Zvonimir Boban: Nacionalni stadion je nepromišljen populizam - i pravi nonsens

Kada bih morao izreći najkraću asocijaciju na Zvonimira Bobana, onda bi to bio pobjednički stav u proslavi postignutog gola ili dobivene utakmice. I to bez obzira u kojem je dresu to činio; kao dinamovac, kao “Čileanac”, kao milanist ili kao vatreni. Bilo je nečeg specifičnog, nečeg što ga je odvajalo od ostalih nogometnih, pa i drugih sportskih nazdravičarstava, jer Boban je i u tome bio drukčiji.

U trenucima kada se zbog intenziteta i trajanja emocija prelako sklizne u euforičan neukus, Boban je slavio, a da nije likovao nad poraženim, nego se dječačko-igrački veselio vlastitom ostvarenju, dosegu koji je sebi postavio kao cilj u onom najtežem, propitivanju svoje kvalitete i vještine. Dok ga nisam poznavao, mogao sam se pitati suspreže li u tim trenucima karakter, ali kasnije, kad sam ga upoznao, shvatio sam da je u tim trenucima bio najviše on. Shvatio je to i jedan moj prijatelj kada smo prije mnogo godina gledali jednu utakmicu reprezentacije i, dok smo bili zadubljeni svaki u svoje navijačke misli, mojem je prijatelju spontano pobjegla misao u glas: “Znaš, ovom Bobanu, ako su mu već i odlučili dati čin, onda je kapetan totalno premalo”.

Nasmijali smo se u isti tren, a ja sam ga podsjetio kako je Ivo Tomić u svojim prijenosima Bobana zvao “Dinamov ban Boban”. “Ma i to mi zvuči previše namjesnički”, odmahnuo je s negodovanjem. “Pa koji bi mu onda ti čin dao?”, nisam odustajao. “Ako već mora biti neki čin, onda neka bude civilni, neka bude profesor. Da, baš mi tako izgleda”, poentirao je godinama prije nego što se Zvone doista otisnuo u akademske vode. Zato danas i možemo s izrazitom lakoćom razgovarati s drugim čovjekom Fife o nogometnoj i civilnoj profesuri, i to u istoj atmosferi kojom je slavio sportske uspjehe; propitivanju vlastitih dosega i vlastitog mjesta u svemu tome.

Fifa je krovna organizacija najpopularnijeg sporta i najinternacionalnija organizacija na svijetu s čak 211 država članica. Bez baze i bez podrške saveza postao si izvršni šef nogometa, ali i savjetnik predsjednika Infantina za strateška nogometna pitanja. U ovih nekoliko godina, a pogotovo nakon ovog SP-a, čini se da se puno toga promijenilo i da su crni dani prošlost.

Na mojim vratima piše Zvonimir Boban – nogomet. To je ono što jesam, što radim i u čemu uživam, što me čini, i to stvarno na najvišoj nogometnoj razini. I moje su funkcije samo prazne riječi ako zaboravim da sam krenuo s prašnjavog igrališta i s plastičnom Jugoplastikinom loptom pod nogom. Moj nepolitički dolazak u Fifu tek je jedna od odluka koja govori sve o današnjem predsjedniku i njegovoj želji da se ova organizacija potpuno promijeni i reformira. Infantinovo obećanje u kampanji bilo je da će vratiti nogomet u Fifu i Fifu nogometu, a tko god prati taj put i objektivan je prema našem radu, lako može zaključiti da je to upravo ono što se događa.

