Najslađe je zabranjeno voće, ili ako hoćete, susjedova jabuka uvijek je bolja od vaše i posebno je zadovoljstvo pojesti ju. Oni koji su imali priliku odrastati u ruralnim područjima ili negdje na rubu grada znaju kako je bilo slatko jesti susjedove trešnje iako je ona u vašem vrtu bila iste sorte. Naša dva najveća kluba, Dinamo i Hajduk ulagali su u svoje 'voćnjake', imali su svoje dobre nogometne škole, ali nekako je baš bilo slatko kad biste glavnom rivalu uzeli igrača iz njegovog dvorišta.
Bilo je dosta takvih prelazaka između Maksimira i Poljuda ili Starog placa. Ta je niska zapravo velika i nije se uvijek radilo o nekakvoj 'otimačini', obično se koristilo vrijeme kad bi nekome isticao ugovor, kad bi bilo nesuglasica između igrača i kluba, ili bi igrači okolnim putom, preko nekih drugih klubova u svoj CV upisali da su igrali za plave i bijele. Sjetimo se samo nekih, a bilo ih je i više od ovih koje ćemo nabrojati iz nekih davnih vremena, ali i relativno suvremenih, jer puno je više 'dvojnih' registracija bilo otkako je Hrvatska postala samostalna:
Mario Novaković, Joško Jeličić, Mirko Hrgović, Niko Kranjčar, Srđan Mladinić, Duje Čop, Željko Šoić, Dražen Boban, Dario Jertec, Ivan Bošnjak, Marijan Buljat, Ante Rukavina, Ardian Kozniku, Goce Sedloski, Mario Grgurović, Danijel Hrman, Franko Andrijašević, Renato Jurčec, Mladen Bartolović, Mladen Mladenović, Saša Peršon, Vilson Džoni, Svemir Delić, Ratko Kacian, Branko Stinčić, pa u najnovije vrijeme Dario Špikić (koji je iz Dinama otišao u Hajduk, pa se preko Gorice vratio u Dinamo) i na kraju mladi Marko Brkljača...
Izdvojit ćemo nekolicinu tih prelazaka, onih koji su najviše uzburkali 'vodu', pogotovu među navijačkim pukom.
Vilson Džoni
Te 1978. godine iz Hajduka je otišao za Vlatkom Markovićem, kasnije je otkrio zašto: Tada je to bio pravi šok. Hajduk me praktički otjerao. Tadašnje rukovodstvo me podcijenilo, a kada je Vlatko Marković, koji me vodio u Hajduku i čiji sam rad iznimno cijenio, postao trener Dinama, nisam dvojio. Sad mogu reći da je to bio najbolji potez u mom životu. U dresu Dinama postao sam najbolji igrač Jugoslavije, sezonu kasnije ostvario transfer u Schalke. Čast mi je što sam za tako malo vremena ostavio duboki trag u Dinamu. Da se razumijemo, Hajduk je moj klub, ali dani u Dinamu za mene su bili izuzetni – objasnio je Džoni koji je doživio i prijetnje zbog tog prelaska.
Stjepan Deverić
S Dinamom je 1982. godine osvojio legendarni naslov prvaka pod Ćirinom palicom, a onda 1984. godine preselio u Split.
- Želio sam produžiti ugovor s Dinamom prije Olimpijskih igara, ali iz kluba mi se nisu javljali i otišao sam u Hajduk. Bilo mi je isprva neobično, ali odlično su me prihvatili, atmosfera je bila sjajna, oženio sam Splićanku, i danas u Splitu imam puno prijatelja – pričao nam je prije par dana Štef Deverić koji se onda 1987. vratio u Dinamo na nagovor Ćire Blaževića.
Joško Jeličić
Iz Hajduka je u Dinamo stigao 1993. godine, s njim je došao i Mario Novaković, igrač silovitog udarca. No, splitsku javnost jako je pogodio prelazak Jeličića koji u Hajduku u to vrijeme u svom klubu nije dobivao očekivano povjerenje. Nije mu bilo lako igrati u plavom dresu u Splitu, gađali su ga s tribina s čime god su stigli, a pod tribinom je dugo bila na zidu napisano 'da mu bude proklet svaki dinar'.
- Ne žalim što sam otišao u Dinamo, žalim što nisam primjereno reagirao u nekim situacijama, kao na proslavi pogotka protiv Hajduka u Poljudu. Bio sam mlad, vodile su me emocije, danas bih reagirao trezvenije – govorio je Jeličić.
Niko Kranjčar
Ovaj vrsni igrač nije bio u dobrim odnosima s vodstvom kluba, Zdravko Mamić tražio je da se igračima smanje plaće, no od Nike je dobio odgovor da onda neka uprava smanji i svoje. Sve je iskoristio Igor Štimac i za milijun i pol eura doveo ga u Hajduk. U Splitu je dočekan euforično iako je i dalje govorio da je purger i Dinamovac. Koliko znamo, Niko zbog toga nije imao problema u svom Zagrebu, za njegov odlazak krivilo se Mamića, iako je i Niko znao u Maksimiru dobiti zvižduke. No, problema je bilo u Maksimiru, zbog njegova odlaska bilo je prosvjeda navijača, na prilaznoj cesti nedaleko stadion prevrnut je i policijski automobil...
Mirko Hrgović
Dok je bio u Hajduku bio je 'hajdučko srce', ali ubrzo je pao u nemilost navijača. Želio je ostati na Poljudu, ali Poljud ga nije želio i onda je otišao i 2008. godine došao u Dinamo. Izazvalo je to revolt navijača oba kluba, Torcida mu nije opraštala odlazak u Dinamo, a BBB ga nisu nikad prihvatili, čak su njegovu lotko objesili pored stadionske tribine. To je, razumljivo, jako pogodilo i njega i njegovu obitelj i u Dinamu se zadržao samo godinu dana. Dinamo je želio i Matu Neretljaka koji je ostavio trag u Hajduku, ali navijači plavih bili su protiv i u Maksimiru su odustali od tog posla.
Duje Čop
Nije izravno došao iz Hajduka u Dinamo, 'presjedanje' je bilo u RNK Splitu. 2011. godine je iz Hajduka otišao u Park mladeži, navijači Hajduka nerijetko su mu zviždali, Hajduk ga se riješio, ali onda mu je Torcida još više zamjerila kad je 2012. otišao u Dinamo u kojem se etablirao, napravio i transfer. No, u Splitu mu odlazak u Dinamo nisu zaboravili pa je tako bio i fizički napadnut u jednom splitskom trgovačkom centru.