Srbija danas ipak nije uspjela doći do prve medalje na Olimpijskim igrama u Parizu. Susjedi su puno očekivali od Damira Mikeca u finalu discipline zračni pištolj 10 metara, no na kraju je završio tek kao sedmi. Kvalifikacije je završio na prvom mjestu pa razočarani srpski mediji ovaj rezultat opisuju kao veliko iznenađenje.
Mikec je rođeni Splićanin, a iza sebe ima nevjerojatnu životnu priču.
- Rođen sam u Splitu, ali to je tada bila Jugoslavija. Pa i Tesla je rođen na tom području, ali u tadašnjoj Austrougarskoj. Što, recimo, da nas za sto godina osvoje Kinezi, i ja se, recimo, tad rodim? Ispalo bi da sam rođen u Kini! To je bila jedna država, tako je bilo, to se ne može promijeniti - govorio je Mikec.
Obiteljsko stablo ovog 39-godišnjaka vrlo je komplicirano.
- Meni su baka i djed iz Novog Mesta, i tata je Slovenac. Tata mi je bio pukovnik, a i djed je bio oficir. Njih dvojica su imala čak 17 prekomandi. Tako je tata, igrom slučaja, rođen u Bitolju, gde je živio godinu-dvije, srednju školu je završio u Beogradu, elektrotehničku „Nikola Tesla“. Išli su i u Parmenac, djed je tamo bio zapovjednik, radio je branu. Išli su na sve strane, a tata je završio vojnu gimnaziju u Zagrebu i poslije je dobio službu u Senti. Tu je upoznao majku, koja je isto bila sportašica, atletikom se bavila. Mama je bila prvakinja bivše Jugoslavije u bacanju diska. Bila je perspektivna i čak je atletski klub Crvena zvezda tražio da pređe kod njih i to je onda bila njena klackalica - karijera ili obitelj.
Priča ide dalje...
- Međutim, zaljubila se u tatu i već je s 19 godina rodila najstarijeg brata Igora, sada nam je on u Kanadi, godinu i pol kasnije rodio se i srednji brat Goran. To je bilo sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća i oni su imali malih problema sa zdravljem, bronhitis ili astma, i postojala je opasnost da to pređe u teži oblik. Zato su im preporučivali morski zrak i klimu. Baka i djed su prodali vikendicu na Cresu i preselili su se u Kaštela kod Splita i onda je tata pokušao spojiti ugodno i korisno pa je tražio da ide u Split, da svi budu zajedno. To je i dobio i osamdesete se sele u Split. Mnogo im se svidjelo tamo, zaista je prelijep grad. Tu su more i otoci pa je tata rekao: „To je to, više ne mrdam nigde.“ Imao je čak plan kupiti jedrilicu od 15 metara, da obiđemo sve te otoke. I onda su odlučili imati još jedno dijete za stare dane i tako sam se ja rodio kao jedino planirano dijete - kaže Mikec.
I rat je njegovu obitelj zadesio u Splitu.
- Devedesetih je počeo rat i mi smo, naravno, morali otići. I to smo poslednjim grčkim brodom otišli iz Splita i utočište našli u Herceg Novom. Tamo smo 1990. dočekali novu godinu i Herceg Novi nam je pružio puno toga. Tako sam praktično cijelo svoje djetinjstvo, do 15. godine, bio na moru. Pravo djetinjstvo je, ustvari, bilo u Herceg Novom, i pamtim ga po lijepim uspomenama. Mama je uvijek bila za to da se bavim nekim sportom, da ne sjedim kod kuće. I tako sam počeo trenirati karate. I otac je bio strijelac, imao je uvijek ta neka vojna natjecanja. Ali majka je uvijek bila aktivna, ona je bila ta koja je bila druželjubiva, okupljala je susjede i česta su bila okupljanja kod nas, bez nekog povoda.
Nema Damir, kako veli, više nikog u rodnom Splitu.
- Ali sjećam se ja u Splitu i rata, aviona koji nadlijeću glavu i brodova koji su pucali s mora na grad, kad se čulo ono bum-bum-bum. Čim se čuju sirene, gasilo se svjetlo i išlo pod stol. To mi je onako bilo najružnije iz mog odrastanja. Kao klinac sam voleo skateboard. Imali smo u Splitu stepenice s nagibom da mogu ići kolica, bile su velike, široke kao dva veća stola, ali i male. Spuštali smo se tako na tih četiri-pet kaskada. Sjećam se i padova, roditelja koji su se protivili tome. Bilo je to lijepo djetinjstvo - priča i dodaje:
- Prvi put sam se u Split vratio 2003. godine, posle skoro dva desetljeća. I svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred i krenuo u drugi. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam došao do tog mog kraja Mertojaka, sjetio sam se i školskih dana, pa čak i nekih scena iz vrtića, recimo slikanje s Djedom Božićnjakom... Imao sam uvijek veliku želju da se vratim, jake su bile uspomene i emocije. Otišao sam do osnovne škole, bilo je ljeto, a na ulaznim vratima popis prvačića i sjetim se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu razred po razred i pogledam nazad u moju zgradu i tada kreću suze... Sjeo sam na klupu i plakao kao kiša. Tu sam se ispraznio i to je bilo baš jako emotivno, pogotovo jer je tada i moja majka preminula. Sve se bilo skupilo. Ipak je to bio dio našeg života i tamo više nemamo nikoga.
Nakon Herceg Novog preselili su se u Beograd, a tada je počela i njegova sportska karijera. Kasnije se i oženio, i to djevojkom iz San Salvadora.
- I tu je bila specifična situacija, jer je ona katolkinja. Ipak, dobili smo dozvolu Srpske pravoslavne crkve, ali samo pod uvjetom da ona mene ne nagovara da se preobratim u katoličku vjeru, a djeca da sama biraju što će biti kada odrastu. Ali vjenčanje je trebalo biti i u Salvadoru. Njen san je bio da se uda u jednoj bijeloj crkvi, zaista prelijepoj. Ali tamo nije moglo nikako. Od mene su tražili da promijenim vjeru, na što, naravno, nisam pristao - rekao je Mikec.
>> Pogledajte tetovaže vatrenih
Sjeća se da su pucali po njemu i njegovom gradu, a sad nastupa za njih. Debela koža