Da ne davim suhoparnom pričom i institucionalnom gimnastikom, dat ću dva konkretna primjera novog načina. U jednom će ciklusu ova Fifa u nogometni razvoj uložiti milijardu i 700 milijuna dolara, za razliku od prijašnjih 340, a logično je koliko i banalno pitanje – kamo je odlazila razlika? Drugo, što posebno veseli, jest to da je prvi put u povijesti natječaj za domaćina SP-a (2026.) prošao bez ijednog skandala ili sumnje. Razlog tomu je što je administracija napravila povijesno vrijedan tehnički izvještaj kakav nijedna sportska organizacija nikada nije, tako da je Kongres imao kompletnu sliku prije glasanja. Još je puno prostora za poboljšanje, ali to je sada tvrtka s integritetom koja poštuje nogomet i vraća mu što je njegovo. Jer novac koji se privrijedi nije naš novac, nije Fifin novac – to je nogometni novac.

Kako je zapravo sve počelo?

>>Pogledajte Večernji pressing Igora Štimca s Davorom Šukerom

Giannija sam upoznao davno, tada je tek počinjao svoju odvjetničku karijeru u Uefi. Kada je postao predsjednik uprave, vidjeli smo se još nekoliko puta na nekoliko minuta pa se nismo bili sprijateljili, ali respekt je postojao. Nakon njegove odluke da se bori za poziciju predsjednika Fife, za koju osobno vjerujem da je jedna od najtežih i najkompleksnijih uopće, našli smo se na jednoj duljoj kavi u Milanu. Složili smo se o mnogim vrijednostima koje Fifi i nogometu treba vratiti i za koje se vrijedi boriti, a susreo sam ga u Zürichu nekoliko dana nakon što je izabran.

Suživot je sjajan jer, uza sve što nosi osobna ambicija i interes da se vodi ovakva organizacija, ovo je nama prava životna i nogometna misija. Ostat ću mu zauvijek zahvalan na pozivu, a ova će era, uvjeren sam, ostati upamćena kao era revolucionarnih i dobrih promjena kako za Fifu tako i za nogomet. Ponosan sam da sam kao Hrvat i nogometni čovjek bitan dio te velike priče.

Ovaj je mundijal, osim što nam je vratio nade da i mali mogu napraviti velike stvari, donio i sjajnu implementaciju tehnologije, tj. VAR-a. Od razvoja, donošenja odluke pa do implementacije, taj ste revolucionarni projekt kao šef nogometa u Fifi osobno gurali i nadgledali.

Nakon godina rasprava i blatterovsko-platinijevskih odbijanja, Fifa i Ifab u ožujku 2016. donijeli su povijesnu odluku i otvorili vrata tehnologiji. Za to je trebalo hrabrosti. Vjerovao sam od početka u ovaj projekt ne samo zbog nogometnog senzibiliteta i iskustva, nego i zbog godina komentatorskog i novinarskog rada na televiziji što je bila velika prednost.

Voditi tako kompleksan, revolucionarno pionirski projekt, zajedno s ljudima poput šefa sudačkog odbora i velikana svjetskog nogometa Pierluigija Colline te sjajnog šefa sudačkog odjela u Fifi Massima Busacce, moj je privilegij za nogometnu povijest. Presudno je da smo, bez obzira na njegov inicijalni skepticizam, imali veliku predsjednikovu podršku.

Osim što ispravlja velike pogreške sudaca, što znači VAR za nogometnu igru?

VAR ne mijenja igru, on je čist – VAR nije pravilo nogometne igre, nego alat za donošenje boljih sudačkih odluka. VAR je protekcija za cijeli naš sport i njegove institucije, on je poruka transparentnosti i želje za korektnijim rezultatom, za poštenijim nogometom. Perfekcija ne postoji i penal će ostati zauvijek u sferi interpretacije i polemika, ali ofsajd, golovi rukom, penali izvan 16 metara, gol koji se nije vidio ili slične velike greške su – prošlost. I to je meni fascinantno... Osim toga, u vremenu u kojem živimo prevelik je pritisak na suce, a svaka greška, koja je normalna stvar u nogometu: vidi se, ponavlja i doživljava (na milijardama ekrana) kao težak kriminal ili krađa. I svi zaboravljaju da je sudac čovjek koji pretrči u prosjeku 11 kilometara iza superbrzih igrača i da u stotinki sekunde mora uvijek donijeti ispravnu odluku. A mi imamo snimke 37 kamera (toliko ih je bilo na SP-u) pa ih gledamo satima i raspravljamo je li nešto bilo ili nije. Zahvaljujući VAR-u, to je sada iza nas.

