo se iz godine u godinu. Prve godine imali smo mnogo više pobjeda nego prethodnih, druge smo izborili Final Four, treće smo igrali finale, a četvrte godine smo postali europski prvaci.

Iz toga se može isčitati da su čelnici turskog kluba imali ogromno povjerenje u svoj izbor. Jer, rijetki su danas vlasnici klubova koji su skupo plaćenog trenera voljni čekati četiri godine.

- Prije no što sam ja došao, Fener je imao prosjek od 2.500 gledatelja, a sada imamo preko 11.000 uz prodanih 8000 godišnjih ulaznica. Mogli bi sve rasprodati, no klub misli na studente i umirovljenike. Meni je još prošle godine nuđen novi ugovor na pet godina, no ja sam rekao da ne trebamo žuriti. Kada je počela prošla sezona, predsjednik je insistirao i na kraju smo se dogovorili da će to biti na tri sezone.

Sve to Obradovića je učinilo prilično slavnom sportskom osobom i u Turskoj. Kako se on nosi sa svojom slavom?

- Ja sebe stvarno ne doživljavam na taj način i čovjek sam koji je sa dvije noge čvrsto na zemlji. Ovo je poziv u kojem je lijepo da se sjetiš onoga što si postigao, no ono što je ispred tebe puno je važnije. Trenerski posao je za mene privilegij, najbolji posao kojeg znam i kojeg obožavam, i u kojem sam, da se ne lažemo, jako dobro plaćen.