U Englesku došli kao egzotika, a otišli kao nogometne zvijezde

Do tog Eura u Engleskoj zapravo i nismo postojali na nogometnoj karti, bili smo nepoznanica. Srećom, dobro su nas upoznali

Nepravedno je to. O.K., 1998. i bronca imaju posebno mjesto, ali je zlo u stranu staviti naše prvo veliko natjecanje. Već samo zato što je bilo prvo, što smo bili egzotika, kao da vam danas dođe Zambija ili da dečki iz Saint Kittsa i Nevisa odrade malu školu nogometa.

Da netko ne bi krivo nešto shvatio o tim sportašima iz nama malo poznatih zemalja, cijenim njih i uspjehe koje su postigli. A mi smo tada, te 1996. došli kao ti dečki i cure iz Europi nepoznate zemlje na Europsko nogometno prvenstvo. Bili smo egzotika u srcu Europe, to što smo si mi mislili da smo nešto, možete si za šešir zataknuti.

Daj mi kapu, evo ti lova

Dakle, nekakva je Hrvatska došla u Englesku i svi mi, hrvatski novinari, pokušavali smo objasniti da smo mi dio Europe. Ma, pojma nisu imali što smo i tko smo. A onda je krenulo, teška skupina s Turskom, Portugalom i Danskom. Po kladionicama (kod nas nije bilo ni pomisli o kladionicama) u Engleskoj, zalutali smo na Euro. Nama je, pak, dolazak bio čudesan, odjednom sam mogao upoznati Eusebia i pričati s njim, pa sam shvatio da on zna tko su Šuker i Boban, mogao sam gledati svjetske velikane na djelu.

A onda je zaigrala i Hrvatska, teška kiša se spustila i bio sam sretan jer imamo 0:0 s Turskom na otvaranju. I šef me poslao pet minuta prije kraja pred svlačionice, prolazio sam kraj turskoga gola, krenuo u kut mokar kao miš kad je Asanović počeo s loptom trčati samo on zna kamo, i onda dao loptu Vlaoviću, a on je iskoristio muku turskog stopera, zaobišao golmana i zabio za pobjedu, prvu, veliku.

Igrali smo i mi novinari s kolegama iz reprezentacije, Turke smo istukli i dobili 3:2. Tete u našem hotelu, malo vremešne, malo više izvan prostora i vremena, mislile su da smo i mi nogometaši. Pa su nam u Mansfieldu, u srcu Šervudske šume, glancale kopačke misleći da smo i mi na Euru kao igrači. Nismo ih htjeli razočarati, a i nama je bilo dobro, osjećali smo se kao da smo stvarno igrači iako su neki od naših kolega bili stariji od teta spremačica. Srećom, te gospođe vid baš nije služio.

Da nije sudac bio zločest

Kako god, postali smo hit u Engleskoj, kolega fotoreporter Robert Belošević odbio je ponudu Engleza, za kapu sa šahovnicom odbio je novu kožnatu šiltericu i 50 funta, ma ne bi je dao za suho zlato.

Uh, da smo Beli i ja imali smisla za biznis, ne bih vam ja ovo sada pisao. I da je bilo tih suvenira, moglo se lijepo zaraditi. Ali, mi smo došli nespremni, kao i Savez koji nije imao dovoljno “kockica” za sve koji su ih htjeli. Kako bilo, bili smo tamo face jer smo bili iz Hrvatske, tada su je otkrili u Engleskoj, kasnije su bolno i sami shvatili tko smo.

Tada, a ne 1998. kada smo doživjeli vrhunac, počeli su naši dani nogometnog ponosa i slave. I da nije bilo onog zločestog suca u četvrtfinalu s Njemačkom, nakon što je Šuker “povaljao” Köpkea i zabio za 1:1, možda bismo već tada slavili medalju na koju smo morali čekati još dvije godine. No, već u Engleskoj smo spoznali veličinu i važnost nogometa, nogometni svijet tada nas je počeo prepoznavati, više nego po svim diplomatskim akcijama. I naša je sreća da se to nastavilo, da i dalje idemo na velika natjecanja. Ali, taj prvi put, ipak je bilo posebno.