SP je završio, svijet je bio zaokupljen nogometom, dosta se toga vidjelo, pročitalo... No, što je SP iza kulisa i što je nogomet danas?

Nogometni SP najveći je, i to ne samo sportski događaj na svijetu, a SP 2018. bio je za većinu nogometnih zaljubljenika i najbolji SP do sada. Iza toga su godine rada i priprema s Lokalnim organizacijskim odborom kao Fifinom “podružnicom” te zemljom domaćinom koja je obvezna osigurati vrhunsku infrastrukturu i sigurnost što je Rusija besprijekorno odradila. Natjecanje i sve što se događa na stadionu Fifina je odgovornost, a u posljednje dvije i pol godine otkad je organizacija promijenila top menadžment, u smislu samog spektakla i estetskog doživljaja, promijenilo se i unaprijedilo puno toga. Generalni je “feedback” sjajan i ponosni smo zbog reakcija i zahvala sa svih strana svijeta.

Koliko se sve to i kako mijenja, ne gubi li se pravi duh nogometa u svem tom cirkusu? Je li te išta iznenadilo u Rusiji?

Nogometna je publika nekada bila orijentirana samo na utakmicu, ali na žalost to se s godinama i s digitalno globalnim ludilom i ekranizacijom promijenilo. Ponekad mi se učini da je mnogima bitnije “opaliti” dobar selfi i proslijediti ga na socijalne mreže nego vidjeti dobru akciju ili gol, što je porazno za najljepšu igru i nogometnu kulturu. Fifa mora biti ukorak s vremenom i s realnostima koje nas okružuju, ali ne uvijek i pod svaku cijenu. Da, mora se poboljšati stadionski doživljaj i nogometni šou, ali ne pod cijenu holivudizacije, a nogometna igra i nogometni ambijent moraju zadržati svoju prirodnost i tradiciju koja je velika snaga naše igre. Ono što me iznenadilo jest to da su se mnogi iznenadili koliko je Rusija prijateljska i otvorena zemlja. Meni je bilo lakše ne biti začuđen, ipak tamo žive slavenske duše pune drage i dobre pažnje, pune srca. Mnogi se pitaju je li tako bilo zbog SP-a, ali duša se ne kupuje i ne stvara preko noći, a ruski je narod samo bio ono što jest – divan.

Bi li kompromisi da radiš u našem nogometu bili preveliki?

To je stara priča, ali da, bili bi preveliki. Barem je meni tako, druge ne sudim. To je moja stalna frustracija koja će, nadam se, jednog dana prestati.

Zašto je nogomet kadar zaustaviti svijet na mjesec dana i je li to igra najprisnija ljudskoj duši? Što je to u njemu?

Nogomet je i danas, kao što je bio od pedesetih godina prošlog stoljeća, daleko najveći, najpopularniji i najpotentniji sport. I za mnoge, kao i za mene – najljepši sport. Da, mijenjaju se forme i materijali, ali igra je ta koja osvaja i traje. Igra u kojoj je sve uvijek i iznova neponovljivo. Ta nepredvidivost i nemehaniziranost, različitost nogometnog izražaja, ono je nevidljivo što privlači i stalno ga čini svježim i posebnim. Voljenijim. I bližim realnom životu, bližim duši, kako kažeš. Presudna je i tradicija navijačkog pripadanja koja je socijalno kulturološka bit većine njegovih zaljubljenika zbog koje je nogometna zajednica toliko brojnija od svih drugih (tri milijarde i 200 milijuna ljudi). Lutajući po svijetu i gledajući ljubav ljudi prema nogometu, sintagma najbitnija sporedna stvar na svijetu čini mi se nedorečenom pa ću radije parafrazirati velikog Billa Shanklyja, trenera Liverpoola iz nekih romantičnijih vremena; “Neki ljudi govore da je nogomet pitanje života i smrti. Varaju se, on je puno više od toga”.

