Na svečanom primanju u njegovu matičnom klubu Sokol, Tin Srbić naznačio je da je svoj doprinos njegovu olimpijskom srebru na preči dala i psihologinja Renata Barić. A prof. dr. sc Renata Barić, redoviti profesor i nositelj predmeta psihologija sporta i tjelesnog vježbanja i sa srebrnim zagrebačkim olimpijcem radi već pet godina. A u “realnom sektoru” je već 15 godina, koliko radi sa sportašima.
>>> Ovako je Dubrava dočekala Tina Srbića
– Ovo mi je treće olimpijsko srebro sportaša s kojima sam radila i proživjela sam ga vrlo emotivno. Teško mi ga je bilo gledati, počinjem se trzati kao i njegov trener. Inače, u Londonu je srebro osvojio veslački četverac na pariće s kojim sam radila godinu i pol, a u Riju su srebrni bili vaterpolisti s kojima sam tada radila nekoliko mjeseci.
Tin je kao Valent Sinković
Prije odlaska u Tokio Tin je stalno govorio da ne razmišlja o medalji, nego da ide uživati. A to je misao u kojoj se može prepoznati doprinos sportske psihologije jer je primarni naglasak na izvedbi.
– To je jedan od rezultata našeg rada. Imam 15 godina iskustva rada u vrhunskom sportu i znam da ne možeš biti vrhunski ako ti je motiv samo zarada, ako ti je sport samo posao, ako tu nema gušta. Vrhunski sportaši i uživaju u onome što rade. To trebaju pronaći u svakom trenutku, pa čak i u onome koji je izuzetno napet.
Kako to pronaći kada ti na treningu ili natjecanje baš ne ide najbolje?
– Prije Svjetskog kupa u Osijeku bila sam na jednom njegovu treningu i vidjela njegovu ljutnju. On je kao i Valent Sinković, ne može podnijeti poraz čak ni u društvenoj igri “Čovječe, ne ljuti se” pa ga dečki zbog toga u klubu zezaju. No, on se sada i brzo smiri. Kada je bio mlađi, bilo je svakojakih temperamentnih reakcija, no mi imamo obrazac što on čini kada ga to nezadovoljstvo ulovi i onda brzo vrati fokus.
A taj rad bio je usmjeren baš na dva vrlo bitna trenutka na tokijskim Igrama. Na nastup u kvalifikacijama, a potom i u finalu. Kako u tim trenucima zadržati mirnoću?
– Tin nije robot, već živo biće koje ima svoje uspone i padove. Ima tu materijala za rad kao što su ozljede, neke životne stvari. On je sam rekao da se “usrao od straha” prije finalne vježbe, što je i logično kada vam tri gimnastičara ispred vas padnu sa sprave. No, otkako se on kvalificirao, mi smo intenzivno radili na tome da prihvati sve emocije koje god ima i kako se s njima nositi. Ako je to i neugodna emocija poput straha ili treme, treba je prepoznati, reći sebi to je sada tako i ja i s tim mogu biti dobar što ti onda učvršćuje samopouzdanje.
Profesorica Barić čula se s Tinom večer prije srebrnog olimpijskog nastupa.
– Nakon tog razgovora rekla sam suprugu da mi sutradan imamo medalju. To mi je sugerirao Tinov način govora, a rekao mi je “što god da bude, ja sam u srijedu doma”. Kod njega nema euforije ni tragedije, mentalno je vrlo čvrst i stabilan.
Radila je i s vaterpolistima
A takav je čak i kada ga nešto muči, a tri godine je trenirao s boli u laktu.
– Gimnastika je surov sport i u tom sportu gotovo da i nema treninga da vas nešto ne boli. Njega su i sada boljela leđa no to je nešto na što se navikneš i prihvatiš da je i bol dio te priče.
Tin je ostao smiren i nakon što je u travnju na Prvenstvu Europe u Baselu pao s preče.
– Ni tada nije bilo krize i to je rezultat našeg petogodišnjeg rada. Kod njega nema euforije i nema tragedije, već je geslo “idemo dalje”.
Takav pristup sugerirala je profesorica Barić i vaterpolistima s kojima je također radila uoči Olimpijskih igara. A radila je s njima i uoči svjetskog zlata u Budimpešti (2017.) i bronce u Barceloni (2018.).
– Putem poruka komunicirala sam s trenerom i igračima. Iako smo se jako puno spremali za to, i ovo su mi bile jedne od najtežih priprema, vaterpolisti nažalost nisu uspjeli u onome čemu su težili. No, sada je jako važno zatvoriti priču jer ako o tome nešto ne kažeš, onda vučeš rep u sljedeću utakmicu ili sljedeće natjecanje. Nikad nije dobro stvari gurnuti pod tepih. U ovom slučaju je izbornik taj koji to treba odraditi – zaključila je profesorica Barić.
Hvala profesorice Barić!