Stadionu je mjesto u Maksimiru, ali s najviše 25 tisuća sjedala

Javna sportska infrastruktura je gorući problem hrvatskoga sporta. Javne sportske građevine svakodnevna su tema u javnosti i medijima, pa je tako prije nekoliko dana najavljeno i da će se zbog visokih troškova energenata zatvoriti bazen u Vukovaru.

Dugogodišnji predsjednik Komisije za graditeljstvo i okoliš pri Hrvatskom olimpijskom odboru Krešimir Ivaniš pravi je sugovornik za ovu temu, tim više što je na neki način već poodavno predvidio ovakav scenarij kada je o spomenutom bazenu riječ.

„Prije 12 godina predsjednik HOO-a Zlatko Mateša me zamolio da pomognem Vukovaru u predradnjama na izgradnji dvoranskog plivališta. U Gradskoj upravi Vukovara sam od kolege Vlatka Štimca i gradonačelnika Željka Sabe dobio na uvid najprije idejni a potom i Glavni projekt plivališta uvaženog arhitekta Idisa Turata te Projektni program s ekonomskim pretpostavkama za izgradnju i održavanje građevine. Ubrzo izrađenom Recenzijom projekta upozorio sam investitora, Grad i Fond za obnovu i izgradnju Vukovara, na neophodno usklađenje projekta s obaveznim i uobičajenim sadržajem i funkcijom javnog plivališta.“

Te su primjedbe bile konkretne i lako razumljive.

„Bitne primjedbe bile su: upitna ekonomska, ekološka i socijalna održivost, samo jedna jedina bazenska školjka 50x25m, dubine preko dva metra i prevelik kapacitet gledališta s cca. 800 sjedećih mjesta. Na pitanje gdje će djeca učiti plivati, odgovor je bio: u Dunavu, kao i do sada! Recenzija na 10-tak kartica savjeta i preporuka o javnom karakteru dvoranskog plivališta za djecu, invalide, stariju populaciju, rekreativce…, ostala je uzaludna i, nažalost, neshvaćena, a od vodstva Fonda za obnovu i izgradnju Vukovara, protumačena i kao neprijateljska! Na sličan način je reagirao i moj kolega Turato. Ukratko, ni jedan savjet niti primjedba nisu usvojeni. Projekt je izveden unatoč upozorenjima, sa svim energetskim i funkcionalnim dubiozama“, pojasnio je Ivaniš i dodao:

„Dvoranska plivališta su najizrazitiji energetski potrošači među sportskim građevinama. Vi tamo morate čitavegodine imati uvjete kao na plaži, a to iziskuje enormne energetske troškove za grijanje i kondicioniranje vode, zraka i konstrukcije, za rasvjetu, za pogon crpki i filtera, što sve proizvodi znatne količine CO2 i zagađuje okoliš. Dvoranska plivališta, kolokvijalno i netočno nazvane ‘zatvoreni bazeni’ su svojevrsne rafinerije zraka i vode i kroz to iziskuju velike troškove.“

Financijsko oslovanje bazena – poslovna tajna!

Prije 15-ak godina je na jednom međunarodnom seminaru u Puli rečeno da je Hrvatska prema broju bazena po glavi stanovnika iza Kenije. Ta se slika proteklih godine ipak malo popravila.

„Trenutno u Hrvatskoj imamo 24 dvoranska plivališta, ako računamo i natkriveni bazenčić u zagrebačkoj Dubravi. O svemu tome postoji studija za koju je HOO dobio pokroviteljstvo i financijsku podršku Međunarodnog olimpijskog odbora. Studijom su analizirana sva do 2015. godine izgrađena javna dvoranska plivališta, a u izradi je i nastavak. U studiji nedostaju podaci o financijskom poslovanju, jer ih neke uprave plivališta smatraju poslovnim tajnama. U većini javnih dvoranskih plivališta u Hrvatskoj, potražnja je veća od raspoložive ponude, međutim, nažalost, postoje i plivališta bez dovoljnog broja korisnika.“

Ivaniš navodi i neke primjere.