Izgubili smo finale, ali iznenadili smo sve, pa i sami sebe. Vrtiš li u glavi usporedbe 2018. i 1998.?

Prije dvije godine, nekoliko mjeseci prije Europskog, izjavio sam da će ova momčad potpuno sazreti u Rusiji. Kao da je uvijek nešto nedostajalo, neki karakterni element. U te posljednje dvije godine, a nakon bolnih poraza u zadnjim sekundama europskih prvenstava, Modrićeva je generacija izgorjela pa se izdigla u nizu javnih cirkusa i fajtova prouzročenih “čudima” naše (ne)nogometne zbilje, ojačala je ljudski i ostvarila suludi rezultat. I prije su ovi dečki igrali sjajan nogomet i ponašali se vrhunski. Poštovali su i narod i dres, davali uvijek sve. I zato su zaslužili zgrabiti u povijest i sve nas učiniti ponosno sretnima.

>>Pogledajte Večernji pressing s Ćirom Blaževićem

Fasciniralo me s koliko su pasije i karaktera, s koliko prepoznavanja utakmice, i to u najtežim trenucima ostvarivali naše i snove naše djece. Da ne zaboravim, velika hvala Daliću i svima koji su bili dio ruske ekspedicije. Glupo je, a i teško je uspoređivati generacije na osnovi jedne utakmice koja je, u slučaju generacije ‘98., mogla otići na našu stranu da ja nisam sj... stvar. To i ne činim, samo uživam u svemu onome što su nam dali, koliko su usrećili hrvatski narod, zbližili nas. I da nam to nitko ne može uzeti. Kada me pitaju koja je razlika između trećeg i drugog mjesta, kažem – velika! Jer oni su igrali u nedjelju i cijeli svijet je navijao za malu-veliku zemlju Hrvatsku – mi smo igrali u subotu.

Je li te do ove dobi dopratila dječačka zanesenost, romantičarski doživljaj nogometa, bez obzira na to što tijekom odrastanja, navodno, postaje sve jasno? Jesmo li prozreli baš sve igre?

Vjerujem da se vidi iz mojih prvih odgovora da nisam skinuo “kostim nogometno romantičnog dječaka”, to nikad neću, to ne mogu.

Što se tiče životnih igara, slično mi je kao i mnogima koji se trude živjeti dobro. Ideš dalje dok te tvoje utopije šibaju i ostavljaju trag pravih vrijednosti s kojima ipak dobro živiš. Ideš dalje i gradiš, jer koji je drugi izbor? Tako živim i tako žive mnogi, a i moje je uvjerenje da je puno više dobrih nego loših ljudi. Ma čovjek se s vremenom nauči svačemu pa računam na to da sam i ja naučio svašta, a oni frajeri koji kao igraju “velike igre”, bolne za sve nas, zapravo su jadni ljudi. I vrijeme će im reći koliko i kako boli biti to što oni jesu, od toga pobjeći neće. Takvi ljudi, a na žalost puno su puta u prvim redovima, preziru društvo i narod, takvi pljuju na prostor u kojem će rasti njihova djeca. Na žalost, i to puno puta, to nije samo njihov problem.

Kad već spominješ vrijeme, u listopadu ćeš obilježiti pola stoljeća Zvonimira Bobana. Kako doživljavaš vrijeme, starenje, kako gledaš na prolaznost u svijetlu svega što si napravio?

Vrijeme, barem nešto, svima prolazi isto. Ne zamaram se jer, ako je cijeli život priprema za dobar odlazak, onda čemu trošiti vrijeme na vrijeme? Ima pametnijih stvari. S onim sam potrošenim do sada zadovoljan, a veseli me ono koje je ispred mene koliko god da bude trajalo u ovom obliku... Tu sam da ostavim što ljepši trag, da sutra budem bolji nego danas.

