Na današnji dan, ljeta Gospodnjega 1946. začeta je jedna od najvećih hrvatskih klupskih priča. Osnivanjem košarkaške sekcije Sportskog društva Sloboda posijano je zrno iz kojeg je iznikao dvostruki europski prvak Cibona.
A sve se zbilo iza sjevernog gola nogometnog igrališta u Kranjčevićevoj, gdje su se našli idejotvorac Branimir Volfer, tadašnji reprezentativac u bacanju koplja Joso Miloš i tajnik Slobode Ljubo Prosen. Taj susret bio je “osnivačka skupština” današnje Cibone.
Tako je to opisao kolega Zoran Kovačević, autor Cibonine knjige “Pola stoljeća vukova iz Tuškanca”, jedne od najkvalitetnijih monografija u hrvatskoj sportskoj publicistici. A u tom djelu s bezbroj anegdota iz povijesti ovog, nekad velikog kluba spominje se i to da su najveći dio košarkaške momčadi činili rukometaši Slobode.
A oni su u prvom nastupu izgubili od zagrebačke Slavije 20:36, dobrim dijelom i zato što se rukometaši nisu najbolje snalazili u novoj igri. Tako je najviši među njima, hitri Nikola Dasović, često ostajao na vanjskoj poziciji željan šutiranja, zbog čega mu je za glavu niži Volfer dovikivao:
– Daska, odi pod koš! Kaj ne vidiš da si najviši? Ne bumo valjda mi mali skakali!?
Jedan od ključnih trenutaka za budućnost kluba bio je onaj kada je Volfer saznao da je poduzeće Prehrana vlasnik potpuno zapuštenog prijeratnog teniskog terena na rubu šume Tuškanac. A njega su tijekom Drugog svjetskog rata Nijemci koristili kao skladište benzina i prostor za popravak svoje motorizacije. Kada su Volfer i pajdaši potpisali ugovor o najmu na 35 godina, nitko ni sanjao nije da je to bila itekako važna predradnja koja će omogućiti nastajanje jednog diva. Na tom je vanjskom igralištu, na kojem će se igrati do 1967., i nastala priča o “vukovima s Tuškanca”.
Sloboda se preimenovala u Zagreb, nekoliko mjeseci klub se zvao i Vihor, a potom Polet, da bi se s ljetom 1950. klub priključio Sportskom društvu Lokomotiva. Ono nije imalo košarkašku sekciju, ali je imalo vagone za besplatan prijevoz putnika.
Te godine dogodit će se i prvo putovanje u inozemstvo, i to u Trst, a dvije godine poslije zagrebački košarkaši nastupit će na turniru na Siciliji. Nakon što su visoki lokosi počeli privlačiti pozornost Sicilijanki, jedan je tamošnji tip treneru Volferu “šapnuo na uho”:
– Ako želite da vaši dečki sa Sicilije odu živi, neka se drže dalje od naših cura!
Znajući kakva pravila vladaju na Siciliji, nitko taj “dobronamjerni” savjet nije shvatio olako, pa su se dečki okrenuli drugim dobrobitima putovanja, a to su krpice kakve se u poratnoj SFRJ nije moglo nabaviti. Tadašnja putovanja služila su sportašima i da se opskrbe tenisicama, mantilima, šuškavcima...
Jednom zgodom, a bilo je to 1963., vraćajući se s turnira u Poljskoj, lokosi su se opskrbili krevetima na rasklapanje. Utrpali su ih u vlak i zaprepastili poljskog carinika kojem je Vladimir Anzulović, tadašnji tehniko kluba, sve objasnio. Gurajući mu pod nos putovnicu jednog svog igrača rođenog u Skoplju, uvjerio ga je da su to kreveti za potresom razoren makedonski grad.
Inače, prvi naslov državnog prvaka klub je osvojio u rujnu 1954. kada su mlađahni lokosi postali juniorski prvaci SFRJ. A u tom sastavu Zagrepčana najmlađi je bio Mirko Novosel, čovjek koji će 20-ak godina poslije odigrati ključnu ulogu u izgradnji potpornih stupova europskog velikana.
Godine 1956. Lokomotivini juniori bili su doprvaci SFRJ, a u tom sastavu koji je vodila trenerska ruka Borisa Sinkovića, uz Novosela, Lalića i društvo igrao je i pjevač Karlo Metikoš, kasniji suprug Josipe Lisac.