„Imamo primjer bazena u Sisku, građenog u vrijeme izrazite konjunkture, uz Rafineriju i Željezaru koja je tada izrađivala štapove za MERO konstrukciju, popularnu upravo u izgradnji plivališta, pa je investicija u olimpijski bazen bila znatno olakšana. Danas je u velikom bazenu malokad gužva, ali se zato većina korisnika-rekreativaca natiska u malom, školskom bazenu s toplijom vodom. To je bila mjera potrebe grada Siska za dvoranskim plivalištem prije pet godina. Kako je danas? I u Sisku su depopulacija i neprilike izazvane potresom i obnovom sigurno ostavili posljedice. Grad Sisak je, svemu unatoč, primjer uspješne izgradnje i održavanja sportske infrastrukture: uz plivalište imaju i klizalište, međutim nedovoljno su blizu za uštedu na balansu toplinske energije.“

Problema s održavanjem, međutim, imaju ili bi tek mogli imati i neki novoizgrađeni bazeni u velikim gradovima, poput onog na zagrebačkim Sveticama.

„To plivalište je projektirano tik uoči energetske krize: staklenom opnom mladi autori su se željeli vizualno povezatisa zelenilom parka Maksimir. Nadam se da će u okviru energetske rekonstrukcije projektanti prihvatiti savjete o dogradnji solarne elektrane, o ekonomičnijem korištenju volumena bazenske dvorane, o smanjenju koeficijenta prolaza toplinske energije kroz staklena pročelja te uvažiti opća mjesta o štednji na grijanju, smanjenjem kubnih metara zraka.“

Međunarodni natječaj za stadion u Maksimiru

Hit tema kada je o sportskim objektima riječ je, dakako, stadion u Maksimiru. Profesor Ivaniš je prije desetak godina u jednom intervjuu vrlo jasno rekao da taj stadion treba srušiti. On je, međutim, još uvijek u upotrebi, iako bez istočne tribine koja je oštećena u potresu.

„Danas se postavljam se kao suvlasnik idealnog, milijuntog dijela kompleksa, ali ipak suvlasnik i pitam našeg predstavnika, Grad Zagreb dva pitanja, prvo: čemu rušiti stadion s licencom za igranje međunarodnih utakmica; koji kriteriji funkcije, sigurnosti ili komfora gledatelja nisu zadovoljeni? I drugo: objavite nama stvarnim investitorima, građanima Zagreba ukupni iznos te tko je, na čiji nalog, za koje radove i po kojoj cijeni radio na stadionu od Univerzijade do danas? Odgovor na prvo pitanje može dati Komisija za licenciranje HNS-a ili njezin pandan u Uefi. Na drugo pitanje odgovoriti bi trebalo, nadam se, ažurno računovodstvo gradske uprave, možda sudski arhivi ili istraživački novinari potpomognuti hemerotekama, pa i mojom vlastitom.“

Tih odgovora, međutim, nema.

„Nisam naivni optimist i ne očekujem odgovore; pitam zbog algoritma svojstvenog demokraciji ali i zbog procjene opravdanosti medijskog općeg mjesta i važeće metafore ‘ruglo od stadiona’. Ekspertiza iz 2020. navodi cijenu konstruktivne sanacije Istočne tribine od 15-tak milijuna kuna, a spominjem je, iako približnu za usporedbu: cijena energije utrošene za rušenje, za odvoz na deponij i za zbrinjavanje milijuna kubičnih metara šute, s cijenom konstruktivne sanacije. Grad treba imati jasnu viziju što i kako dalje. Nema li je, treba formirati odgovorni i javni trust mozgova, organizirati savjetovanja, pa i međunarodna, pokriti se referendumima, samo ne čekati ili prebacivati odgovornost na Dinamo, ‘pa neka oni grade i plaćaju što god požele!’ Smatram da se predugo čekalo, ne samo oko stadiona, i da Grad treba započeti pripreme na provedbi međunarodnog urbanističkog i arhitektonskog natječaja, uz međunarodni ekspertni ocjenjivački sud. Trebalo bi i međunarodne stručnjake pozvati na suradnju, recenziju ili dopune već izrađenog, obrazloženog i pročišćenog projektnog programa koji je izradila kolegica Barešić. Ovaj model bio bi početno skuplji, čak i dugotrajniji, no u konačnici i bolji i brži i jeftiniji.„

O natječaju se, međutim, trenutno ne priča, sada su na dnevnom redu lokacija i financiranje. Profesor Ivaniš ima vrlo jasnu zamisao kako bi novi stadion trebao izgledati. I gdje.