Postoji meni zanimljiva simbolika i u tome što je tvoj oproštaj od aktivnog nogometa bio dan uoči datuma “službenog dolaska na svijet”. Simbolika vremenskog kontinuuma u osobnom trajanju. No, kako je izgledao taj dan nakon oproštaja, a koji ti je bio i rođendan? Je li nužno da si čovjek postavi pitanje: “A što sad?” Je li fakultet, premda će mnogi posumnjati, zapravo logičan nastavak?

Falcao, briljantni brazilski vezni, rekao je da samo nogometaši dva puta umiru: jednom kada prekinu igrati, a onaj drugi put znamo... Iskreno, meni se učinilo da sam se ponovno rodio kada sam prekinuo karijeru. Napokon vrijeme, napokon obitelj i prijatelji, napokon kartanje, tenis i još puno toga... Dok si nogometaš, živiš u virtualnom svijetu i sudar sa životom poslije puno je puta dramatičan i pretežak. Početak novog i pravog odrastanja leži u prvom i najtežem koraku: moraš ostaviti sebe iza sebe. Ako to ne učiniš, bit ćeš teret svima, a na kraju i sam sebi. Filozofski fakultet upisao sam dvije godine prije kraja karijere, a on je samo logičan nastavak cijelog mog života s knjigama, od djetinjstva pa do danas. Vjerujem i da ljudi do kojih držim, tu ne mislim na one koje poznajem, znaju kako stojim na tom polju, i to mi znači. Kažeš ljudi sumnjaju... A u što ljudi ne sumnjaju? A i tko su ti ljudi koji sumnjaju? I što oni znaju o mojem životu? Ali tako je kako je i nitko nije izuzet tog istog života: nisu ti ljudi koji znaju što bih ja trebao, nisi ni ti, nisam ni ja. To uzimam pod taj račun.

To što te se zove “legendarnim kapetanom vatrenih” čini mi se post mortem formulacijom. Legendarno mi ide uz nekoga tko prolazi ili je prošao, a ti mi ne izgledaš takvim. A osim toga ovdje se svi i pozdravljaju s “gdje si, legendo”...

Drago mi je da me ljudi zovu legendarnim kapetanom jer to doživljavam kao znak poštovanja za koji svi živimo. Drago mi je da ti se ne činim prošlim, fora mi je da se ljudi pozdravljaju s “hej, legendo”.

Mlad si se otisnuo na svjetsku scenu. Jesi li ikada imao neku rezervnu varijantu, neki svoj osobni izlaz u slučaju da se dogodi nešto nepredviđeno?

Nakon maksimirskog bunta 13. svibnja 1990. bilo je i takvih razmišljanja. Srećom, nisam ih morao produbljivati, ali siguran sam da bih našao svoj put i da bih se ostvario na dobar način i bez nogometa. Hvala Bogu, nije cijeli moj svijet sabijen u loptu, bez obzira na to koliko me obilježila i koliko mi je dala. Završio bih škole i vjerojatno radio kao tvoj kolega.

Koje preokupacije stanu pred mladića kao izazov u okolnostima kada mu se otvara svijet izazova?

Ne poludjeti od novca, ne zaludjeti se slavom, ne misliti da si bitniji od drugih... Puno je izazova, a štit je samo jedan – rad na sebi. Duhovna elaboracija i traganje za definicijom unutrašnjeg svijeta koji te brani od onog vanjskog bordela. Neke izazove razumijem, a i ne treba ih zatomiti jer pucaš. Mi smo našoj mladosti i ukrali pokoju noć, ovima danas to je skoro nemoguće – što zbog telefona koji to nisu, što zbog novinara koji sve manje jesu. Jedna sjetna crtica: sjećam se da smo puno puta, u pravom prijateljskom povjerenju, s novinarima znali dočekati zoru. Jasno, uz vječne “nogoteme” i nešto ljepote pri ruci. Zamislite takvo što danas?

