Još u nedjelju Aleksandar Đorđević vodio je utakmicu finala Eurobasketa, u ponedjeljak je slavio europsko srebro na balkonu zgrade Skupštine Beograda, u utorak je bio u Londonu, u srijedu u Ateni, a u četvrtak je doputovao u Dalmaciju gdje predvodi svoj Bayern na turniru Zadar Dogus.
– U utorak sam morao odjuriti do Londona da vidim stariju kćer koja je tamo počela studirati. Taj moj ritam ostavlja tragove u privatnom životu i ja jako puno dugujem supruzi i svojoj djeci.
Po mnogim prognozama, Hrvatska je na ovom Eurobasketu trebala završiti ispred Srbije, a na koncu su srpski košarkaši bili drugi, a naši tek 10.
Morate puno raditi
– Ja sam trener reprezentacije koja je možda i vaš najveći rival i najbolje je da ništa ne kažem. Iznenađuje me podatak da 22 godine niste osvojili medalju i to se sve više potencira pa vam ne ostaje ništa drugo nego da se uzdate u se i u svoje kljuse, da radite, obavljate selekciju, analizirate, planirate. Nama u Srbiji pomažu naši ciklični uspjesi, pa su nakon našeg svjetskog srebra bili krcati tereni na Adi Ciganliji, a nakon ovog srebra, kaže mi prijatelj, klinci su igrali košarku na prostoru koji je do tada bio parking. Uostalom, ja sam počeo igrati košarku 1978. SFRJ je osvojila svjetsko zlato u Manili i rekao sam da želim biti kao Kićanović i Dalipagić.
Za igračkih dana, Đorđević je bio vrhunski razigravač kakve Srbija nije prestala producirati. Za razliku od Hrvatske.
– Kao što milijarder Warren Buffet govori da su u poslu s nekretninama najvažnije tri stvari a to su “lokacija, lokacija i lokacija” tako i ja za košarku govorim da su najvažnije tri stvari: bekovi, bekovi i bekovi. Oni su kreatori ove igre, oni razumiju igru više od ostalih, oni povezuju igrače na terenu. Karakteru ljudi iz ovog podneblja najviše odgovara košarka. To je igra vica, podvale, šarma, zezanja... Kada se probudimo, razmišljamo kako danas da nešto nekome podvalimo, da platimo nešto 50, a ne 100 eura, da kupimo jeftinije automobil, da prevarimo sustav...
Drskost sportske vrste se pak teše i u uličnoj košarci!?
– To je vrlo potrebno. Kada igraš tri na tri, na onom jedinom igralištu koje ima mrežicu, ti onda sve činiš da pobijediš one starije i da ne čekaš satima da ponovo dođeš na red.
Iz igračkih dana Đorđević je poznat kao rekorder finala Eurobasketa (1995.) s 41 košem, ali i kao čovjek koji je u posljednjim sekundama zabijao pobjedonosne trice. Joventutu je takvu jednu zabio u dresu Partizana za naslov prvaka Europe, a Hrvatskoj za pobjedu na EP 1997.
– To je jedna od stvari koja je nama povijesno dala puno, bio je to zamašnjak za našu reprezentaciju i poticaj za klince da se počnu baviti košarkom.
Nisam zamjerio Draženu
U Saletovo igračko vrijeme mnogi su se klinci košarkom počinjali baviti radi njegova velikog konkurenta Dražena Petrovića. Štoviše, imali su on i Dražen i okršaja na terenu pa je Petrović, navodno, jednom izgovorio i: “Ti nećeš nikad igrati u reprezentaciji.”
– Istina, Dražen mi je to rekao i tada mi se to činilo kao nešto osobno. No, ne vjerujem da je to isto rekao i izborniku Ivkoviću. Štoviše, konstrukcija naše momčadi bila je takva da uz jednog napadački dominantnog “playmakera” izborniku nije trebao još jedan kome je stalno potrebna lopta u ruci pa su mu više odgovarali igrači poput Zdovca i Radovića koji su s Draženom bili kompatibilniji.
U ponedjeljak će u Beogradu biti premijera dokumentarca “250 stepenica” posvećenog naslovu svjetskih juniorskih prvaka iz 1987. u Bormiju. A to prvenstvo se pamti po 11 Kukočevih trica Amerikancima.
– Mi smo tada rasli u zemlji za koju su nam govorili da je najbolja na svijetu, da ima najbolje pionire, najboljeg predsjednika (Tita), najljepše more... i sportska arogancija proizašla iz toga spojila se u jednoj takvoj selekciji. Sada pak imamo ove naše slatke male zemljice i borimo se kao lavovi da dođemo do nečega.
Sasa Djordjevic. Veliki gospodin. Uvek odmeren i korektan, a opet prava muskarcina. Hvala Bogu da je nas.