„Kod projektnog programa su bitne stvari kapacitet, komfor gledatelja, sigurnost ali i optimalni komfor sportskog pogona i nogometne škole. Kapital stadiona u Maksimiru je 26,5 hektara idealnog sportskog pogona s pet igrališta s raznim površinama: prirodnom travom, kombinacijom trave i sintetike, grijanom površinom itd. Ta je infrastruktura i važna i potrebna i vrlo skupa i na tome treba bazirati cijelu priču. O kapacitetu stadiona smo se naslušali neodgovornih izvikivanja brojki: od 80 tisuća, 60 tisuća, 40 tisuća gledatelja… Od početka sam i u javnosti predlagao da broj sjedala u gledalištu bude najviše 25 tisuća.„

Lako je objasniti i zašto je tome tako.

„Treba nam stadion koji odgovara duhu vremena, komforan, siguran te ekološki, ekonomski i energetski održiv još 50-ak godina. Projektni program trebaju recenzirati specijalisti za izgradnju stadiona. I, da, stadionu je mjesto u Maksimiru, s vrlo kvalitetnom i skupom sportskom infrastrukturom jedinstvene kvalitete.“

Ono na čemu Krešimir Ivaniš već godinama inzistira je Mreža sportskih građevina. Mnogima uopće nije jasno što bi to trebalo biti, pa je zato još i nemamo.

“Ne očekujem relevantan odgovor od radne grupe”

„Problem je u tome što lokalna zajednica kad danas želi graditi sportsku građevinu, nema podršku ni u tehničkoj, ni u prostornoj niti u sportskoj regulativi. Uobičajeno je programe želja smatrati Projektnim programima. Tako nastaju sportske građevine kojih se nakon izgradnje oni pravi ‘roditelji’ često odriču. Da bi se takva praksa ukinula, treba uspostaviti institut koji sadrži sumu stalno obnovljivih propisa, pravila i sugestija o planiranju, projektiranju, izgradnji, održavanju i upravljanju javnim sportskim građevinama. U jednoj verziji Zakona o sportu se predlagalo da Mrežu sportskih građevina radi svaka lokalna samouprava za sebe. Radi li i Krivični zakon svaka pojedina lokalna samouprava za sebe?!“

I Zakon o sportu je dokument koji nikako da ugleda svjetlo dana u verziji koja bi većini sportske zajednice bila prihvatljiva.

„U Zakonu o sportu iz 2006. o sportskim građevinama stoji doslovce jedna rečenica: Ministar će u roku od šest mjeseci propisati podzakonske akte za Mrežu sportskih građevina. Od 2006. je do danas prošlo 196 mjeseci, a taj ili sličan posao nije niti započet ali se uporno i dalje spominje. Upravo je ponovno raspisano e-savjetovanje o Prijedlogu novele Zakona o sportu. Poslat ću i vama moj tekst iz 2015. godine, sročen istim povodom, koji je i danas aktualan. Niti sada ne očekujem da ću od radne grupe koja radi doradu Zakona dobiti relevantan odgovor.“

Ponekad se čini da je Komisiji za graditeljstvo i okoliš HOO-a prostor za djelovanje poprilično sužen kada je o navedenim problemima riječ.

„Na lanjskoj dodjeli Trofeja Međunarodnog olimpijskog odbora za održivost sportskih građevina, zahvalio sam se i Vijeću HOO-a na priznanju za 27 godina pokušaja da se nešto napravi na tom području, citirajući Churchilla: ‘Uspjeh je ići od neuspjeha do neuspjeha, ne gubeći entuzijazam.’ Komisija za sportske građevine HOO-a je koliko znam jedina institucija koja istražuje održivost sportskih građevina u Hrvatskoj.“

Ivaniš pojašnjava i zašto ta komisija ne može realizirati svoje zamisli.

„Za produktivniji iskorak treba izravno kolegijalno surađivati s vladinim sektorom zaduženim za probleme sporta, a to je trenutno Ministarstvo turizma i sporta. Treći faktor su Arhitektonski i Kineziološki fakultet, gdje je su bazeni znatnih kadrovskih potencijala. Dakle, udružiti nam je vladin sektor, HOO, AF i KIF na uspostavi Mreže sportskih građevina, njenom ozakonjenju i primjeni. I da se, kao što je to u Austriji, uspostavi stručna vladina revizija koja bi imala pravo svaki projekt za javne sportske građevine odobriti ili poslati na doradu“, zaključuje profesor Ivaniš.