Odlaze li igrači van prerano i gdje je tome granica?

Već je odavno tako, takvi su zakoni i slobodno tržište rada. Sportski zakoni ne mogu biti iznad državnih, a u ovom slučaju iznad europskih koje je već od 1995. promijenio “zakon Bosman”. Nije lako zaustaviti nekoga tko želi ići u veći klub i riješiti egzistenciju svojoj obitelji koja ga obično gura u tom smjeru. Tu dodaj i menadžersko-klupska mešetarenja pa je jasno da će se transfer dogoditi, a o nogometnom (i ne samo nogometnom) razvoju samog djeteta rijetko tko da i pomisli. Na žalost, jer ta bi djeca trebala odigrati barem nekoliko sezona za matični klub, u svojem gradu i u svojoj zemlji, pa tek onda, zaštićeni klupskom i obiteljskom brigom, očvrsnuti i pripremiti se za odlazak u hladni, daleki svijet. Posljedica je to istine da se u mnogim klubovima izgubila navijačka duša koja se toliko puta pretvorila u matematiku. U broj. I ta su nogometna djeca puno puta samo hladni broj.

Nekada smo fanatično skupljali sličice s igračima i punili albume. Čije bismo danas sličice trebali skupljati? Menadžera, nogometnih vlasnika, gazda?

U ozbiljnim nogometnim sredinama takvo što ne postoji, tamo svatko radi svoj posao i jasne su linije kretanja. Oni znaju da su zvijezde uvijek bili i moraju biti igrači, da je sve ostalo neprirodno. Što se tiče gazda, istina je, puno puta nakon dvije utakmice pomisle da razumiju igru bolje od Guardiole, i to vodi prema totalnom neredu i neuspjehu. Drugi je tip onaj koji gleda na nogomet samo kao na biznis i takvih je, na žalost, mnogo na sceni. Iskreno, bolje i takvi nego oni blesani otprije, ali i to je nogomet, sludi te učas. Kod nas je pak problem, na stranu reprezentacija, što se igrači stalno mijenjaju pa je identifikacija nemoguća. Nogometaši jednostavno nemaju vremena postati zvijezde, oni su samo brzo potrošena roba i prolaznici. Puno puta to je razumljivo jer to je jedini način za isplatu sljedećih plaća, ali puno je tu i nesposobnosti da se osmisli i ostvari neki pravi, barem srednjoročni klupski plan. A takvo što donijelo bi puno više u svakom smislu: rezultatskom, financijskom, a i atmosfera i povjerenje na relaciji klub – navijači bila bi puno bolja, posljedično i cijela atmosfera oko kluba.

Što se tiče samih menadžera, oni su iskoristili Blatterovu deregulaciju iz 2015. s kojom smo dobili Divlji zapad u kojem svatko može biti agent, i to bez ikakve kontrole, bez ikakve licencije. Na takav se način nanijela šteta i mnogim ozbiljnim ljudima koji taj zanat poznaju, koji vole nogomet i pomažu igračima u ponekad teškim trenucima i odlukama. Problem je da su se mnogi od njih povampirili pa prisvojili i reflektore i dijele nogometne lekcije. A naplaćuju se od svih triju strana i odnose novac van, iz sistema. To je bolno i naopako i sve je otišlo predaleko te neizmjerno šteti nogometu. Fifa već godinu dana priprema velike promjene kad je o tome i toj nakaradi riječ, a set novih regulacija bit će lansiran pred kraj ove godine.

Jesi li prebolio Dinamo?

Ja nemam zašto preboljeti pravi NK Dinamo koji je moja najljepša nogometna priča. Pa ja sam odrastao u plavom klubu, s bratom živio pod zapadnom tribinom, odrastao u Hitrec – Kacijan školi, bio i ostao dinamovac i Dinamovo dijete. Tako će uvijek biti.