Pet godina poslije, s Novoselom kao seniorom, Lokomotiva će prvi put biti nadomak naslovu prvaka bivše SFRJ, no izgubili su Zagrepčani presudnu utakmicu od Olimpije u Ljubljani. Bila je to prva sezona u kojoj su centarski par činili Dragutin Kovačić i Zvonko Petričević, Dugi i Džimi. A orijaš Petričević sa svojih je 210 cm tada bio vrlo rijetka pojava. Taj tandem igrao je zajedno samo četiri godine – a postizali su zajedno više od 50 koševa po utakmici – jer se Džimi ostavio košarke razočaran što u reprezentaciji nema važniju ulogu od ukrasa. No zato je stekao glas uglednog arhitekta.
Arhitekturom, ali momčadi, bavio se Novosel kada je trenerski preuzeo Lokomotivu. Uspio je iz Mladosti dovesti raskošno talentiranog beka Nikolu Plećaša, ali ne i Damira Šolmana koji je, kao Zagrepčanin, otišao igrati za Jugoplastiku. Šteta, jer bio bi to tandem koji bi klubu donio naslov prvaka puno prije nego što će mu to, kao pojačanje, 1982. omogućiti genijalni Krešo Ćosić.
Prije toga dogodilo se štošta. Nezadovoljan što ga ne cijene dovoljno, Plećaš je otišao u Kvarner, a Novosel je počeo dovoditi talentirane klince, pa su tako u klub, jedan za drugim, stizali Knego, Nakić, Aco Petrović, Ušić, Čutura... sve odreda igrači koji će obilježiti Cibonine 80-e. A u tom desetljeću, u samo osam godina, klub je osvojio 14 pehara među kojima i četiri europska – po dva Kupa prvaka i Kupa kupova – te 10 domaćih.
Sve se to događalo pod imenom Cibona koje je izvedeno iz latinskog izraza za dobru hranu “cibus bonus” jer su im, u studenom 1975. sponzori postali giganti prehrambene industrije – Kraš, Franck, Badel i Voće – ujedinjeni u SOUR Cibona. Za takvo što zauzeo se tada najmoćniji gradski političar, šef gradskog komiteta SKH, “drug” Slavko Šajber, koji je uvjerio Novosela da se s mjesta izbornika reprezentacije vrati u Zagreb. I Mirko se vratio, za plaću kakvu je imao i partijski sekretar, i to unatoč tome što su mu iz Varesea nudili dvogodišnji ugovor vrijedan 100.000 USD što su tada bili prilično veliki novci. Talijani su bili spremni i povećati ponudu, no Mirko se zahvalio, upustivši se u avanturu koja će svoj vrhunac dosegnuti s naslovima europskog prvaka 1985. i 1986. godine.
A preduvjet za to bio je dolazak Dražena Petrovića u Cibonu, što se ne bi ostvarilo da nije bilo famoznog Nakićeva horoka protiv Zvezde za naslov prvaka 1984. No to su ionako puno puta ispričane priče – kao i one o špaliru za prvake Europe od mađarske granice pa sve do Zagreba – pa smo se mi u ovom čestitarskom tekstu radije prisjetili manje poznatih detalja.
Otkako je hrvatske samostalnosti, Cibona se može pohvaliti s 19 naslova prvaka Hrvatske (11 u nizu), sedam trofeja u Ćosićevu kupu, ali i s, u tom trenutku, neočekivano osvojenim naslovom prvaka ABA lige koji je trenerski potpisao Slaven Rimac. Nažalost, bila je to posljednja prilika – zagonetno prepuštena Crvenoj Zvezdi – da Cibona zaigra u Euroligi, u kojoj je nema od 2011. Dvije godine nakon toga, cibosi su igrali u Eurokupu, ali nisu uspjeli izboriti nijednu pobjedu pa su, nakon jedne epizode u Fibinoj Ligi prvaka (2016./2017.), na neslavan način nestali s europske scene. A kad će se i hoće li se opet na njoj pojaviti, odgovor ima samo vrijeme koje je pred nama.
Znam da nije lako ugurati 75 ljeta u kratki novinski članak. Ipak moglo se malo ozbiljnije i dataljnije opisati makar tri točke iz Lokomotivine /Cibonine povijesti : slučaj Plećaš , neigranje u Euroligi (novinar veli " posljednja prilika – zagonetno prepuštena ") i uzroci pada posljednjih godina.