Je li ostalo što od nenogometnog, nekorporativnog Bobana, od Zvone?

Ma je, toga je uvijek više od onog drugoga, ne dao Bog da je drukčije. Nisam, a ni neću, dozvoliti svoju institucionalizaciju. Red poštujem, reda mora biti.

Može li se stanje u bilo kojem sportu raščistiti bez političke volje i kontaminira li se političkom voljom?

Ovisi koliko je i je li taj sport kontaminiran do te mjere da treba intervenciju države. Osobno ne vjerujem da se može sam od sebe iščistiti ako je suštinski korumpiran ili kontaminiran, što je u principu isto. Iluzija je da možete odvojiti društvene djelatnosti od politike i ne trebamo se praviti da je to moguće, a hoće li se politika na pravi način baviti sportom, ili kulturom, svejedno, ovisi o tome koliko su i jesu li političari pravi i sposobni ljudi. Kod nas je lako vidljivo da se malo njih snalazi u definiciji društvenih prioriteta pa u jeftinom i pogubnom populizmu preživljavaju svojih pet minuta navodne slave i bitnosti. Treba reći i da im nije lako s nama. Što god radili – ne valja, što god rekli – ne valja, već što dišu ne valja... Destrukcija, stalna i konstantna, tako da im baš i nije lako...

U svojim si tekstovima probijao žanrovske i tematske forme, profinjeno si asocirao i nisi svoje autorstvo gurao ispred priče. O čemu bi želio pisati knjigu? Ili si je već napisao?

Pisanje je slojevit posao i teško rudarenje. Dovoljno je vidjeti kako su ga pravi velikani pera doživljavali i koliko su se satirali za svaku riječ, prepravljali i brisali, kidali i gotove knjige kad bi bili nezadovoljni napisanim. U pravu si, ja se ne držim žanra, držim se ritma riječi i priče koja je, barem u tom trenutku, puno bitnija od onoga koji je potpisuje. Što se tiče knjige, ona je skoro spremna, ali treba još nekoliko poglavlja te nešto brušenja prijašnjega. Na žalost, sada nemam vremena da bi se tom poslu posvetio na pravi način pa će te autobiografske biografije mojih nogometnih suputnika još malo pričekati.

U svojoj diplomskoj radnji bavio si se kršćanstvom u Rimskom Carstvu. Baviš li se kršćanstvom danas? Može li se s Bogom razgovarati i mimo Crkve, mimo institucionalne religije?

Kršćanstvo je životni ideal, naša tradicija i naša kulturološka esencija. Bavim se njime kroz sve ono što radim, barem se nadam i trudim da je tako. Filozofsko-religiozni proces već odavno sam odradio, ostaju kao i uvijek samo djela kroz koja se i najviše razgovara s Onim gore. A za razgovor “jedan na jedan” najmanje je bitna neka institucija. U principu, taj bi način i trebao biti pravi smisao naše vjere. Tako je po Kristu.

Kada se tvoja generacija vraćala iz Francuske, tražili ste da vam pjeva Severina. Dvadeset godina poslije trener i igrači traže Thompsona. Ima li tu nešto Freuda, neke pritajene motivacije?

Ma to sa Severinom bila je čista zezancija, nitko to nije slušao. Trideset “majmuna” u kavezu i hormoni polude, to je normalno. Ovi dečki htjeli su Thompsona i oni imaju pravo na svoje izbore kao što Thompson ima pravo pjevati. “Lijepa li si” je stvarno divna pjesma. Na žalost, znali smo u kakve će to reakcije odvesti, trebao je znati i on.

Koja je tvoja glazba, osim Balaševića za kojeg si napisao da te “vraća u pristojne duhovne parametre”? Kada si “panonskog mornara” spremio u svoju fonoteku?

Kao i većini iz moje generacije moja je glazba rock, a moje je odrastanje obilježio tadašnji novi val, ali i ne samo. Postoji toliko dobrih stvari i u drugim žanrovima pa vrtim svoje ploče u raznim smjerovima, ovisi o momentu. Te dijagonale mogu ići od Arsena do Nirvane, od Prljavaca do Buena Vista Social Cluba, od Boba Dylana i Stonesa od Daleke obale ili Idola. Uz grupu mojeg života Azru, koja me “ufurala” u adolescentsko pametovanje i ulice mog Zagreba, te nedostižnog Olivera s kojim sam se vraćao Mediteranu i kamenu mojeg djetinjstva, Balašević je bio stup mojeg odrastanja. I ne samo to. Đole je uletio u moj život u nekoj kasnoj sedamdesetoj. Dok je stari kartao kod Luje u legendarnoj imotskoj kartašnici, u nekoj čudnoj obiteljskoj kućnoj nedjelji bez lopte; brat, sestra i ja gledali smo televiziju s materom Marijom. Pojavio se s nekim tankim, prilijepljenim brčićima, u šeretskoj pozi miteleuropskog kicoša pa otpjevao “U razdeljak te ljubim”. I eto – ostao do danas. Ostao nadmoćno i lijepo kroz sve svoje balade i tu dragu ljudskost. Zapravo, Balašević je puno jači od svih svojih pjesama i mora magičnih riječi koje nam je dao. Jer On je duhovno, društveno i intelektualno – teško dostižan ČOVJEK. I bez obzira na to ostvarivao se u teškoj romantici ili dok se buntovnički odavao cipelarenju političkih mediokriteta i falšnih javnih pomodara, jedini interes njegove poruke uvijek je ostao narod i njegovo dobro, “mali” čovjek i njegova sudbina. I danas mi se čini jači nego ikad, bliži nego ikad.

Meni se čini pomalo otužno to što nam se društvo rasporilo na temama pradjedova. Je li je ovakva Hrvatska tvoja Hrvatska? Jesmo li pomiješali domoljublje i akceleraciju agresije?

U pravu si, otužno je i porazno da smo još uvijek tamo, a moja Hrvatska počinje s devedeset prvom. A Hrvatska je uvijek moja Hrvatska, a kao i mnogi drugi koji joj žele dobro, ja se s ovakvom lijepom mojom razilazim u milijun stvari koje me muče kao što muče svakog normalnog. Samo hrvatsko domoljublje ne nalazim agresivno i stvarno ne razumijem to pitanje. Jednom me novinarka L’ Mondea pitala je li naše domoljublje opasno i zašto ga toliko potenciramo. Odgovorio sam da je njezino pitanje puno opasnije i da se ne boji ljubavi. Tebi ipak ne mogu, i ti je voliš.

Je li hrvatska politika pokazala lijepo lice u Rusiji?

Pokazala je najljepše lice, jer naša je predsjednica prelijepa žena i osobno mi je iznimno draga. Djelovala je jako simpatično i blisko. Čak mi se u nekim trenucima učinila kao Alisa u zemlji čudesa, ali i to je snaga nogometa.

Nedostaje li ti domovina, hoćeš li ikada raditi u hrvatskom nogometu?

Meni Hrvatska nedostaje kada sam u njoj, a kamoli ne ovako. Hrvatskom se nogometu nadam, valjda je ovako (za sada) moralo biti. Istina, tu je moja druga domovina, moja obitelj, pa je lakše...

Da ipak, kako je i red u ovo postmundijalsko vrijeme, završimo s hrvatskim nogometom. Nacionalni stadion, dobra ideja ili...?

Lak, nepromišljen populizam – i pravi nonsens. Mi imamo što graditi ako se želi graditi: Maksimir (ili što god ono bilo), Poljud... i sve ostale stadione i njihovu infrastrukturu. To je ono što treba graditi i to nogomet zaslužuje. To je prva i prava misija za slatkorječivu državu, Davora i HNS kojima još jednom čestitam na sjajno odrađenom mundijalu.

Pogledajte video deset hitova vatrenih: